Nizozemci razvijaju lasersku injekciju bez igle
Uređaj koji podsjeća na “pištolj s mjehurićima” koristi laser koji potiskuje sićušne kapljice kroz vanjski sloj kože.
Nizozemski naučnici rade na razvoju laserske tehnologije koja bi mogla rezultirati “gotovo bezbolnim” injektiranjem vakcina bez igle, a svoj dosadašnji uspjeh smatraju napretkom koji će u nekih pacijenata ublažiti strah od igle te će pridonijeti većem broju vakcinisanih, prenosi Hina.
Uređaj koji podsjeća na “pištolj s mjehurićima” koristi laser koji potiskuje sićušne kapljice kroz vanjski sloj kože, pojasnio je David Fernandez Rivas, profesor sa Univerziteta Twente i naučni asistent na Tehnološkom institutu u Massachusettsu (MIT), koji je osmislio i razradio ovu ideju.
Sam je postupak brži od uboda komarca i “ne bi trebao boljeti” jer se živčani završeci na koži međusobno ne dodiruju. Dodao je da će postupak još dodatno proučiti.
“Staklo u kojemu se nalazi tekućina zagrijava se laserom u milisekundi, a potom se u tekućini stvara mjehurić koji potiskuje tekućinu kroz vanjski sloj kože brzinom od najmanje 100 km na sat”, rekao je u intervjuu za Reuters.
Bespovratna sredstva EU-a
“Takav postupak omogućuje ubrizgavanje tekućine kroz kožu bez ikakva oštećenja ili ožiljka. Ne vidi se nikakva ranica ni ulazna točka”, rekao je Rivas, dodavši kako očekuje da će njegov izum pridonijeti tomu da se na vakcinaciju odluči više ljudi, a istodobno će spriječiti rizik od kontaminacije do koje može doći zbog prljavih igala. I na kraju, ali ne i manje važno, njegov će izum pridonijeti smanjenju medicinskog otpada.
Testiranja na uzorcima tkiva uspješno su provedena zahvaljujući bespovratnim sredstvima Evropske unije u iznosu od 1,5 miliona eura, a zahtjev za financiranjem početka testiranja novog uređaja na volonterima tvrtka će podnijeti još ovaj mjesec, otkrio je Rivas.
Kazao je i da će nova start-up tvrtka sarađivati s predstavnicima farmaceutske industrije kako bi testirala i plasirala tehnologiju “Bubble Guna”. No do trenutka kada će metoda postati dostupna široj javnosti mogla bi proći godina dana do tri godine, ovisno o napretku postignutom u istraživanjima i o regulatornim pitanjima.