Kukoč: Jugoplastika i Bullsi imali su vrlo sličnu ideju kako do uspjeha

Najtrofejniji hrvatski košarkaš Toni Kukoč osvojio je u klupskoj i reprezentativnoj karijeri gotovo sve što se moglo osvojiti, a nedavno je zasluženo primljen i u ‘Hall of Fame’.

U društvo velikana Tonija Kukoča je uveo Michael Jordan, njegov saigrač iz Chicago Bullsa (Reuters)

Najtrofejniji hrvatski košarkaš svih vremena Toni Kukoč smatra da je teško reći da li je ranije trebao biti primljen u Košarkašku kuću slavnih u Springfieldu. U društvo velikana uveo ga je Michael Jordan, nekada njegov saigrač iz Chicago Bullsa. Splitski virtuoz igre pod obručima proslavio je 18. septembra 53. rođendan, a sedmicu prije nagrađen je za fenomenalnu igračku karijeru.

Chicago Bulls predložio je još 2014. godine Kukoča za Kuću slavnih, gdje je ušao iz osmog pokušaja. Jedan od najboljih u Evropi svih vremena peti je hrvatski košarkaš, koji je nakon Krešimira Ćosića, 1996, Dražena Petrovića 2002, Mirka Novosela 2007. i Dine Rađe 2018. godine, izabran u Kuću slavnih.

Kukoč je osvajač trostruke titule klupskog evropskog šampiona, te četiri naslova bivše države i dva kupa sa Jugoplastikom, svjetski i dvostruki evropski prvak, te vlasnik olimpijskog srebra 1988. sa Jugoslavijom u Seoulu, osvajač srebrne medalje sa Hrvatskom na Olimpijskim igrama 1992. godine u Barceloni.

Sa Benettonom je bio šampion i pobjednik Kupa Italije. Tri puta je proglašen najboljim košarkašem Final Foura Eurolige, dva puta sa splitskom Jugoplastikom i jednom s Bennetonom. Bio je MVP Svjetskog prvenstva 1990. i Eurobasketa 1991. godine.

Vrhunske partije pružao je u Chicago Bullsima, osvojivši tri šampionska prstena NBA lige u nizu od 1996. do 1998. godine. Proglašen je i najboljim šestim igračem najjače svjetske lige. Nastupao je i za Philadelphiju 76-ers, Atlantu Hawks i Milwaukee Bucks.

“Nitko tko bi sebi dao cilj sa 12-13 godina, na početku karijere, da uđe, ne bi završio u Hall of Fameu, jer bi očito imao krivu ideju šta je sport i koliko treba odricanja i sreće da bi se došlo do toga. Neću reći da je bolje ikad neko nikad, jer u odnosu na ljude koji su ušli prije mene i kriterije, zaslužio sam Hall of Fame”, istakao je Kukoč.

Priznaje i kako je bilo “prekrasno na svečanosti”.

“Prvi puta sam vidio sve košarkaške generacije – od Billa Russella, Oscara Robertsona, Michaela Jordana do LeBrona Jamesa. Kad pričaš sa svima, vidiš da svaka generacija misli da je bila najbolja. Russell tvrdi da je mogao igrati protiv Hakeema Olajuwona ili Shaquillea O'Neala, te svih centara poslije njega i da bi ih sve dobio. Isto misle Robertson, Jordan i LeBron. Svi su dominirali u svoje vrijeme. Sa mnom su ušli i Jay Wright, trener Villanove, te Bob Dandridge, koji je igrao za Milwaukee, čekavši 30 godina na prijem, gotovo četiri puta više od mene.

I zato pitanje ‘jeste li trebali ranije ući’ nema smisla kada uđeš u Hall of Fame. Primljen si i njihovi komentari ti daju komfor da si tu s razlogom. Dobiješ njihovo odobrenje da si dio tog kruga ljudi, te nemaš strah govoriti na bini. Kada provedeš nekoliko dana u krugu tih ljudi i odobre ti da si tu zbog zasluga, sva trema i sumnje prođu, pa se osjećaš sasvim normalno”.

  • U ‘Hall of Fame’ uveo Vas je Michael Jordan, po mnogima najboljim košarkašem svih vremena. Kako je bilo igrati s njim u šampionskom timu Chicagu?

– Super! Ipak, u momčadi nije bio samo vrhunski Michael. Chicago je imao Dennisa Rodmana, Scottieja Pippena, Stevea Kerra, Luca Longleya, Rona Harpera, koji su dali veliki kvalitet, uz naravno trenera Phila Jacksona. Ekipe Chicaga i Jugoplastike se mogu uporediti. Bile su vrlo slične sa idejom – da se košarkaši žrtvuju jedan za drugog u igri za postizanje uspjeha. Ne mogu samo reći da mi je drago što sam igrao sa Jordanom u Bullsima, mada ću uvik kazati da je on najbolji košarkaš svih vremena na svijetu. Uradio je dobrih stvari za mene i gurao me na svakom treningu da budem bolji.

Dva bivša saigrača u dresovima drugih ekipa – Jordan je igrao za Washington Wizards, a Kukoč za Atlanta Hawks (Reuters)
  • O čemu ste razgovarali sa nekadašnjim saigračima Dinom Rađom i Vladom Divcem u Springfieldu po uručenju priznanja?

– Uvik se vratimo na stare, obične stvari. Pričamo o svemu i svačemu, ništa posebno važno, jer smo svi normalne osobe.

  • Možete li izdvojiti najdraži trofej sa selekcijom bivše države?

– Sve medalje imaju draž. Toliko je bilo kvalitetno Evropsko prvenstvo u Zagrebu, koje smo odigrali vrhunski, kao i Svjetsko u Argentini, pa opet Eurobasket u Rimu. Meni je drag i Seoul, iako smo izgubili finale od Sovjeta, jer nismo imali dovoljno iskustva igranja odlučujućih utakmica na internacionalnim takmičenjima. Dotad smo jedino bili na Eurobasketu u Grčkoj, osvojivši bronzu 1987. Nismo se baš naigrali, niti bili nosioci reprezentacije. Vizija pokojnog selektora Kreše Ćosića bila je da nas što prije ubaci u najbolju selekciju. Seoul je bio prekretnica i pružena nam je šansa. Ne mogu opisati koliko mi je žao Dude Ivkovića kada sam saznao za tužnu vijest. Poslije smo igrajući europska i svjetsko prvenstvo bili sigurni u sebe i znali da nam niko ne može ništa.

  • Jeste se nadali srebru sa Hrvatskom na Olimpijskim igrama 1992. godine?

– Željeli smo je iz razloga pošto smo bili nova i mlada država. Svi su gledali Olimpijske igre kao najveći sportski događaj, uz dolazak Dream Teama. U isto vrijeme bili smo svjesni da moramo dobiti sve utakmice da dođemo u finale sa Amerikancima. U polufinalu smo jedva dobili Ruse (selekciju Zajednice nezavisnih država) sa 75:74.

  • Šta je presudilo u osvajanju tri uzastopne evropske titule sa Jugoplastikom, od 1989. do 1991. godine?

– Bila je to dobra generacija igrača sa kvalitetnim radom od kadeta, juniora do prve ekipe. Išli smo sretni na treninge i utakmice, međusobno se pomagajući. Treneri svih kategorija imali su košarku u malom prstu. Oni su u Rađi i meni prepoznali igrače, kada nismo imali pojma šta je košarka. Isto tako je bilo sa Velimirom Perasovićem, Goranom Sobinom, te kada su došli Zoran Sretenović, Luka Pavićević. Duško Ivanović je bio nešto stariji i odlično se uklopio u ekipu koja je to tražila, kao i Aramis Naglić, Zoran Savić, te Amerikanac Avie Lester, mada nije bilo uobičajeno da imamo stranca u timu.

  • Ko je najbolji košarkaš bivše Jugoslavije svih vremena?

– Može se birati po generacijama, odnosno da li ljudi preferiraju da je neko vrsni strijelac ili svestran igrač koji više razmišlja o igri ekipe. Ne znam, imali smo toliko dobrih igrača u prošlosti i ne mogu reći da je neko odskakao. Nije Ćosić bio toliko bolji od Dražena Petrovića, mene, Rađe ili Divca, da ga izdvojim. Ne bih govorio o generaciji Mirze Kindžeta Delibašića, Dražena Praje Dalipagića, Zorana Moke Slavnića, te još starijih. Bio je strašan period kada su ekipe iz bivše Juge bile šest puta pobjednici Kupa prvaka u 12 godina i košarka na našim prostorima je, nakon NBA lige, važila kao najbolja na svijetu.

Prije 10 godina, na revijalnoj utakmici u Dubrovniku, ponovno su zaigrali velikani Jugoplastike – Dino Rađa, Duško Ivanović i Toni Kukoč (Grgo Jelavić / Pixsell)
  • Jeste li očekivali da SAD, predvođena selektorom Greggom Popovichem, osvoji četvrto uzastopno olimpijsko zlato?

– Jesam, to je reprezentacija sastavljena od vrlo dobrih igrača. Sada na svijetu nema ekipe koja će iznenaditi sa talentom ili igračem kojeg ne znaš. Najvažnije je koliko su ekipe uigrane. Nema više prevelike razlike u kvaliteti kao prije, kada smo igrali na Olimpijadi u Seoulu, gdje su odskakali Sovjetski savez, mi i Amerika. U polufinalu smo ubjedljivo dobili Australiju (91:70), koja je uz Brazil, bila najbliža najboljem trojcu. Razlika je sve manja, više je boljih ekipa. Košarka je postala globalni sport, svugdje znaju za talente.

  • Kako komentarišete četvrto mjesto Slovenije, kojoj je malo nedostajalo za medalju na Olimpijskim igrama, izgubivši od Francuske sa 89:90 u polufinalu?

– Slovenci Imaju Luku Dončića, za koga svi znamo kakav je igrač, ali on očito nije sve u timu. Posljednjih nekoliko godina igraju dobro, bili su i europski prvaci 2017. godine. Vidi se da su uigrani i pripremljeni. Tako je to kod nas – dese se nadarene generacije u Hrvatskoj i Srbiji, danas u Sloveniji. Znamo da smo područje gdje se uvik igrala dobra košarka. Stvori se generacija košarkaša koji igraju godinama zajedno u kontinuitetu da mogu ostvariti dobar rezultat.

  • Kako ste vidjeli ispadanje Hrvatske i Srbije na kvalifikacionim turnirima za Olimpijske igre u Beogradu i Splitu?

– Više pratim Hrvatsku, nego ostale iz regije. Nama je glavni problem bio to što pet-šest najboljih igraju u NBA. Isto je i sa Srbijom, što je razlog da se ove selekcije nisu plasirale na Olimpijske igre u Tokiju. Jednostavno, ne možeš skupiti sve najbolje košarkaše da igraju zajedno, dosta ih je koji su igrali u završnicama play-offa. Iz iskustva znam da kada se puno istrošiš u klupskoj sezoni, nemaš više tu energiju, koliko god bi htio da pružiš maksimum za reprezentaciju. Ova sezona je bila specifična i zbog pandemije. Nadam se da ćemo je se riješiti uskoro. Volio bih da imamo sistem kvalifikacija, u kojima najbolji mogu igrati za reprezentacije, tako da najjače ekipe odu na svjetska prvenstva ili Olimpijske igre.To je u interesu košarke, ali se nije dešavalo u posljednje vrijeme. Većina najboljih reprezentativaca igra u NBA ligi. Treba napraviti sistem da svi oni mogu igrati za državne selekcije u kvalifikacijama.

Sjajna generacija Chicago Bullsa osvojila je tokom ‘90-ih šest titula (Reuters)
  • Koliko Vas danas ispunjava uloga savjetnika i klupskog amabasadora Chicago Bullsa?

– Savjetnik sam gazde kluba Jerryja Michaela Reinsdorfa i to mi je u opisu radnog mjesta. Sticajem okolnosti, u posljednje dvije godine zbog COVID-a 19 nisam mogao ići na utakmice i pratio sam ih na televiziji. Čujem se sa gazdom preko telefona. Imamo dobru i mladu ekipu, izmijenili smo dosta igrača. Jedva čekam otići na utakmicu i pogledati je u dvorani. Pričao sam o Bullsima sa Jordanom i Reisndorfom, koji su me pratili na Hall of Fameu. Nemam prevelike obaveze i radim po vlastitoj želji. Odem na treninge i pričam sa igračima i trenerima, kao i sa Horaceom Grantom, Johnom Paxsonom, te Arturasom Karnišovasom. Svakodnevno razmjenjujem mišljenja sa Ivicom Dukanom (direktor međunarodnog skautinga i asistent glavnog menadžera). Zadovoljni smo kako ekipa izgleda. Osjećaj je da bi iduće sezone mogli proći u play-off. Nijedna ekipa na Istoku me ne plaši. Milwaukee i Brooklyn Nets su bolji od nas, a sa ostalima se možemo bez probleme takmičiti za mjesto u doigravanju.

  • Ko su kandidati za naslov prvaka NBA lige, u sezoni 2021/22. u kojoj je branilac trofeja Milwaukee Bucks? 

– Prošle sezone povrede su imale važnu ulogu. Vjerujem da Milwaukee ne bi prošao ni Brooklyn da se nisu povrijedili glavni igrači James Harden i Kyrie Irving, koji su davali puno poena, niti Atlantu. Na kraju je za milimetar prošao Milwaukee, a ne Netsi. Za sada Milwaukee i Brooklyn imaju najveće šanse. Na Zapadu su favorit Lakersi, mada su starija ekipa sa iskusnim igračima. Do sada nijedna takva ekipa nije osvojila prvenstvo. Četvorica-petorica su u svoje vrijeme bili All star i nosioci igre ekipa. Odmarat će iskusnije igrače i vjerujem da niko od njih neće odigrati više od 60-ak utakmica u regularnom dijelu sezone. Nastojat će ući zdravi u play-off. Plasman će ovisiti i o protivnicima, a tu su još Denver, Utah, Los Angeles Clippers, te druge ekipe sa mlađim i bržim igračima.

  • Dopada li vam se dugogodišnji život u Americi?

– Sviđa se meni i život doma isto. Drago mi je otići u Split i biti na moru. Amerika je izbor za život, jer su dica ovdje. Marin i Stela su sada samostalni ljudi, koji rade. Supruga Renata i ja možemo živjeti gdje nam je volja.Volimo da smo bliže dici i često ih viđamo. Zbog COVID-a nismo dolazili tri godine u Split, gdje žive njezina i moja familija. Tamo su svi prijatelji i gušt nam je otići na nekoliko mjeseci.

Izvor: Al Jazeera