Ahmedov bijeg iz vojske koja ubija narod

Piše: Jasmin Redžepi

TURSKO-SIRIJSKA GRANICA – Straža Sirijske vojske na Golanskoj visoravni. Bez imalo vojničkog straha da bi i vanjski neprijatelj mogao napasti. Uši su bile načuljene ka vijestima iz unutrašnjosti Sirije: žestokim borbama Assadovih jedinica i pobunjenika, okupljenih u Slobodnu sirijsku vojsku, koja je ustala protiv režima.

Vezista Ahmed Weys, 24-godišnji pripadnik Sirijske vojske odane predsjedniku Basharu al-Assadu, pratio je vijesti, pokušavajući da sazna bilo šta o rodnom Halepu.

Tada nije mogao znati da su pojedini kvartovi u naletu Assadovih ratnih aviona i pod paljbom artiljerije pretvoreni u potpune ruševine.

Čekao je odsustvo

Ahmed Weys je donio odluku. Ne želi ostati u vojsci koja ubija svoj narod.

Pobjeći će.

Po cijenu da ga uhvate i proglase dezerterom, što se najstrožije kažnjava.

Čekao je odsustvo. A onda, krenuo ka Turskoj.

Nije se smio javiti ni porodici, a pogotovo prijateljima iz vojske gdje je, ipak, postojala opasnost da ga neko izda.

I uspio je napustiti vojsku koju Amnesty International optužuje za napade na civile, dok su Ujedinjeni narodi osnovali komisiju za istragu ratnih zločina.

Ahmed Weys je proveo dva mjeseca u izbjegličkom kampu u Dijar Bekiru, zatim tri mjeseca u Antakiji/Hatay gde se sreo sa familijom koja mu se pridružila u izbjeglištvu. 

Započeo je misiju pomaganja Sirijcima u okviru turske Fondacije za humanitarnu pomoć (IHH), koja ga je zaposlila u svom timu, što je dovoljno da može platiti i stan svojoj porodici.

Dobro govori engleski jezik, kojeg je naučio dok je radio u Abu Dabiju.

„U Siriji više nemam doma. U Halepu je sve moje porušeno“, kaže za Al Jazeeru Weys, gotovo na samoj granici Turske i Sirije, preko koje obostrano lete granate u najnovijoj eskalaciji.

On se nada da će se vratiti u Halep, početi iznova, osnovati porodicu, živjeti u boljoj sredini nego u kakvoj je odrastao…

Upravo za takve nade se, kaže, plaća skupa cijena.

„Ovim tempom, rat će trajati dugo“, kaže sagovornik Al Jazeere.

Naposlijetku, uvjeren je, narod će pobijediti i preuzeti vlast.

„A, država više neće biti produžena ruka Irana ili Rusije i založnik izraelske ratne prijetnje.“

On upire oči u Tursku.

„U Turskoj vidimo volju koju ispovijeda narod preko raznovrsnih partija i političkih ideja, na slobodnim izborima. I u interesu domovine i građana, a nikako u interesu manje skupine ljudi ili pojedinaca.“

Očekuje da s pravdom dođe bolje ekonomsko stanje i mir među zajednicama.

Sirijska omladina u izbjeglištvu se, priča, boji vratiti na svoju ruku kako ne bi bili mučeni. Uglavnom, pomažu sunarodnike iz Turske ili se pridružuju jedinicama Slobodne sirijske vojske.

„Assada niko ne podržava. U Siriji manjina vlada većinom“, kazuje Weys.

Naglašava da niko ne podržava ubijanje svog naroda, a posebno djece koja stradaju.

O Zapadu i NATO-u

No, siguran je da „neko još drži Assada na njegovoj poziciji, jer bi, u protivnom, odavno pobjegao.“

Assadova vojska, priča, ima staru rusku tehnologiju, ali ne i ljude i zna da dolaze da se za njega bore iz Irana i Libana.

Sa druge strane, u Slobodnoj sirijskoj vojsci je ljudi napretek, ali bez oružja.

„Mi ne želimo da se Zapad miješa, iako nam nedostaje oružja. Ako dozvolimo upliv Zapada ili NATO-a, bojim se da nećemo imati pravu nezavisnost“, zaključio je Ahmed Weys.

Izvor: Al Jazeera