Generacije čuvara Bosne i Hercegovine

Svjedok: Alisa Iris

Spasili su čast jednom crnom periodu, omogućili nam da BUDEMO…

Zaboravili sve čemu pripadaju, mladost svoju… isključili sebe, odgodili slabost sa jednim jedinim ciljem – da sačuvaju nas! Mi smo bili ono što smo tada mogli, oni su bili ono što su tada jedino morali… naši čuvari!

Možda se varam, ne znam, oni znaju… ali mislim da nikada nisu osjetili strah, da nisu poznavali sumnje u cilj kojem su služili, nisu mislili o sebi. Nisu razmišljali o onome što bi mogli biti, da nisu postali ono što su tada morali i na koncu  htjeli… plemenito i surovo oruđe naše odbrane.

A mogli su… mogli su biti i nešto drugo, misliti na sebe… Njihova opreznost je mogla biti manja, mogla ih je mislima i željom odvesti u miran suton… u život bez umiranja i ubijanja… Mogli su misliti o djevojci, o nerođenom sinu, o životu iznad sudbine koja ih snašla, o nekoj nježnosti koju bi voljeli sresti ili o tome kako će poslije s tim živjeti, kad prestane, mogli su, ali nisu!

I sad, kad je njihovo tadašnje sutra postalo naše sadašnje jučer… da li je prestalo za njih …

Kad jednom postaneš samozaborav, možeš li to prestati biti… Ne vjerujem da možeš!

Da li ih primjećujemo oko sebe, dok se nadaju čudu da prestane u njima, a očekuju užas, jer znaju da neće prestati nikada.

Tu su, čuče u mrtvom prostoru, jer su nemoćni da se sami omeđe… Samo pogledajte… primijetite, budite tu… Pustite ih da budu tužni, ali ne dozvolite da ih izgubljenost i samoća povuku u sebe… Samo se osvrnite, načas… Budite njihovo oduševljenje, isto ono sa kakvim su oni nas sačuvali!