Zašto ukidanje društvenih mreža nije rješenje problema nasilja
Prijedlog ministrice zdravlja Srbije o ukidanju društvenih mreža izazvao je brojne polemike u javnosti, namećući pitanje jesu li internet i društvene mreže krivi za sve.
Ukidanje društvenih mreža na mjesec dana da vidimo kako bismo funkcionisali bez njih – prijedlog je to koji je ministrica zdravlja Srbije Danica Grujičić iznijela u javnost nakon što su, poslije dvije masovne pucnjave u kojima je ubijeno 18, a ranjeno 16 osoba, internetom kružili komentari koji odobravaju ili podstiču na nasilje, ali i prijetnje da će počiniti nova ubistva.
“Možda je trenutak da se sve te mreže ukinu u Srbiji, bar na neko vreme. Svi ovi koji pišu, i odrasli i deca, vi ste najobičnije budale. Možda je zaista potrebno na mesec dana prekinuti sve – Facebook, Instagram, TikTok i Twitter”, rekla je Grujičić.
“Mesec dana restarta, a za to vreme deca neka se vrate knjigama i normalnim akcijama. Ne treba gledati ko je šta rekao i kako se ko prikazao na mrežama. Mislim da na mesec dana treba ukinuti sve da vidimo kako se živi bez društvenih mreža”.
Njen prijedlog izazvao je brojne polemike u javnosti, a ključno pitanje koje se nameće je jesu li internet i društvene mreže krivi za sve i je li njihovo ukidanje rješenja problema.
‘Efekat zabranjenog voća’
Katarina Jonev Ćiraković, stručnjakinja za sigurnost djece na internetu, kaže da prijedlog ministrice Grujičić u principu jeste izvodiv, podsjećajući na takve situacije u nedemokratskim i neslobodnim državama poput Kine, Rusije i Irana.
Iako se godinama bavi edukacijom djece i roditelja o opasnostima iz virtuelnog prostora, te kontinuirano upozorava na negativan utjecaj društvenih mreža na djecu i mlade, Jonev Ćiraković ipak smatra da njihova zabrana nije rješenje problema.
“Danas se deca rađaju, odrastaju, sazrevaju u digitalnom dobu, odrasla su uz mobilne telefone i internet. Internet je pun svega i svačega, a naročito onog sadržaja za koji nikako ne želite da vaše dete vidi. Vaš strah da će dete biti izloženo uznemirujućem sadržaju je realan. Pre ili kasnije, neminovno je da ćete naići na ovakav problem, ali je izuzetno bitno da počnete sa detetom da razgovarate o sadržaju koji gleda, koji mu iskače, koji ga zanima u najranijem uzrastu”, ističe Jonev Ćiraković.
Da zabrana društvenih mreža nije rješenje problema smatra i psiholog Mustafa Šuvalija, koji pojašnjava da roditelji teško mogu potpuno zabraniti pristup društvenim mrežama, čak i u vlastitim domovima.
Osim toga, dodaje, postavlja se pitanje kako bi dijete razvijalo svoju informatičku, odnosno digitalnu pismenost ukoliko bi takve zabrane zaista bile sprovedene.
“Ustvari, sasvim je izvjesno da bi takvim odlukama proizveli ‘efekat zabranjenog voća’, odnosno povećali interes djeteta za društvene mreže i pojačali motivaciju da im pokuša pristupiti. U tom slučaju, dijete bi pokušalo da sakrije činjenicu da ima pristup društvenim mrežama od roditelja, što bi njima otežalo da prate njihovo ponašanje i imaju uvid u sadržaj kojim su izloženi”, kaže Šuvalija.
Važnost filtriranja sadržaja
Dodaje da rješenje koje je, za razliku od potpune zabrane, i provodivo i pedagoški odgovorno podrazumjeva da roditelji pomažu djeci da razlikuju korisne od štetnih načina korištenja društvenih mreža i da nauče filtrirati sadržaje kojima tamo imaju pristup.
“Treba imati na umu da roditelji neće moći ostvariti željeni uticaj na dijete i način na koji koriste društvene mreže ako prethodno nisu razvili odnos povjerenja i ukoliko nemaju uvid u interakcije djeteta sa vršnjacima mimo društvenih mreža. Upravo te interakcije iz svakodnevnog života determiniraju značajan dio onoga što se dešava u digitalnom okruženju, jer se često tamo nastavljaju”, pojašnjava Šuvalija.
Jonev Ćiraković dodaje da čak i TikTok – društvena mreža čiju zabranu uvode brojne zemlje – ima opciju moderiranja i filtriranja sadržaja.
“Čak i u toj užasnoj i zloj društvenoj mreži, roditelji imaju način da dete koliko-toliko sačuvaju. TikTok nudi opciju digitalno blagostanje (digital wellbeing) zahvaljujući kojoj roditelji mogu limitirati vreme koje dete može provesti na toj društvenoj mreži, kao i filtrirati sadržaj koji će biti prikazan na samom profilu”, kaže Jonev Ćiraković.
I da se zabrani TikTok, dodaje ona, kompanija ByteDance (u čijem je vlasništvu TikTok) je za veliki broj država koje se bune protiv ove društvene mreže napravila društvenu mrežu Lemon8.
“I koja je onda garancija da deca neće otići tamo”, pita Jonev Ćiraković. “Sadržaj na TikToku nas jeste alarmirao, ali generalno nijedna društvena mreža nije bezazlena i zato moramo da naučimo decu i mlade da ih koriste. Ali za početak moramo da se edukujemo mi.”
Utjecaj društvenih mreža na ponašanje djece
Šuvalija nadalje upozorava da veza između izloženosti digitalnim sadržajima u kojima je prisutno nasilje, kao što su filmovi i videoigrice, sa nasilnim ponašanjem nije jasno potvrđena u naučnim istraživanjima. Stoga, ističe, nije opravdano objašnjavati vršnjačko i druge oblike nasilja utjecajem tih sadržaja.
“Oni mogu u jednoj mjeri desenzitizirati mlade na nasilje, učiniti da izgleda normalnije ili prihvatljivije, ali to ne znači da će ih potaknuti da se u stvarnosti tako ponašaju”, pojašnjava.
“Objašnjavanje devijacija u ponašanju djece samo jednim faktorom odnosno determinantom, u ovom slučaju uticajem društvenih mreža, te insistiranje na brzim rješenjima kao što je njihova zabrana sugeriše nepoznavanje pravih i skoro uvijek kompleksnih uzroka tih devijacija, a možda i manjak interesa i strpljenja i da se dođe do boljeg shvatanja tih pojava i da se radi na njihovoj prevenciji, koja također mora biti kompleksan i dugoročan proces”, dodaje.
Ključna edukacija
Ističe da je ključni aspekt bilo kakve intervencije na polju prevencije nepoželjnih ponašanja kod djece edukacija roditelja o roditeljstvu i razvoj njihovih roditeljskih kompetencija u cjelini.
“Podrška roditeljima da vode djecu kroz proces učenja o konstruktivnim načinima korištenja digitalnih alata, kao što su društvene mreže, mora biti dio tog napora, ali definitivno nije njegova najvažnija komponenta”, kaže Šuvalija.
Dodaje da se, prije svega, roditelji moraju osnažiti i obučiti kako da razvijaju povjerenje u odnosu sa djecom i razvijaju njihov kapacitet za empatiju, nakon čega je potrebno kod samih roditelja razvijati digitalne kompetencije te medijsku i informatičku pismenost.
“Tek onda možemo razmišljati o načinima da ih podržimo u pokušajima da ta znanja i kompetencije razvijaju kod svoje djece”, zaključuje Šuvalija.