Potreba za klimatskom pravdom

Demonstranti ispred svjetske klimatske konferencije u Durbanu (AFP)

Pred samit o klimatskim promjenama u Copenhagenu prije dvije godine, nas dvoje smo se u Cape Townu sastali sa pet afričkih poljoprivrednika iz različitih zemalja, od kojih su četiri bile žene, da bi nam ispričali kako klimatske promjene ugrožavaju njihovu egzistenciju. Svi su objasnili kako su poplave i suše, te nedostatak redovne sezone sjetve i žetve, bili van njihovog normalnog iskustva. Njihova strahovanja dijele oni koji se bave naturalnom poljoprivredom te domorodački narodi širom svijeta – ljudi koji podnose najteži udar od klimatskih šokova, iako nisu igrali nikakvu ulogu u njihovom uzrokovanju.

Sada, dvije godine kasnije, evo nas u Durbanu, gdje je Južnoafrička Republika domaćin ovogodišnje konferencije o klimatskim promjenama, COP-17, i situacija za siromašne narode u Africi i drugim dijelovima svijeta se još više pogoršala. U svom posljednjem izvještaju Međuvladin panel o klimatskim promjenama Ujedinjenih naroda zaključuje da je gotovo sigurno da su, u globalnom smislu, topli dani postali još topliji i da se javljaju sve češće; ustvari, učestalost vrućih dana porasla je za faktor 10 u većini regiona u svijetu.

Osim toga, brutalni paradoks klimatskih promjena je taj da se i jake padavine dešavaju češće, povećavajući rizik od poplava. Od 2003. godine, istočna Afrika je imala osam najtoplijih zabilježenih godina, što, bez sumnje, doprinosi teškoj gladi koja sada pogađa 13 miliona ljudi na Rogu Afrike.

To su posljedice porasta temperature od tek jednog stepena iznad predindustrijskih nivoa. Upravo objavljeni izvještaj Programa UN-a za okoliš, Premošćivanje emisijskog jaza, pokazuje da će u toku ovog stoljeća temperatura najvjerovatnije rasti do četiri stepena ukoliko ne poduzmemo snažnije mjere za smanjenje emisija štetnih gasova. Međutim, posljednji dokazi pokazuju da ne poduzimamo akciju – Međunarodna agencija za energetiku u svom Izvještaju o svjetskoj energetici 2011. otkriva da su emisije ugljendioksida dostigle rekordan nivo.

Globalno vodstvo?

Zabrinuti smo što su očekivanja od COP-17 toliko mala. Gdje je globalno vodstvo koje mora hitno reagirati? Očajnički nam je potreban globalni dogovor.

U središtu ovog dogovora je očuvanje Protokola iz Kyota. Protokol nije savršen instrument. Čini premalo za smanjivanje globalnih emisija štetnih gasova, i od premalo zemalja zahtijeva da smanje porast emisija. Ali je dio međunarodnog prava, i to je bitno.

 

Sve zemlje moraju priznati da produženje vijeka trajanja Protokola iz Kyota neće riješiti problem klimatskih promjena, te da je potreban novi ili dodatni pravni okvir koji obuhvata sve zemlje. 

Promjena klime je globalan problem: ako jedne zemlje nisu sigurne da su druge uključene u rješavanje tog problema, neće osjetiti obavezu da i one djeluju. Stoga je od ključne važnosti postojanje pravnog okvira sa jasnim i zajedničkim pravilima na koja se obavezuju sve zemlje – i jedina su garancija koju imamo da će akcija za zaštitu najranjivijih biti poduzeta.

Prvi obavezujući period Protokola iz Kyota ističe krajem 2012. Dakle, Evropska unija i druge potpisnice Protokola iz Kyota (Sjedinjene Države nikada nisu ratificirale sporazum, a uslovi Protokola traže malo od Kine, Indije i drugih sila u razvoju) moraju se obavezati na drugi obavezujući period, kako bi se osiguralo da se ovaj pravni okvir održi.

Istovremeno, sve zemlje moraju priznati da produženje vijeka trajanja Protokola iz Kyota neće riješiti problem klimatskih promjena, te da je potreban novi ili dodatni pravni okvir koji obuhvata sve zemlje. Na sastanku u Durbanu neophodno je dogovoriti početak pregovora u tom pravcu – s ciljem zaključivanja novog pravnog instrumenta najkasnije do 2015. godine.

Pitanje pravde

Sve ovo ne samo da je moguće, već je i neophodno, jer tranzicija na niskougljičnu i klimatski otpornu ekonomiju ima ekonomski, socijalni i okolišni smisao. Problem je u tome što je za ostvarivanje toga potrebna politička volja, koje, nažalost, čini se ima premalo.

Klimatske promjene su pitanje pravde. Najbogatije zemlje su uzrokovale problem, ali su najsiromašnije na svijetu te koje već pate od posljedica. U Durbanu, međunarodna zajednica se mora obavezati da ispravi tu nepravdu.

Politički lideri moraju razmišljati međugeneracijski. Moraju zamisliti svijet u 2050. godini, sa njegovih devet milijardi stanovnika, te donijeti prave odluke sada kako bi osigurali da naša djeca i unučad naslijede svijet pogodan za život.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Verzija ovog članka prvi put je objavljena na Project-syndicate.org.

Izvor: Al Jazeera
 


Više iz rubrike Svijet
POPULARNO