Svjetsko prvenstvo u Kataru: Piksi, posljednji jugoslovenski virtuoz

Bio je to suton Jugoslavije, koji će nedugo poslije zamijeniti mrak i komadanje bivše države u krvavom piru kakvom Evropa nije svjedočila još od Drugog svjetskog rata.

Dok je bratstvo i jedinstvo neminovno umiralo u naletu novootkrivene demokratije i buđenja nacionalizma koji će dojučerašnju braću surovo gurnuti u krvavu balkansku arenu borbe za preživljavanje, fudbalska reprezentacija Jugoslavije na aparatima je dočekivala završni turnir Svjetskog prvenstva 1990. u Italiji.

Dok su oni kojima nije bilo do fudbala u novim centrima moći kovali mračne planove o komadanju onoga što se do jučer zvalo domovinom, oni kojima jeste naivno su polagali nade da bi mundijalska lopta mogla nešto promijeniti. Pomiriti, umiriti…, bilo šta što bi odagnalo strahove i zle slutnje koji su se nadvijali nad Balkanom.

„Da smo osvojili Svjetsko prvenstvo, Jugoslavija se možda ne bi raspala“, često je znao reći tadašnji selektor Ivica Osim, ali realnost je bila mnogo brutalnija od neispunjene vizije pokojne sarajevske legende.

„Jugoslavije više nema“, u suzama je na Maksimiru govorio Dragan Stojković pet dana uoči početka Mundijala, dok su tribine zagrebačkog stadiona s mržnjom ispraćale reprezentaciju Jugoslavije na SP, u njenoj posljednjoj pripremnoj utakmici pred turnir.

‘Balkanski Maradona’

Zvijezda gostujućeg tima, aktuelnog prvaka Evrope, Frank Rijkaard u šali je poslije susreta rekao da nije znao da Holandija ima toliko navijača u Zagrebu, ali maksimirski uvod u Mundijal bio je sve, samo ne šala. Erupcija nacionalizma i salve teških uvreda simbolima bivše države i samim reprezentativcima Jugoslavije, nimalo nisu slutili na dobro.

Jedan od onih koji je prkosio toj mržnji bio je Dragan Stojković. Maksimir je, kako su govorili svjedoci, napustio u suzama, ali u Italiju je nekoliko dana poslije došao pun motiva da reprezentaciju uzdigne onda kada joj je najteže.

„Uvijek je bio takav. Otkako sam ga upoznao, bio je pun samopouzdanja. Rođeni lider, predvodnik, vođa uzornog ponašanja koji je uvijek zračio samopouzdanjem i prenosio ga na ostale“, prisjeća se za Al Jazeeru Refik Šabanadžović, tadašnji reprezentativac Jugoslavije koji je sa Piksijem svlačionicu dijelio i u Crvenoj zvezdi.

Piksijev prkos i liderstvo eruptirali su u osmini finala 27. juna 1990. u Veroni. Nakon što je Jugoslavija teškom mukom prošla grupnu fazu, u kojoj ju je Njemačka deklasirala sa 4:1, susret sa velikom Španijom mnogi su vidjeli kao oproštaj i konačnu smrt reprezentacije, koji će savršeno lijepo najaviti i smrt države koju predstavlja, no Piksi je želio drugačije. Čarobni potez, reklo bi se i – mangupski – kojim je Jugoslaviji donio vodstvo, a potom savršeno izvedeni slobodan udarac u produžecima, proveli su Osimov tim u četvrtfinale na veliki duel sa Argentinom.

Iako je ponudio još jednu blistavu predstavu, Piksijeva magija protiv ekipe predvođene velikim Diegom Maradonom nije urodila plodom, a Jugoslavija je meč u Firenzi izgubila nakon izvođenja penala. Moćnom protivniku nije dozvolila da joj za 120 minuta teške borbe postigne gol, uprkos činjenici da je čitavih sat i po igrala sa fudbalerom manje na terenu. Piksijeva bajka u Italiji završila je onako kako često završe priče sa tragičnim krajem – promašenim penalom. Pogođena prečka srušila je nade u pobjedu. I vizionarske nade za mir. Ivica Osim bi možda rekao: i Jugoslaviju i zajedničku sreću njenih naroda.

Uprkos tome, Piksi je ostao posljednji fudbalski virtuoz Jugoslavije, legenda naših prostora, cijenjena u cijelom svijetu koji se i danas sa superlativima prisjeća njegove karijere, zbog južnjačke lepršavosti ga nerijetko nazivajući „Maradonom sa Balkana“. Nekadašnji argentinski as Gabriel Batistuta ga je u jednoj izjavio čak stavio rame uz rame sa Maradonom, Peleom i holandskom fudbalskom ikonom Johanom Cruyffom.

Od Pasi Poljane do evropske titule

Trenutak raspada Jugoslavije Stojković je dočekao van granica zemlje, gdje je igrao za budućeg evropskog prvaka Marseille i Veronu. Karijeru je završio daleko od Balkana, u Japanu, u klubu Nagoya Grampus Eight, gdje je za kratko vrijeme izgradio fudbalski kult.

Piksijeva priča krenula je sa prašnjavih terena niške Pasi Poljane, a legenda kaže da je nadimak dobio po liku iz crtanog filma „Piksi, Diksi i mister Džinks“. U omladinski tim Radničkog probio se 1979. godine, a već tada se vidjelo da je pred njim velika karijera. Urođeni talent, fudbalska mudrost, liderski karakter, pozitivna drskost…, sve što je imao vodilo je ka slavi.

Za prvi tim Radničkog debitovao je u sezoni 1981/82 sa 17 godina, u Skoplju protiv Vardara. Četiri godine poslije, u ljeto 1986, nakon 70 utakmica i osam golova u dresu Radnikog, napustio je Čair. U jagmi za njegovim potpisom, u kojem je bilo i tada snažno Sarajevo, prvak Jugoslavije iz 1985, a u kojoj su navodno učestvovali tadašnji najviši državni funkcioneri, prešao je u Crvenu zvezdu, u kojoj se u naredne četiri sezone nametnuo za lidera. U 120 nastupa za beogradski tim postigao je 54 gola i okitio se sa dva naslova prvaka Jugoslavije.

Oni stariji i danas pamte umjetnost koju je u kopačkama stvarao na terenu, a posebno će pamtiti gol ljutom gradskom rivalu Partizanu direktno iz kornera. Jedan je postigao i sa polovine terena, ali nije priznat. Mnogi su ga tada smatrali najboljim fudbalerom tadašnje lige.

Nakon Jugoslavije, prirodan slijed događaja širio je Piksijeve fudbalske horizonte. Prije Mundijala u Italiji, Stojković je bio na meti Juventusa i Milana, no njegov potpis ugrabio je vlasnik Marseillea, čuveni Bernard Tapie, koji je u želji da stvori najbolji tim na kontinentu okupio zvijezde poput Didiera Deschampsa, Jeana Tigane, Chrisa Waddlea, Erica Cantone, Jean-Pierrea Papina…, a na klupu doveo Franza Beckenbauera, selektora novokrunisanog svjetskog prvaka Zapadne Njemačke. No, serija povreda Stojkovića je spriječila da ostavi dublji trag u francuskom klubu.

U ironičnom scenariju, Piksi je igrao i finale tadašnjeg Kupa šampiona protiv svog bivšeg kluba Crvene zvezde. U susretu u Bariju iz 1991, koji je otišao do izvođenja jedanaesteraca, Stojković je odbio šutirati penal, a Marseille je, u još jednoj Piksijevoj tragičnoj priči, izgubio. Veličanstvenoj karijeri ipak je dodao evropsku krunu, kada je Marseille 1993. osvojio Kup šampiona.

U sedam sezona koje su uslijedile u Japanu (1994-2001), postigao je 57 golova iz 183 meča, a 1995. je proglašen najboljim igračem lige.

Nastupio je još na Svjetskom prvenstvu 1998. i Euru 2000, za tadašnju SR Jugoslaviju, da bi reprezentativnu karijeru završio sa 84 nastupa i 15 golova.

Uvijek uvjeren u uspjeh

Poslije je, od 2008, bio trener Nagoye, koju je 2010. vodio do titule prvaka Japana, prve za taj klub. Od svih superlativa kojima je zasipan, jedan od najvrijednijih stigao je od čuvenog Arsenea Wengera, koji je rekao je da bi volio da ga, zbog sličnog stila igre koji gaji, u Arsenalu poslije njegovog mandata zamijeni upravo Stojković.

„Naše ideje su iste. Obojica stremimo savršenom fudbalu”, rekao je svojevremeno Wenger.

A japanski ljubitelji fudbala ga, osim po nastupima i titulama, pamte i po veličanstvenom potezu kada je, kao trener, na jednu odbijenu loptu koja se kretala prema klupi za rezervne igrače, ustao s klupe i spontano je, iz voleja desnom cipelom nabio u gol sa udaljenosti od gotovo 40 metara.

Sada, nešto više 32 godine poslije argentinske tragedije iz Verone, Stojković će se ponovo vratiti na Svjetsko prvenstvo, ali sada kao selektor reprezentacije Srbije, koju je preuzeo na svoj 56. rođendan rođendan, 3. marta 2021. Ispunio je obećanje da će odvesti Srbiju u Katar, a do konačnog cilja je došao na veličanstven način, preko Portugala, koji je Srbija pobijedila u Lisabonu u posljednjoj utakmici proteklog kvalifikacionog ciklusa, pogotkom u posljednjim minutama.

„Piksi je onakav selektor kakav je bio i igrač. U Italiji je pokazao da je veliki majstor i autoritet i kao takvog su ga svi voljeli i cijenili. Bio je prva karika ekipe, a takav je i sada“, priča Šabanadžović.

„Nedavno, kada smo se sreli u Sarajevu, rekao je – ‘idemo na SP’. Nikada nije spominjao neuspjehe, a nije niti tada, bio je uvjeren u uspjeh reprezentacije Srbije. Odlučan je da postigne šta želi i u tome uspijeva. Jednostavno je takav, pun samopouzdanja, što je jako važno za ekipu koju vodi. Prije njega, Srbija je imala mnogo problema, ali sa njim, bit će drugačije“, ističe.