Kako je prisluškivana Angela Merkel

Mandat kancelarke Angele Merkel ostaće upamćen i kao jedan od najdužih u Njemačkoj, ali i evropskoj politici, ali ostaće upamćen i po velikom padu povjerenja između zapadnih saveznika.

Osim praćenja Angele Merkel, špijunirani su i njeni saradnici kao i barem dva člana njenog kabineta (EPA)

Kada su prvo tabloidi, a zatim i svi drugi mediji u Nemačkoj 2014. godine počeli izveštavati o postojanju tajnog programa ‘XKeyscore’, putem kojeg su praćeni brojni nemački i evropski zvaničnici, većina je te navode odmah odbacila. Jer kako objasniti da SAD, jedan od najvećih saveznika Nemačke – ključni bezbednosni partner Evropske unije i jedan od najvećih ekonomskih partnera – u isto vreme prisluškuje i prati funkcionere prijateljskih zemalja?

Nemačka se često naziva “motorom” Evropske unije. Nekoliko najvećih kompanija i konglomerata iz oblasti autoindustrije, hrane i poljoprivrede, te avioindustrije dolazi upravo iz Nemačke. Najveća privreda EU-a, takođe, želi saradnju sa drugim svetskim silama – tako je nedavno Kina postala najveći nemački spoljnotrgovinski partner, za 18 odsto veći u bruto trgovinskoj razmeni od SAD-a. Nemački brendovi automobila su godinama u vrhu popularnosti kod kineskih vozača, a najveći među njima, Volkswagen, na kinesko tržište izvozi oko četiri miliona vozila godišnje, dok je domaće tržište na drugom mestu. Pored izvoza automobila, mašina, alata i obojenih metala u Kinu i zemlje Azije, bliska saradnja sa Rusijom u oblasti energetike takođe često dovodi do zabrinutosti kod zapadnih partnera, pre svega SAD-a.

Iako je Nemačka jedna od ključnih članica NATO saveza, a Rusija pod nizom sankcija međunarodne zajednice zbog jednostrane aneksije Krima, to nije bila prepreka u realizaciji projekta Severni tok 2. Analitičari često smatraju i da “nemačka privreda radi na ruski gas”. To je sigurno tačno za brojne kompanije iz metalurške i hemijske industrije, a energent koji stiže putem Severnog toka višestruko je isplativiji od drugih alternativa.

Sama se povukla

Bivši ministar odbrane Srbije, a danas predsednik Saveta za strateške politike Dragan Šutanovac kaže da je spoljna politika Nemačke izuzetno bitna i za celi region Balkana.

“Kancelarka Merkel nije bila pobornik oštrih rezova i zalagala se za lagane ‘evolutivne’ promene, koje ne bi izazivale velike turbulencije, kako u Nemačkoj, tako i u EU, kao i na Zapadnom Balkanu. Nova Vlada Nemačke, koju će predvoditi socijaldemokrata Olaf Scholz, prilikom donošenja krupnih odluka naći će se u izuzetno teškoj situaciji, imajući u vidu da je u proteklih 16 godina nemačko društvo naviknuto na način rukovođenja koji je nametnula kancelarka Merkel. Podsećam i da Merkelova nije izgubila izbore, već se sama povukla sa političke scene”, navodi Šutanovac.

“Zapadni Balkan je u svakom smislu, počevši od ekonomskog, pa do bezbednosnog sektora, zavistan od Evropske unije, a posebno od Nemačke, koja i pokazuje najveće interesovanje za dešavanja u regionu. Za očekivati je i da nova Vlada na rešenja gleda na novi način, a vrlo brzo ćemo videti u kom pravcu će sve to ići. Ono što je važno naglasiti je da su se i SAD mnogo ozbiljnije uključile u stabilizovanje regiona, i za očekivati je da u tome naiđu na potpunu saglasnost sa Nemačkom”, dodaje.

Zašto Amerika ne vjeruje evropskim prijateljima

Ipak, 2015. godine su se u hodnicima Evropskog parlamenta u Briselu počele da šire glasine o tajnom programu praćenja saveznika unutar samog NATO-a. Iako je većina poslanika Parlamenta EU u prvo vreme odbacila ovakve informacije, ubrzo će potvrda stići i od službi unutar EU, kao i od nemačkih saveznih službi bezbednosti.

Američka Nacionalna bezbednosna agencija (NSA) imala je program praćenja evropskih zvaničnika, barem od 2012. do 2014. godine, mada stručnjaci smatraju da je program postojao još od 2009. godine. NSA je imala i pomoć evropskih kolega – Danska služba za odbranu i bezbednost (DFS/FE) je učestvovala od samog početka programa, te obezbeđivala “lokalnu podršku”. Nema sumnje da je ovo razljutilo partnere unutar EU.

“To je potpuno neprihvatljivo i nema nikakvog opravdanja za takve akcije”, navela je Merkelova u junu 2016. godine.

Pored kancelarke, NSA je prikupljala podatke i o visokim zvaničnicima Francuske, Švedske i Norveške, te zvaničnicima EU u Briselu.

NSA je za akciju prisluškivanja koristila dva posebno razvijena softverska alata – EpMe i EternalBlue. I dok je EternalBlue u suštini ‘klasičan’ trojanac – softverski virus koji zaobilazi zaštite na uređaju korisnika, EpMe je daleko opasniji. On koristi propuste u samom načinu na koji funkcionišu današnje mreže i internetske tehnologije – Adress Resolution Protocol (ARP) i Remote Access Protocol (RAP). U praksi, ovo znači da se EpMe “krije” na samim mrežnim uređajima i u softveru koji ih pokreće (firmware), te ga je nemoguće ukloniti bez kompleksnih i dugotrajnih promena na celoj mreži.

EpMe je korišćen i za praćenje saradnika Angele Merkel, kao i barem dva člana njenog kabineta. EpMe i EternalBlue su razvijeni od strane “Equation Group”, grupe “državnih hakera” i računarskih stručnjaka unutar same agencije NSA. Ova grupa radi na tzv. TAO programima, razvoju softvera za tačno određenu aplikaciju, najčešće specifično razvijen za monitoring tačno određene kompanije ili pojedinaca.

Sigurnosna kompanija ESET ih smatra jednom od najbolje obučenih grupa ovog tipa u svetu, uz ruske “Fancy Bear” i izraelske 8200. Bezbednosni stručnjaci smatraju i da je Equation odgovoran za više od 500 kompjuterskih virusa, trojanaca i raznog “exploit” računarskog koda.

Snowden ukazao na široke razmjere praćenja

Pre pet godina nemački mediji su se naširoko bavili ovom temom, a čak su i poslanici Bundestaga iz redova partije CDU tražili od tadašnjeg predsednika SAD-a Baracka Obame javno objašnjenje. Obamino objašnjenje je izostalo, ali je tadašnji državni sekretar John Kerry na samitu NATO-a u Varšavi iste godine u potpunosti odbacio sve navode nemačkih medija.

I činilo se da je sve “po starom”, barem do decembra 2018, kada je američki “zviždač” (whistleblower) i bivši visoko rangirani analitičar NSA Edward Snowden ne samo potvrdio ove navode, već i otkrio prave razmere ovog programa praćenja. Snowden je tako otkrio da su “na meti” NSA bili i drugi evropski zvaničnici, a da je korišćen i, do tada javnosti nepoznat, softver pod imenom “XKeyscore”. Ovaj softver je bio toliko tajan da ni većina drugih američkih bezbednosnih agencija nije znala za njegovo postojanje. “XKeyscore” je koristio međunarodnu mrežu posebno kofigurisanih servera i “backend” baza podataka, u kojima se čuvaju ogromne količine podataka. Snowden je tada i potvrdio da “XKeyscore” omogućava NSA da čita gotovo svaki email na svetu, te da se svaki mobilni uređaj može pratiti na osnovu podataka koje on šalje kada komunicira sa WiFi mrežom ili baznom stanicom mobilnog operatera.

Mediji su tada došli i do podataka da je “na merama” NSA bio i Steffen Seibert, šef kabineta Angele Merkel zadužen za medije, kao i tadašnji ministar spoljnih poslova Frank-Walter Steinmeier. Otkriveno je i da je NSA u saradnji sa agencijom CIA još od 2010. godine sprovodila operaciju SCS širom Evrope. SCS program je bio aktivan na 80 različitih lokacija, od kojih je 19 bilo unutar američkih misija ili diplomatskih predstavništava u Berlinu, Parizu, Madridu, Rimu, Pragu i Ženevi. Jedan od glavnih “tehničkih timova” NSA je radio i u Frankfurtu.

Iako to nikada nije zvanično potvrđeno, gotovo je izvesno da su svi članovi ovih timova “na terenu” imali diplomatski status i odgovarajuće papire. Uređaji koje je koristio SCS u Berlinu nisu bili samo serveri i mrežni uređaji, već i komunikaciona oprema koja bila u stanju da presretne milkrotalasne i milimetarske radio talase – svi oni se široko koriste u raznim policijskim, vojnim i državnim aplikacijama. Uređaj kodnog imena “Birdwatcher” je bio baziran na DSP (digitalni procesor signala) tehnologiji, i po navodima stručnjaka, mogao je da dešifruje radio signale “uživo” i snima ih na hard-diskove. “Birdwatcher” je gotovo izvesno korišćen iz američke ambasade u Berlinu, na Pariser Platzu.

Ipak nije ‘klasično’ praćenje

IT stručnjak Milan Stamenković kaže da ovakvi softveri zapravo i ne spadaju u “klasično” praćenje.

“Kada koristite bilo koji uređaj povezan na internet – smartfon, tablet, laptop, pa čak i pametni TV – konstantno komunicirate sa udaljenim serverima i računarima često i na drugim kontinentima. Sva ta komunikacija ostavlja ‘digitalni otisak prsta’, pa tako operateri, ali i države, mogu videti kakve ste aktivnosti imali, i u kom vremenskom periodu”, navodi.

Dalje, nastavlja, “ove digitalne otiske prate i razni web sajtovi na osnovu kojih vam serviraju reklame, ili prikazuju sadržaj koji je ‘skrojen’ prema vašim navikama. Uz ovo, većina internet stranica na vaš uređaj ostavlja ‘kolačiće’ (cookies), koji komuniciraju sa tom web adresom, čak i ako je retko, ili uopšte ne posećujete”.

“Da bi se sprečilo ovoliko masovno praćenje, koje je tokom godina postalo i veoma unosan biznis za tehnološke kompanije, EU je donela skup propisa nazvan GDPR, koji važi i kod nas. GDPR je u značajnoj meri smanjio praćenje korisnika interneta od strane legitimnih web stranica, ali to naravno neće sprečiti brojne hakere i zlonamerne grupe da i dalje vrše različite napade”, objašnjava Stamenković.

Agencija NSA je početkom 2018. godine, pod pritiskom administracije predsednika Donalda Trumpa, sačinila saopštenje u kome je tvrdila da su “XKeyscore, EpMe i drugi interno korišćeni softverski alati u potpunosti u skladu američkim zakonima, te da predstavljaju legitimno sredstvo u prikupljanju stranih obaveštajnih informacija, a u skladu sa sporazumom Five Eyes”. Five Eyes (Pet očiju) je međunarodni obaveštajni sporazum (SIGINT), čiji su članovi SAD, Kanada, Velika Britanija, Australija i Novi Zeland. Zanimljivo, iako su Francuska i Nemačka bitni delovi NATO-a, one nikada nisu bile deo Five Eyes programa, te petoro zemalja članica sa njima ne dele obaveštajne podatke.

Online špijunaža postaje pravilo

Donald Trump je u to vreme i delimično potvrdio postojanje ovakvih programa praćenja saveznika, te je naveo da “tadašnji predsednik Obama nije ni bio obavešten, već da je celu operaciju kreirao bivši direktor CIA David Petraeus”. Bezbednosni stručnjaci u SAD smatraju da je Petraeus smatrao “da Francuska, a posebno Nemačka, dozvoljavaju ruskim oligarsima i istočno-evropskim partnerima Rusije vođenje unosnih poslova unutar EU, što se odražava i na vojno i obaveštajno jačanje Ruske Federacije”.

Da je (delimično) bio u pravu, potvrđuju i kasnije akcije Rusije na Krimu i u Ukrajini, gde kriza u samoproglašenoj i međunarodni nepriznatoj Donjeckoj republici traje i danas. Sam Petraeus je podneo ostavku u novembru 2012, nakon otkrića da CIA nije razmenjivala ključne informacije sa drugim američkim službama o pripremi napada na američku bazu u Benghaziju u Libiji, a u kome je poginuo ambasador Christopher Stevens, kao i nekoliko agenata CIA.

Novom kancelaru Scholzu većina nemačkih analitičara prognozira samo jedan mandat na broju 1 u aveniji Willya Brandta u Berlinu. Da li će on uspeti da izgradi nove, prisnije odnose sa administracijom predsednika Džozefa Bajdena, te da objasni da je Nemačka, motor Evrope i NATO-a, u isto vreme veoma zavisna od energenata i obojenih metala iz Rusije, kao i robe široke potrošnje iz Kine – ostaje nam da vidimo.

Izvor: Al Jazeera