Farzaneh Fasihi: Najbrža Iranka postavlja rekorde na stazi i izvan nje

Bilo je to 2021. u Konyi u Turskoj, na petom izdanju Islamskih igara solidarnosti. Srce Farzaneh Fasihi ubrzano lupa dok se savija u startni položaj, što je dugotrajna posljedica infekcije korona virusom, koja je još iscrpljuje. Prsa su joj napeta, ali je odlučna da se takmiči.

Čuje se pucanj za start, baca se naprijed što je brže mogla, a noge joj se grče brže nego ikad prije.

Kad je prešla ciljnu liniju, srušila se – ne od iscrpljenosti, već od silnih emocija zbog obaranja vlastitog rekorda u sprintu na 100 metara, postigavši ​​munjevito brzo vrijeme od 11,12 sekundi za osvajanje srebrne medalje.

“U noći prije utrke, sjećanja na moj život naviru mi kroz misli. Sve nedaće koje sam proživjela i svi moji uspjesi prolaze mi pred očima poput filmske trake”, kaže Fasihi za Al Jazeeru u intervjuu putem Zooma iz Beograda.

Ona je trenutno u Beogradu u trening kampu uoči Olimpijskih igara u Parizu, koje počinju 26. jula, a gdje će se najbrža iranska trkačica svih vremena takmičiti u svojoj omiljenoj disciplini – sprintu na 100 metara.

Fasihi nisu strani izazovi, ali snažan sistem podrške u njezinom ličnom životu pomogao joj je proći kroz sve to.

‘Nisam to htjela raditi’

Rođena 1993. u Isfahanu, Fasihi potječe iz sportske porodice. Otac joj je bio odbojkaš, a brat prvak u plivanju i ronjenju.

“Prije nego što sam se udala, moj otac je prisustvovao svim mojim treninzima”, prisjeća se. “Na sva takmičenja dolazila je i moja majka. Bez njihove podrške ne bih uspjela.”

Od pete do dvanaeste godine Fasihi se bavila gimnastikom. Prisjeća se kako je njezin prvi pohod na atletsko takmičenje bio više slučajnost nego namjera.

“U srednjoj školi me profesor tjelesnog prisilio da učestvujem na takmičenju u trčanju. Nisam to htjela učiniti”, sjeća se Fasihi. Tog je dana oborila pokrajinski rekord Isfahana, zapalivši svoju strast prema atletici.

Godine 2016. imala je svoj međunarodni debi. Fasihin tim bio je znatno iznad očekivanja, osvojivši srebrnu medalju u štafeti 4×400 metara na Azijskom dvoranskom prvenstvu u atletici u Dohi, u Kataru.

Ipak, izvanredna izvedba nije katapultirala sprintersku karijeru na nove visine. Uz malu podršku Iranske atletske federacije ostavila je sve iza sebe i postala lični fitness trener. Sve se to promijenilo krajem 2018. kada je odlučila ponovno pokušati s takmičarskim sprintom.

Godinu dana kasnije ta je odluka dovela do neočekivanog ishoda: udala se za jednog od svojih trenera Amira Hosseinija koji je bio njezin najvjerniji navijač.

Godine 2020, uz strukturu podrške koja je sada čvrsto uspostavljena s Hosseinijem, njena je karijera doslovno uzletjela.

Učestvovala je na dvoranskom Svjetskom prvenstvu u atletici, održanom u Beogradu, gdje je relativno nepoznata trkačica zapalila stazu senzacionalnim ulaznim rekordom od 7,29 sekundi u sprintu na 60 metara.

Ne samo da je Fasihi došla niotkuda i postigla brzo vrijeme nego je, također, ispisala historiju, postavši prva Iranka koja se takmičila na prvenstvu. Njezin šokantan nastup u Beogradu bio je mjesto gdje je prvi put dobila nadimak “Jaguar”, što je dokaz njezine velike brzine iz startnog bloka.

Godinu dana kasnije (2021) potpisala je ugovor sa srbijanskim atletskim klubom BAK, postavši prva žena legionarka u historiji iranske atletike – što zapravo znači da klub potpisuje i sponzorira stranog sportistu da se preseli i takmiči za njih.

“Postati legionarka bio je novi put. Bio je to veliki rizik, ali sam duboko u sebi osjećala da to moram učiniti”, rekla je, nadajući se da će to inspirirati druge iranske sportistkinje.

Postavljanje rekorda je ‘za ljude’

Fasihi će, zatim, 2023. godine osvojiti zlato u utrci na 60 metara na Azijskom dvoranskom prvenstvu u atletici u Astani u Kazahstanu, postigavši ​​rekord s blistavih 7,28 sekundi.

Koliko god izvanredan i slavljenički bio taj lični najbolji nastup, postavljanje novog azijskog rekorda u sprintu na 60 metara obično bi bio razlog za veliko slavlje, taj dan se pamti po nečem daleko većem.

Dok je Fasihi hodala do podija, okrenula se direktno prema kameri i uzviknula: “Za narod Irana. Za sreću naroda Irana!”

Njezin trenutak protesta postao je viralan na društvenim mrežama, a Fasihi je odbila nositi iransku zastavu i umjesto toga pognula glavu dok je tiho lila suze, odbijajući pjevati nacionalnu himnu na pobjedničkom postolju.

Ovo je bila njezina izjava, ili način, da izrazi tragediju mlade Iranke Mahse Amini koja je 2022. uhapšena i umrla, nakon što ju je iranska policija za moral privela zbog nošenja “neprikladnog hidžaba” (marame).

Smrt Mahse Amini dospjela je na naslovnice međunarodnih medija i potaknula aktivistice diljem svijeta kroz pokret “Žene, život, sloboda”.

Olimpijski san

Dvije godine ranije Fasihi je već napravila prvi korak prema svom olimpijskom snu kada je kroz takozvani univerzalni plasman odabrana za učešće u Tokiju 2020.

Univerzalnost plasmana je politika koju je odredio Međunarodni olimpijski odbor (MOK) koji dopušta učešće sportistima iz podzastupljenih zemalja, čak i ako nisu ispunili standardne kvalifikacijske norme. Politika postoji kako bi se osigurala šira globalna zastupljenost i inkluzivnost na Olimpijskim igrama.

U Tokiju se Fasihi takmičila u sprintu na 100 metara, što je označilo povratak Irana na ovaj sportski događaj nakon 57 godina pauze. Na Ljetnim olimpijskim igrama 1964, također u Tokiju, Simin Safamehr je ušla u historiju kao prva žena sportistkinja koja je predstavljala Iran na Igrama, takmičeći se u sprintu na 100 metara, kao i u skoku udalj.

Fasihi je zauzela 50. mjesto u Tokiju, sve vrijeme suočavajući se s pomnim nadzorom zbog svog hidžaba, što je izazvalo burnu raspravu u iranskom prostoru društvenih mreža jer su neki tvrdili da ju stroga pravila odijevanja usporavaju, ometaju njezin nastup i ograničavaju njezinu medijsku zastupljenost i mogućnosti sponzoriranja.

No, Olimpijske igre u Tokiju bile su joj i prilika da upozna svog idola u sprintu, jamajčansku superzvijezdu Shelly-Ann Fraser-Pryce. “Još više mi se svidjela kad smo se upoznale. Njezin životni stil je impresivan jer je i profesionalna sportistkinja, supruga i majka te pomaže mnogim dobrotvornim organizacijama.“

Za Fasihi je izvedba u Tokiju bila ispod njenog najboljeg rezultata, ali to je samo potaknulo njezinu ambiciju da sljedeći put bude bolja.

“Ono po čemu je Pariz 2024. drugačiji je to što ću se takmičiti prema vlastitim zaslugama, a ne kroz univerzalni plasman”, rekla je Fasihi za Al Jazeeru.

Uprkos sistemskim izazovima, posebno nedostatku službene vladine podrške elitnim sportistkinjama u Iranu, Fasihi ostaje nepokolebljiva u postizanju svojih ciljeva. Sama finansira svoje treninge, učestvuje na takmičenjima i nastoji osigurati skromna sponzorstva.

Fasihi vjeruje da će opsežna ulaganja u sport zemalja poput Kine, Indije i Japana dati impresivne rezultate u azijskoj atletici, ali primjećuje razlike u resursima diljem kontinenta.

“U Kataru, naprimjer, sportisti rade s američkim trenerima, a savez poziva analitičare, fizioterapeute i doktore sportske medicine iz cijelog svijeta. Čak i Kina i Japan koordiniraju kampove za obuku na Floridi u Sjedinjenim Američkim Državama”, rekla je.

U maju 2024. Fasihi se takmičila u utrci Dijamantne lige u Dohi na 100 metara, ali je bila posljednja u finalu protiv zvjezdane postave sprinteki iz SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva, Mađarske i Jamajke.

Na Olimpijskim igrama u Parizu sučelit će se s najboljim svjetskim sportistkinjama. Ona nije neko ko gaji nerealna očekivanja. Fokusira se samo na ono što može kontrolirati, a to je njezina izvedba.

“Takmičiti se na Olimpijskim igrama veliki je izazov”, rekla je Fasihi. “Moj cilj je takmičiti se sama sa sobom. Želim oboriti vlastiti rekord.”