B'avo

Svjedok: Dževad Sabljaković

6. juni 1992.
I desilo se ono što sam danima predosjećao: granata je naš stan pretvorila u pećinu punu prašine, izlomljenih cigli, iverja od namještaja i krhotina stakla. Deset minuta prije nego što je udarila, sjedio sam u dnevnoj sobi. Bilo je i struje, i ja sam čak gledao televiziju…
Mučnina i strah, koje sam u našem stanu osjećao danima, odjednom su, dok sam gledao dnevnik, postali nesnošljivi. Nisu razlog za to detonacije posvud naokolo i sve bliže, koje su stanare naše višekatnice već istjerale u stepenište, nego nešto iznutra, samoniklo, opominjuće. U jednom trenutku sam, ne slutio ili strepio, nego tačno znao da moram izići. Smjesta, ni časa časiti. Navrat-nanos sam se obukao, zgrabio tašnu u kojoj je ova bilježnica i napustio stan. Ni vrata nisam zaključao. Smirio sam se tek šest-sedam spratova niže, ugledavši Renatu, dvogodišnju djevojčicu, u čijim krupnim, crnim očima nije bilo ni trunke straha. Znam je po tome. Uvijek se smiješila, a na najbliže i najžešće eksplozije uzvikivala: “B'avo!” Osmjehnula mi se i sada iz krila svoje majke, pa sjedoh do nje na neku stoličicu. Napisat ću omaž tebi, mala Renata, tvoj ne-strah i zaborav učinit će da ćeš živjeti neokrznuta ovim užasom, koji ima odvratan i otrovan okus, i od kojeg ne znam kad ćemo mi stariji ozdraviti…
Onda se razleglo. Zgrada kao da se rascijepila. Eksplozija se čula prsima, a ne ušima. Renata nije ni trepnula. Rekla je i sada “B'avo”, i ja sam se počeo smijati. Bravo, Renata, pa ni deset minuta me nije dijelilo od smrti. Spasilo me je to što sam znao. Nešto u meni je znalo.
– Udarila je u osmi sprat – uzviknuo je neko u stepeništu, koje se ispunjavalo gustom prašinom.
– Ne, u petnaesti – vikali su drugi.
– Ni u jedan ni u drugi, nego u dvanaesti, moj sprat – rekao sam momku kojeg sam upoznao ovih dana u stubištu. – Odi, molim te i vidi, da ne budem prvi.
Začas se vratio.
– U pravu ste, tačno u vaš stan – reče.
Pođoh i sâm da vidim. Pred stanom me obuzela nevjerica: ulazna vrata bila su čitava. Ali jedva ih otvorih od šuta. Umjesto zidova ugledah zvijezde. Na mjestu gdje sam prije desetak minuta sjedio u fotelji, u tami se nazirala gomila zdruzgotina.
Okrenuh se i pođoh niz stepenice, ne znam ni sam kud. Sprat niže naletih na zadihanu sestru. Bila je u podrumu, ali glas o pogotku baš u naš stan prohujao je zgradom.
– Je li sav otišao? – jedva dođe do riječi.
– Sav – rekoh samo.
Sestra mi pade u naručje i poče da jeca.

7. juni 1992.
U stanu je ostalo čitavo jedino kupatilo. Kad se razdanilo, mogli smo vidjeti da je granata pogodila poprečni zid koji je dijelio dnevni boravak od druge dvije sobe. Od siline udara razrušeni su svi spoljni zidovi, a prozori su izletjeli zajedno sa okvirima i razlupali se o suprotni zid. Stan je pretvoren u veliku terasu.
U sestrinoj sobi ostalo je nešto stvari. Na noćnom ormariću geler je pogodio knjigu koju je čitala. Bio je to Kunderin roman “Život je negdje drugdje”.
Moja soba, bliže neposrednom udaru, bila je samo gomila cigli i maltera. Došli su momci iz zgrade da nam pomognu da raščistimo krš. Zamolio sam ih da samo pokušaju naći djedov džepni sat, koji sam uvijek držao na stočiću pored kreveta.
Bio je jedina porodična relikvija koju sam imao. Djed ga je ostavio u posljednjem trenutku kad su ustaše došle po njega prije tačno pedeset godina. Odveli su ga u Jasenovac, odakle se nikad nije vratio.     
Sat je preživio i kad su Nijemci zapalili djedovu kuću u Cazinu 1943. Sva sudbina moje porodice, u gotovo jednovjekovnom nastojanju da uspostavi kontinuitet i civilizovan život, stočila se u taj sat. Tog trena mi se činilo, ako ga ne nađem, da ću svisnuti, da neće imati volje da živim.
Počeh i sâm bijesno da rovim po kršu i lomu onoga što je ostalo od sobe: izvlačio sam raskomadane knjige, teke i blokove, rastrgane listove, dijelove muzičkog stuba i starih gramofonskih ploča, krpe odjeće iz ormara, koji je raznesen u iverje. Momci kao da su shvatili prirodu mog uzbuđenja i sa žarom su pretresali krhotine. Jedan od njih, iskreno sretan, izvuče sat iz krhotina i podiže ga trijumfalno. Navih ga. Nevjerovatno! Radi. Nastavit ćemo zajedno, ja i stara omega.
Kao u zanosu otišao sam do televizijskog punkta i doveo snimatelje Hareta i Čengu. Usred razorenog stana, na hrpi šuta, pravim izvještaj o njegovom nestanku. Rekoh na kraju: “Niko me neće odavde otjerati.”


Više iz rubrike Svijet
POPULARNO