U kvartu Diega Maradone: ‘Svi imamo nešto njegovo u sebi’
Prema pričama iz susjedstva, hodao je kući iz škole, šutirao i izvodio trikove s narandžom koju je u školi dobio za desert kao da je fudbalska lopta.
Piše: Natalie Alcoba
Postoje neke priče o Diegu Maradoni u koje ne možete povjerovati.
Ona u koju možete, počinje u maloj školi sa osunčanim dvorištem u kojem cvjeta drveće, između ostalog, i narandže.
Maradona je pohađao osnovnu školu u siromašnom, radničkom gradu Villa Fiorito na periferiji Buenos Airesa.
Prema pričama iz susjedstva, hodao je kući iz škole, šutirao i izvodio trikove s narandžom koju je dobio za desert iz škole kao da je fudbalska lopta, predmet kojim je već učio dominirati.
“To je poznata priča”, konstatuje Cristian Bustos, stanovnik Fiorita, stojeći ispred ulaza u školu.
Maradonino fudbalsko čarobnjaštvo u djetinjstvu zapanjilo je trenere.
Iselio se iz Ville Fiorito i male bijele kuće koju je dijelio sa roditeljima i petero braće i sestara kada je bio tinejdžer. Otišao je u La Paternal, kvart Buenos Airesa, gdje je igrao za Argentinos Juniors, prije nego što je prešao u Bocu Juniors iz istog grada, a zatim se “katapultirao” na međunarodnu scenu.
No, duh kontroverzne i omiljene superzvijezde nastavlja odjekivati Fioritom, čak i dvije godine nakon njegove smrti od zatajenja srca i plućnog edema. Njegova je slika urezana na istrošenoj koži zajednice.
Murali sa Maradonom su na zidovima kuća i sportskih klubova, slike s njegovim likom su razbacane oko zemljanog igrališta koje koristi lokalni fudbalski klub i na srušenim zidovima pored kojih prolaze mještani na putu do posla i natrag.
“Mislim da svi mi u susjedstvu imamo nešto od Maradone u sebi”, rekao je Bustos, koji radi u Kulturnom centru Fiorito. “Mi koji smo rođeni u Fioritu, koji se borimo za to, razumijemo kako je to boriti se protiv moći.”
Počeo u malom klubu iz kvarta
Fiorito se promijenio otkako se Maradona igrao narandžom na njegovim ulicama.
Ima struje, tekuće vode i skromnih projekata uređivanja. Ugao na ulici gdje su susjedi odlagali smeće sada je trg prekriven travom, a zemljani teren na kojem je Maradona brusio svoje vještine, pun je kuća.
Škola u kojoj je dobivao svoje narandže renovirana je, a mural mladog Maradone krasi njeno dvorište.
“Uvijek je bilo važno da je ovo Maradonina škola”, rekla je Laura Fleitas, koja je radila u školi od 1998. “Ovdje su mu radile i baka i kuma. Njegova baka je bila kuharica. U susjedstvu su bili vrlo poznati.”
Claudio “Tati” Villarruel također je čuo priče koje je prenio njegov otac, koji je suosnivač Estrellas Unidasa, fudbalskog kluba iz Fiorita u kojem je Maradona prvi put igrao kao mladić. Tada je bio poznat kao Estrellas Rojas.
U svojim ranim danima, bio je to maleni klub iz kvarta kojim su upravljali stanari, sa svojih kuhinjskih stolova, a kasnije je poslovanje formalizirao u klupskoj zgradi nedaleko od mjesta gdje je Diego živio.
Nedavno se Villarruelov ujak Osvaldo prisjetio kako bi petogodišnji ili šestogodišnji Maradona doslovno plesao oko njega i ostalih starijih dječaka s fudbalskom loptom, na njihovo negodovanje. Nekih su dana oni to radili njemu, nasmijao se Villarruel, koji je odrastao pet blokova od Maradonine kuće, a koji je sada glavni sekretar Estrellas Unidasa.
Klub je 30. oktobra organizirao roštilj i zabavu kako bi obilježio Maradonin rođendan, privlačeći muzičare, umjetnike, rođake i bivše saigrače u klupsku zgradu, koja je ukrašena slikama bivšeg argentnskog asa.
Muškarci Maradoninih godina grlili su se i prisjećali slavnih dana na terenu, te pričali kako vrijeme leti. Zatim su svi izašli na ulicu kako bi otvorili novi znak na ulici sa Maradoninim imenom.
Maradonin prkos van terena
Mnogima ovdje nije bila draga samo Maradonina veličina na terenu, već i njegov prkos van njega. Kritikovao je američki imperijalizam, bogatstvo Vatikana i žalio se zbog sve većeg siromaštva Argentinaca.
“Nisam mogao zamisliti ovo Svjetsko prvenstvo bez Diega jer mu je on dao dio entuzijazma i ponosa”, rekao je Villarruel.
“Još uvijek nam nedostaje zbog svega što bi možda mogao reći. Nikada nije šutio. I uprkos svemu što je prošao s ovisnošću, to za nas ne mijenja ništa, jer nije jedini. I, kao što je rekao: Ne možete umrljati loptu“.
Uz sve stvari koje su se promijenile u Fioritu, mnoge su ostale iste. Područje u kojem je Maradona živio sada ima kanalizaciju, ali cijeli drugi dio još uvijek nema. Fiorito i dalje tavori u teškom siromaštvu.
Kuća Maradoninog djetinjstva, koju je argentinska vlada prošle godine proglasila mjestom od historijskog značaja, postala je svojevrsno svetište legendi. Navijači napolju ostavljaju zastave i cvijeće, iako kuća nije otvorena za javnost i u lošem je stanju. Priča se da je Maradonina majka posjed dala ženi koju je poznavala, te da u njemu sada živi sin te žene.
Bustos žali što nije učinjeno više na očuvanju historijskog značaja kuće i drugih veza koje Fiorito ima s Maradonom, za koje vjeruje da bi mogle biti ekonomski pokretač za lokalno stanovništvo.
Bustosov vlastiti fokus bio je na stvaranju kreativnijih mjesta za zajednicu. Radio je s lokalnim muralistima na projektima koji dodaju boju ulicama.
Tokom pandemije stvorili su “galeriju otvorenog neba” murala na domovima koji su u nekim slučajevima bili posvećeni ljudima koji su podlegli bolesti.
“Convirtiendo el dolor a colour”, rekao je na španskom, što u prijevodu znači “pretvaranje boli u boju“.
‘Svi su htjeli komadić Maradone’
Iako je Maradona davno napustio Fiorito, ostala je porodična veza koju je stvorio s onima koji ovdje žive.
“Volio sam to što bi borio protiv svakoga”, rekao je Bustos. “I taj osjećaj nadmoći – mislim da svi mi iz Fiorita također imamo dašak toga. Svi su htjeli komadić Maradone, ne samo Fiorito. Žao nam je kako je sve završilo. Mnogi su govorili da je živio život kakav je želio, ali ni ja ne mislim da je imao dobru njegu.”
Maradona je otišao, ali ljudi iz Vile Fiorito nastavljaju živjeti s njim. Gustavo Horacio Insaurralde radi pored visoke slike Maradone, koja ga prikazuje kako sjedi na terenu, a koja se nalazi na zadnjoj strani zgrade.
Radi pet dana sedmično kao sakupljač kartona, pretražujući ulice Buenos Airesa u potrazi za materijalom koji se može reciklirati, a koji može prodati.
Skladišti ogromne vreće sa svojom dnevnom robom ispred Maradoninog murala. Svaka od tih vreća napunjenih kartonom predstavlja “hljeb koji nosi kući za svoju porodicu”, rekao je.
Insaurralde se osvrnuo na radost koju je Maradona pružio ljudima. Pokušao mu je odati počast nakon njegove smrti, pridruživši se masi koja je stajala u redu kako bi vidjela njegov kovčeg u argentinskoj predsjedničkoj palati, ali zbog sukoba koji su izbili između obožavatelja i vlasti, nije uspio ući unutra.
“Diego je bio mađioničar”, rekao je Insaurralde. “Možda kao osoba nije bio onakav kakvom smo se nadali. Postoje stvari koje je on napravio, a zbog kojih kažnjavamo svoju djecu, jer ih morate učiti da to ne rade. No, stvarnost je da je s loptom napravio magiju. Visoko je podigao dres.”