Zatišje u teškoj borbi za euro

Grčki premijer Samarsa traži od njemačke kancelarke Merkel više vremena (EPA)
Grčki premijer Samarsa traži od njemačke kancelarke Merkel više vremena (EPA)

Izjava predsjednika Evropske centralne banke (ECB) Marija Draghija data u julu da će uraditi “sve što je potrebno” da sačuva euro pomogla je u snižavanju troškova zaduživanja Italije i Španije, najvećih među zemljama u problemima, piše londonski Economist.

Grčki premijer Antonis Samaras posjetio je lidere Njemačke i Francuske da bi zatražio više vremena za povođenje budžetske štednje, ali ne i, kako sam kaže, da bi tražio još novca. Spor između Atine i njenih kreditora bit će izbjegnut, bar još nekoliko sedmica, dok “trojka” – Evropska komisija (EK), ECB i Međunarodni monetarni fonda (MMF) – ne odluči da li da odobri nastavak isplate kredita za spas Grčke, konstatira Economist.

Ipak, ne treba se zavaravati da će se kriza u eurozoni uspavati na duže vrijeme, piše britanski list. Grčka ekonomija je u dubokoj recesiji, a Njemačka je izgleda odlučna u tome da Atini ne pruži dodatnu finansijsku pomoć.

Nove brige

Njemačka centralna banka protivi se tome da ECB kupuje obveznice prezaduženih zemalja da bi snizila troškove zaduživanja Madrida i Rima. Pored tih “starih” briga, postoji i relativno novija, da pokušaji da se spasi euro neće biti ugušeni u Berlinu, već u jednoj drugoj štedljivoj prijestonici sjeverne Evrope, Helsinkiju.

Finska ministarka finansija Jutta Urpilainen izazvala je komešanje kada je prošlog mjeseca izjavila da njena zemlja “neće sebe objesiti za euro po svaku cijenu” i da nije spremna snositi dugove drugih zemalja. Ministar vanjskih poslova Finske Erkki Tuomioja je nedavno otkrio da je Helsinki skicirao planove za slučaj raspada eurozone. Pored toga, Finska je jedina zemlja koja je zahtijevala ugovor o kolateralu u zamjenu za učešće u drugom paketu pomoći za Atinu, kao i za sredstva koja će priložiti za spas posrnulih španskih banaka.

Ako na kraju bude potreban dogovor o objedinjavanju dugova eurozone da bi se spasio euro, Finci bi ga mogli blokirati. Neki čak smatraju da je vjerovatniji “Fixit” (Izlazak Finske iz eurozone) nego “Grexit” (izlazak Grčke). Tačno je da Finska ima najviše da izgubi u slučaju objedinjavanja dugova, navodi Economist.

Problematična periferija

MMF navodi da će zajednički javni dug zemalja eurozone sljedeće godine dostići 91 posto bruto društvenog proizvoda (BDP), dok će dug Finske biti svega 53 posto BDP-a, najniži među zemljama eurozone, osim Estonije i Luksemburga. Troškovi zaduživanja Helsinkija slični su onima u Berlinu.

Nakon Japana i Italije, Finska bilježi najveću stopu starenja stanovništva među bogatim zemljama, pa je stoga zabrinuta zbog povećanja dugova, a nakon što se sopstevnim snagama oporavila od ozbiljne bankarske krize iz 1990-ih, neprijateljski je nastrojena prema izbavljenju drugih zemalja.

Pored toga, Finska nema velike koristi od spasa eura. Njene banke nisu značajnije izložene problematičnoj periferiji eurozone, za razliku od onih u Francuskoj i Njemačkoj. Njena ekonomija je manje integrirana u monetarnu uniju od drugih zemalja sjeverne Evrope, kao što je Holandija.

Pitanja za Merkel

Samo 31 posto finskog izvoza ide u druge zemlje eurozone, što je manji udio nego u euroskeptičnoj Velikoj Britaniji. Pet od sedam najvećih finskih inostranih tržišta leži van eurozone. Njen najveći dobavljač je Rusija, a najveći pojedinačni uvoznik Švedska, čija ekonomija napreduje bržim tempom nego finska.

I dalje postoji šansa da bi Njemačka mogla nagovoriti Finsku na neki oblik objedinjavanja dugova u eurozoni, navodi Economist. Javnost i dalje podržava ostanak u monetarnoj uniji, velikim dijelom iz straha da Finska ne bude ponovo povučena u orbitu Rusije. Međutim, što duže njemačka kancelarka Angela Merkel bude čekala da predloži sjedinjenje dugova, to više djeluje da se Evropa raspada, a cijena spasa pojedinačnih zemalja raste, pogotovo zbog toga što programi štednje koje ona favorizira utječu na usporavanje ekonomija.

Da li bi bilo moguće natjerati Fince da ostanu u eurozoni ako ukupan nivo duga zemalja članica premaši 100 posto BDP-a? Ili ako koalicija na čelu s ekstemnom desnicom dođe na vlast u Helsinkiju? Ta pitanja sve su teža za Angelu Merkel, zaključuje Economist.

Izvor: Agencije
 


Povezane

Više iz rubrike Svijet
POPULARNO