Nadia Nadim, noćna mora konzervativaca i putokaz milionima djece u svijetu

U svijetu vjerovatno ne postoji osoba koju talibani, i drugi koji dijele njihov svjetonazor, više mrze. Nadia Nadim predstavlja sve ono što talibani mrze i zbog čega su spremni ubiti hiljade ljudi kako žene u Afganistanu ne bi mogle ostvariti ono što je Nadia kao izbjeglica ostvarila daleko od rodnog doma.

“Želim slobodno govoriti, da se čuje moj glas. Želim ista prava koja imaju muškarci. Želim jednakost. To su, na žalost, vrijednosti koje talibani ne žele da žene imaju“, kaže Nadia Nadim, 35-godišnja nogometna reprezentativka Danske, doktorica koja aktivno govori devet svjetskih jezika i osoba koju je magazin Forbes uvrstio na listu 20 najutjecajnijih svjetskih sportistkinja.

Rođena je u afganistanskom Heratu, a potom živjela u Kabulu sa majkom Hamidom, ocem Rabenom Khanom i četiri sestre – Giti, Dianom, Muskan i Mujdom. Porodica se često selila dok su djevojčice bile mlade jer je Rabena Khan bio vojno lice. Kao izbjeglica u Dansku je došla 2000. godine, nakon što su njenog oca, koji je bio general afganistanske vojske, ubili talibani.

“Moja majka je prodala sve što je imala. Pronašli smo krijumčare koji su nas odveli u Pakistan. Iz Pakistana, sa lažnim pasošima, prvo smo prevezeni u Italiju, a onda nekako kamionima u Dansku”, prisjeća se Nadim.

Vozeći se Evropom u stražnjem dijelu kamiona sa svojom porodicom, u kojoj je bilo šest žena, nadala se životu s pogledom na londonski Big Ben. Umjesto toga, njezina je porodica neočekivano završila u izbjegličkom kampu u Danskoj. Danas je Nadia jedna od najmoćnijih žena u sportu, sposobna da inspiriše milione ljudi diljem svijeta.

Uspješna karijera

Nadia ne samo da je postala jedna od najboljih svjetskih nogometašica, već je i hirurginja specijalizirana za rekonstruktivnu hirurgiju, UNESCO-va ambasadorica, uzor milionima ljudi u svijetu. Skupila je više od 100 nastupa za dansku reprezentaciju, a u dugoj i uspješnoj karijeri je igrala u najvećim svjetskim klubovima, između ostalih u Manchester Cityju i Paris Saint-Germainu. Danas igra u SAD-u za Racing Louisville.

Iako je odmah na početku nogometne karijere pokazala da se radi o vrhunskoj igračici, put nije bio nimalo lagan. Prema danskom zakonu, Nadim je mogla podnijeti zahtjev za dansko državljanstvo tek nakon što napuni 18 godina. Državljanstvo je stekla 2008. godine, međutim, prema pravilima UEFA-e, mogla je igrati za reprezentaciju Danske tek nakon pet godina boravka u Danskoj nakon što je dobila državljanstvo. Nakon žalbe Danskog nogometnog saveza, FIFA je napravila izuzetak u ovom slučaju, te je Nadim mogla zaigrati za reprezentaciju Danske na Algarve Kupu 2009. godine i tako je postala prva naturalizirana Dankinja koja je igrala za dansku reprezentaciju.

Još tokom svoje aktivne fudbalske karijere upisala je studij medicine na Univerzitetu u Aarhusu, a 2020. je asistirala pri operaciji na odjelu rekonstruktivne hirurgije.

Njena majka Hamida, učiteljica po vokaciji, je bila pod snažnim pritiskom afganske zajednice da zabrani djevojčicama da igraju nogomet. „Zašto se igraju sa dječacima i zašto ne ostaju kod kuće i uče da kuhaju i budu dobre žene“, bila su pitanja. Ipak nije odustajala jer je vidjela koliko su njene kćeri predane i talentirane.

Nadia Nadim danas predstavlja inspiraciju milionima djevojčica diljem svijeta. U razgovoru za magazin Elle otkrila je kako je sudbina htjela da postane uspješna nogometašica, iako do dolaska u Dansku o tome nije ni sanjala.

„Rođena sam u Afganistanu i zbog rata morala sam pobjeći iz zemlje. Valjda je sudbina htjela da sam nekako završila u izbjegličkom kampu u Danskoj, gdje sam imala prvi susret sa sportom, a posebno s nogometom. Jako sam znatiželjna osoba pa sam lutala po kampu da vidim šta druga djeca rade, a tako sam otkrila i nogometna igrališta. Stajala sam ispred ograde i gledala drugu djecu kako se igraju. Tada sam prvi put vidjela djevojke kako igraju nogomet i zaljubila sam se u taj sport. Postala sam istinski opsjednuta igrom i od tada se sve promijenilo za mene. Do svoje desete godine zapravo nisam znala šta se događa oko mene, samo sam pratila. Život je prolazio pored mene i samo sam pokušavala preživjeti, ali od tada sam počela pronalaziti vlastiti identitet. I to najviše zbog nogometa“, kaže Nadim.

Osjećaj slobode

Dodaje kako nije znala da uopće postoji opcija da bude profesionalna nogometašica, ali je znala da je to čini sretnom i da se osjeća slobodno.

„Naravno, gledala sam muški nogomet i sanjala o stadionima i o tome kakav je osjećaj izaći pred navijače koji luduju. Ali nikad nisam mogla zamisliti da ću biti profesionalka s punim radnim vremenom i igrati za neke od najvećih klubova diljem svijeta. Svaki put kad sam na terenu, zaboravim sve oko sebe i ponovno se osjećam kao dijete, baš kao i prvi put“.

Nadia ističe kako ženski sport i nogomet konačno dobivaju poštovanje koje zaslužuju, te se prisjeća stereotipa s kojima se suočavala kada je počinjala nogometnu karijeru.

„Prije 20 godina, kad sam počela igrati nogomet, bilo je puno stereotipa. Nije bilo lako biti sportistkinja ili profesionalna nogometašica, pogotovo s mojim porijeklom, vjerom i kulturom. Nikad nisam vidjela afganistanske nogometašice“, kaže Nadia.

„Kad sam imala oko 18 godina, otkrila sam snagu igre i stvarno sam se borila da radim ono što volim. I boreći se za to, također sam shvatila da mogu biti dio promjene svjetonazora ljudi, posebno ljudi koji nisu razumjeli šta radim ili su me stavili u okvir za koji su smatrali da pripadam kao djevojka. Nastavljajući biti uspješna, mogu im pokazati da ne postoje kutije i da na kraju dana možete raditi šta god želite bez obzira na spol i porijeklo. To je nešto u čemu sam jako strastvena, pokušavam pronaći načine da djeci dam alate i pristup koji su im potrebni da vjeruju da mogu raditi šta žele, bez obzira ko su, gdje su rođeni ili kako izgledaju“.

Ističe kako se stav o ženama u sportu uveliko promijenio globalno posljednjih godina, i to nabolje, te da ženski sport i nogomet konačno dobivaju poštovanje koje zaslužuju.

„Posljednja dva svjetska i evropska prvenstva doista su pokazala koliko je ženski nogomet postao popularan. Nevjerovatno je vidjeti i nevjerovatno je biti dio toga, kao igračica danske reprezentacije. Jer, zašto ne? Ulažete isti trud i žrtvujete se jednako kao i bilo ko drugi! Trebali biste dobiti isto priznanje. Naravno, još nismo u potpunosti to postigli, ali na dobrom smo putu da budemo ravnopravni i da nas gledaju po onome što radimo, a ne po tome ko smo“.

Ostvarenje snova

Nadim ističe snagu sporta kao sredstva za postizanje ciljeva i ostvarenje snova milionima mladih širom svijeta, jer, kako kaže, sport može biti odgajatelj i učitelj. Ima moć promijeniti svijet i pomoći mu da napreduje na bolje.

„Vidjela sam to u Engleskoj tokom Eura i bilo je nevjerovatno vidjeti ženske ekipe kako rade dobro i pred toliko navijača. To je također imalo veliki učinak na samu ligu. Želim to vidjeti posvuda u svijetu: da se svako dijete i svaka djevojčica osjećaju uključenima, da imaju priliku pristupiti sportu i da se jednostavno nastave kretati naprijed“.

Za nju ne postoje nepremostive prepreke. Smatra da se upornim radom i zalaganjem može postići svaki uspjeh ukoliko zaista volite posao kojim se bavite. To joj je i donijelo uspjeh i na nogometnom i akademskom nivou.

„Klišej je reći, ali je istina: kad postoji volja, postoji i način. Stvarno sam se željela baviti i jednim i drugim, profesionalnim nogometom i medicinom, pa sam to i ostvarila. Željela sam postati doktorica jer sam smatrala da je pomaganje ljudima važno. Studij medicine također mi je puno pomogao u mojoj nogometnoj karijeri i dao mi je znanje da razumijem svoje povrede i kako se nositi s njima. Idu dobro ruku pod ruku, ali također sam jako uzbuđena što ću jednog dana biti potpuno predana liječničkom poslu i biti na mjestima gdje mogu imati veći utjecaj ili čak spašavati ljudske živote. Biti ta osoba koja zapravo može učiniti nešto da pomogne drugima“.

Prepreke dodatni motiv

Nadia Nadim je svaku prepreku doživljavala samo kao dodatni motiv za uspjeh. Tako je bilo i s rasizmom s kojim je imala priliku da se suoči u Danskoj, ali i sa rasističkim kritikama jednog danskog političara na društvenim mrežama.

“Prije sam bila tamnije puti nego sada jer sam uvijek bila na suncu. Djeca su me na školskom i nogometnom igralištu zvala ‘Perker’, što je danski ekvivalent rasne uvrede ‘Paki’, ali ja to uzimam kao gorivo za motivaciju. Bolje mi je kad sam ljuta. Ako izbjeglicama date priliku, one mogu doprinijeti i učiniti društvo boljim. Pogledajte mene: ja sam doktorica, moja sestra je doktorica, moje druge dvije sestre su medicinske sestre“, kaže Nadim.

Nakon svih uspjeha na nogometnom i medicinskom polju, Nadia Nadim je prije manje od godinu dana doživjela još jednu porodičnu tragediju. Nakon smrti oca, ostala je i bez majke. Njenu majku, Hamidu Nadim, usmrtio je kamion 23. novembra 2022, u dobi od 57 godina. Nadia je za tužnu vijest o smrti majke saznala tokom utakmice Svjetskog prvenstva za nogometaše u Kataru između Danske i Tunisa dok je radila kao stručna komentatorica za britansku televizijsku kuću ITV, pa je morala napustiti studio tokom trajanja utakmice.

Nadia Nadim se ne predaje, ostaje jaka i predana. Sa 35-godina nogometna karijera se bliži kraju, a onda se, kako kaže, planira potpuno posvetiti medicini i pomaganju ljudi širom svijeta.