Biografija Hosnija Mubaraka

Mubarak: Povukao se 11. februara 2011. godine nakon 18-dnevnog ustanka protiv njegove vladavine (AFP)

 

Hosni Mubarak, treći predsjednik Egipta, povukao se 11. februara 2011. godine nakon 18-dnevnog ustanka protiv njegove vladavine. Odlazak lidera sa najdužim stažom uslijedio je poslije masovnih protesta protiv njegove vladavine, duge 30 godina, a dan nakon što je iznenadio svoje sunarodnjake odbijanjem ostavke.

Bivši predsjednik naslijedio je Anwara Sadata, koji je ubijen 6. oktobra 1981. godine na vojnoj paradi, priređenoj u znak sjećanja na arapsko-izraelski rat 1973. godine.

Rođen 4. maja 1928. godine u guvernatu Munofija na delti rijeke Nil, Mubarak je rano pokazao sklonost ka vojsci. Diplomac sa vazduhoplovne akademije u toj instituciji je bio direktor od 1966. go 1969. godine.

Odlikovanje

Mubaraka je 1972. godine Sadat postavio za komandanta zračnih snaga. Na toj poziciji je odlikovan za uspjeh egipatskih zračnih snaga tokom sukoba sa Izraelom.

Tri godine kasnije, Sadat je Mubaraka imenovao potpredsjednikom i tako mu dao prvi zalogaj vrhunske politike sa mjesta visokopozicioniranog člana vladajuće Nacionalne Demokratske Partije (NDP). Nije bilo jasno zašto je Sadat izabrao njega za tu poziciju, iako su neki vjerovali kako je to nagrada za Mubarakov rad na čelu zračnih snaga.

Kada je Mubarak došao na vlast, Egipat je bio izoliran od strane arapskih i muslimanskih država, od kojih su mnoge prekinule diplomatske veze nakon što je Sadat potpisao mirovni sporazum s Izraelom 1979. Jedan od najtežih diplomatskih poraza bio je izbacivanje Egipta iz Arapske lige. Štab lige je tada izmješten iz Kaira u Tunis.

Mubarakov prvi posao u vanjskoj politici je bio povratak države u arapsko okrilje, kao i oživljavanje veza sa velikim silama regije. Prvi uspjeh mu je bio povezivanje sa, tada uticajnim arapskim liderom, Saddamom Husseinom, iračkim predsjednikom čija je država bila u krvavom ratu sa Iranom. Egipat je u tom ratu stao na stranu Iraka, obezbjedivši Bagdadu vojnu i stručnu pomoć.

Do okončanja iransko-iračkog rata 1988., Egipat je uspješno izašao iz izolacije. Štab Arapske lige, na inicijativu Iraka i Jemena, 1990. godine je vraćen u Kairo.

No, približavanje Arapima bilo je kratkog života jer se Egipat usprotivio iračkoj invaziji Kuvajta u avgustu 1990. godine. Mubarak je tražio od Husseina da povuče vojsku iz Kuvajta, a kada je Bagdad to odbio, Egipat se pridružio međunarodnim snagama, na čelu sa SAD-om, u protjerivanju iračkih vojnika iz Kuvajta.

Vojna i logistička uloga Egipta u međunarodnim snagama tokom prvog Zaljevskog rata donijela je Kairu naklonost Vašingtona koji je zauzvrat nagovorio države članice grupe G8 sa otpišu većinu inostranog duga Egipta.

Strateški savez

Devedesetih godina prošlog vijeka došlo je do povećanja finansijske pomoći SAD Egiptu i oživljavanja strateških dogovora dvije države. Razgovori su urodili strateškim savezom SAD-Egipat i implementacijom Sporazuma država o saradnji u polju nauke i tehnologije.

Ovi dogovori su bili vitalni za Egipat, koji je bio poznat po velikim snagama sa velikim kalibrom, ali ima duge finansijske probleme.

Jedan od glavnih ciljeva američko-egipatske alijanse je bila posvećenost mirovnom procesu na Bliskom istoku. Tokom posljednje decenije XX stoljeća, Egipat je postao vodeći mirovni posrednik između Izraelaca, Palestinaca i Arapa. Jordan je, 1994. godine, krenuo putem Egipta i potpisao mirovni sporazum sa Izraelom.

U narednim godinama, egipatsko ljetovalište Šarm el Šeik, koje se nalazi na jugu Sinajskog poluotoka i području koje je 1967. zauzeo Izrael a potom ga vratio 1980-ih u sklopu mirovnog sporazuma, ugostio je nekoliko mirovnih sastanaka. Arapski mediji su ljetovalište metaforički nazvali arapskim Camp Davidom.

Mubarak je 2008. godine uspio uspostaviti mir između Hamasa i Izraela. Vlada Egipta igra i veliku ulogu u pregovorima Hamasa i Fataha u Kairu u ime palestinskog nacionalnog pomirenja.

Dok je Mubarak dominirao na vanjskoj politici Bliskog istoka, na domaćem planu nije bio ni blizu tako uspješan. Odbio je ukinuti vojnu vladavinu, koja je trajala od ubistva Sadata a dozvoljavala je snagama sigurnosti da zatvaraju civile bez naloga i da im se sudi na vojnim sudovima. Opozicija tvrdi kako je to stanje dozvolilo vladi da uguši slobodu političkog rada i izražavanja.

U junu 1995. godine, Mubarak je preživio pokušaj atentata u povorci automobila dok je prisustvovao Samitu organizacije afričkog jedinstva u Etiopiji. Egipatske vlasti optužile su Al-Gamm'a al-Islamiyyu, nasilnu grupu koja je ranije za mete imala Egipćane i turiste u ranijim napadima u Egiptu koji su imali za cilj zbacivanje vlade.

Ubrzo po povratu Mubaraka u Kairo, vlasti su napali ovu islamističku grupu, zatvorile stotine ljudi, a na to su reagirale organizacije za ljudska prava koje su tvrdile da vlada ugrožava ljudska prava.

U februaru 2005. godine, Mubarak je od parlamenta zatražio amandman na Članak 76 Ustava kako bi dozvolio da se na izborima naredne godine kandidira više kandidata. Međutim, opozicione grupe su kazale kako su reforme uvele nove restrikcije na nezavisne predsjedničke kandidate koji nisu članovi vladajuće NDP.

Izbori su održani septembra 2005. godine, a na njima, prvi put, Egipćani su mogli birati između više kandidata. Mubarak je pobijedio sa osvojenih 88 procenata glasova. Od te pobjede, opozicija i organizacije za zaštitu ljudskih prava optužile su Mubaraka da planira na mjesto predsjednika postaviti najmlađeg sina Gamala, koji je 2002. godine postavljen za generalnog sekretara Komiteta za politiku NDP-a.

Muslimansko bratstvo, islamistički pokret osnovan 1928. godine, smatra se kako je jedna od najefikasnijih i najpopularnijih opozicionih grupa u Egiptu i možda je najveći rival Mubaraku.

Zabranjeno kao politička stranka, Bratstvo je stalno pozivalo na političke reforme i bilo jak protivnik stalnom postavljanju Mubaraka za predsjednika. Stotine članova, među kojima su i visokopozicionirani lideri, često su hapšeni.

Opozicija optužuje

Zbog Mubarakove liberalne ekonomske politike, privreda u Egiptu je doživjela ogromnu ekspanziju u proteklih nekoliko godina, a to se javiše vidi u sektoru nekretnina. Međutim, Egipat još ima problema s velikom stopom nezaposlenosti i siromaštvom.

Zbog razlika među klasama u Egiptu pojavile su se tvrdnje kako Mubarak i njegov sin Gamal favoriziraju grupu biznismena, članova vladajuće stranke. Opozicija tvrdi kako su ti biznismeni iz NDP-a  iskoristili svoj autoritet kako bi monopolizirali državno bogatstvo dok većina Egipćana živi u neimaštini. Iz NDP-a su odbacili ove optužbe i kazali kako je stranka otvorena za sve.

Egipatska opozicija okrivila je Mubarakovu vladu i za slabu borbu protiv korupcije, te da nije ispunio obećanje iz predizborne kampanje 2005. godine da će smanjiti stopu nezaposlenosti.

Bivši predsjednik je kritiziran i za manjak slobode rada novinara. U septembru 2007. godine, nekoliko novinara i urednika priklonjenih opoziciji je uhapšeno zbog nanošenja „štete javnom interesu“ objavljivanjem tekstova kojim se impliciralo da je NDP diktatorski.

Izvor: Al Jazeera