Bogdan Tanjević na godišnjicu smrti Mirze Delibašića: Heroj kakvih danas nema

Bilo je to u sezoni 1971/72, kada je svježe imenovani trener Košarkaškog kluba “Bosna” Bogdan Tanjević tek počinjao sklapati djeliće mašinerije koja će 1979. godine maestralno pokoriti evropski kontinent.

Bosna je gostovala u Tuzli, gdje ju je čekala Sloboda. I dok je Tanjević na pragu karijere u sarajevskom klubu mozgao kako da od postojećeg materijala napravi ekipu koja će predstavljati ozbiljniji faktor na moćnoj košarkaškog sceni tadašnje Jugoslavije, izvjesni Tuzlak joj je režirao predstavu iz noćnih mora.

“Krpili smo nedostatke, kopali i tražili načina da krenemo naprijed. A ja gledam čovjeka koji nam daje 36 koševa na jedan tako fantastičan način”, prisjeća se Tanjević.

Čovjeku je bilo ime Mirza Delibašić, a on će u narednim godinama izrasti u jednog od najvećih sinova Bosne i Hercegovine te košarkaša i čovjeka koji je bio voljen ne samo na prostoru od Vardara do Triglava, već i mnogo šire.

Mirzu Delibašića smrt je stigla prije tačno 20 godina, 8. decembra, kad je imao samo 47 godina. No, za to vrijeme napravio je ono za šta bi mnogima bilo malo i nekoliko života.

‘O Mirzi mislim svakog dana’

Najbolji je sportista stoljeća u Bosni i Heregovini, šampion Evrope sa Bosnom, legenda madridskog Reala, član Kuće slavnih FIBA-e, osvajač velikog broja medalja sa međunarodnih takmičenja… No, veličinom kakva je bio činilo ga je to što nikada nije skočio put visina kojima je tako nadmoćno vladao, već je ostajao ono što jeste – čovjek. A tog čovjeka bilo je nemoguće nevoljeti.

“Nije to samo danas, o Mirzi mislim svakog dana”, kaže za Al Jazeeru Tanjević, čovjek koji je Mirzu uspio dovesti u Bosnu pred nosom tada moćnog Partizana i s njim ispisati historiju bosanskohercegovačke, ali i jugoslovenske košarke.

“O prijateljima, naročito onima koji su udarili najveći pečat u mom životu, mislim stalno. Svaki dan se sjećam Mirze kao neponovljive ljudske i sportske veličine. Sjećanja mi često naviru. Baš sam maloprije pomislio kako je Mirza, dok smo putovali u Ameriku nakon prve titule prvaka Jugoslavije, nabio one slušalice na uši i slušao nešto. Kaže mi: ‘Šefe, uključi kanal 7’. A tamo je pjevao Freddie Mercury, ‘We are the Champions’. Tada je bila popularna i pjesma ‘Killing me softly’. Volio ju je jako. Sjećam se tih nekih njegovih nježnosti, koja je bila enormna, neprilična za velike asove u bilo kojem sportu i velike pobjednike, jer su oni karijere pravili na nečem zločestom. Mirza u sebi nije imao ništa zločesto. Ono što smo mi, trenerski fakini tražili, on je nadoknađivao enormnim talentom”, prisjeća se Tanjević.

Trenutak kada je Mirza odlučio doći u Bosnu bio je prva stavka simfonije, sa krešendom 1979. godine, kada se sarajevski klub dočepao titule prvaka Evrope. U Grenobleu je savladan tada moćni Emerson Varese (96:93), što je bio vrhunac dirigentske virtuoznosti Tanjevića i neponovljive maestralnosti Delibašića.

‘Da je bio sebičniji, ne bismo uspjeli’

Junak finala bio je Žarko Varajić sa i sada stojećim rekordom finala od 45 postignutih poena, dok je Delibašić dodao 30. Prisjećajući se tog perioda, trofejni crnogorski trener govori da Bosna nikada ne bi napravila takav uspjeh da Delibašić nije imao takav karakter.

“Da je on, kao najbolji igrač, bio imalo sebičan, nikada to ne bismo uspjeli. Ne bismo niti vidjeli taj Kup šampiona, jer bi onda on umjesto Varajića dao 45 koševa, koliko je sigurno imao u ruci tog dana, ali bi Varajić onda zabio 17 i mi bismo izgubili. Bio je gladan pobjede i gurao je ekipu, a usput je od sebe davao onoliko koliko je trebalo. Ne za svoju sreću ili sopstveni uspjeh, već da bi se pobijedilo. On je imao loptu i on je odlučivao šta će s njom, ali najvažniji mu je bio rezultat – ne samo u Kupu šampiona, već i u svakoj mnogo manje značajnoj utakmici koja nas je vodila ka Grenobleu”, priča Tanjević.

“Zato je bio nenadmašan u svom kratkom, ali divnom životu, u svoj svojoj dobroti i ljubavi prema drugima i kolektivu. Da nam on te 1972. godine nije poklonuo svoju ljubav, kada je odbio Partizan, mi bismo zahvaljujući strasti i radinosti, jer, tada smo radili ubjedljivo najnapornije, vjerovatno nekada postali prvaci Jugoslavije, ali Evrope – nikada. Mnogo mu je bilo lakše otići u već izgrađeni Partizan, koji bi imao ekipu koja bi povaljala apsolutno sve, ali on se opredijelio za čopor vukova koji je grizao parket”, dodaje.

Godinu poslije Grenoblea, Mirza je otišao u Real, u kojem je u naredne tri godine izgradio status legende madridskog kluba. No, vođen srcem, a ne slavom, tada se odlučio ponovo udružiti sa Tanjevićem – sada u italijanskoj Caserti.

‘Svi su bili njegovi navijači’

Tanjević je imao velike planove, no moždani udar koji je zadesio Delibašića, srušio je sve.

“Bio sam najsretniji u životu kada sam uspio dovesti Mirzu. Ostavio je moćni Real da bi sa mnom igrao u nekoj tamo maloj Caserti, zajedno sa Oscarom Schmidtom, Ferdinandom Gentileom…. Da se nije desilo to što se desilo, Mirza bi imao pred sobom još pet ili šest sjajnih godina, a, da budem malo sebičan, i ja bih sa Casertom nekoliko puta bio prvak Italije. Kada je tek došao, bio je potpuno van forme, ali mi kroz čitav pripremni period s njim nismo mogli izgubiti niti jedne utakmice. Zanimljivo je bilo da je Mirza bio jedini košarkaš na svijetu kojem je Schmidt priznavao da je bolji od njega. I onda desio taj užasni momenat”, prisjeća se Tanjević.

Moždani udar uslijedio je nakon sve učestalijih migrena i užasnih bolova koje je Mirza trpio. Nakon što je doživio moždani udar, Tanjević je bio uz njega, misleći da umire. Spašen je zahvaljujući najboljim ljekarima u tadašnjoj Jugoslaviji, jer, kako ističe čuveni trener, “svi su bili njegovi navijači”.

“Nije bilo grada i terena na kojem ga nisu voljeli. A za mene, bio je moj najbolji igrač svih vremena, igrač koji mi je najviše pomogao u poslu i karijeri. To sam uvijek osjećao kao njegov poklon meni i društvu. S njim, mi smo bili čopor vukova. Jadan onaj ko nas napadne. On je presudio da će doći kod nas, jer tu nije bilo razgovora i pregovora, već samo čekanje šta će on odlučiti. Bila je to odluka iz ljubavi, baš kakva je oslikavala njegov karakter”, govori Tanjević.

Nakon što se oporavio, Mirza je rat dočekao u Sarajevu. Ostalo je zapamćeno da je odbio ponudu Reala da ga evakuira iz opkoljenog grada. Ostao je u Sarajevu i 1993. godine, kao selektor Bosne i Hercegovine, vodio ekipu do njenog najvećeg uspjeha, koji i danas stoji – osmog mjesta na Evropskom prvenstvu u Njemačkoj.

‘Vrijeme ljubavi, a ne mržnje’

Od Mirzinog preranog odlaska, sport se promijenio. Promijenila se i košarka. Ljubavi, romantike i šarma koji su isijavali iz svakog Delibašićevog poteza, sve je manje, ali Tanjević je mišljenja da bi Mirza i dan-danas, onakav kakav je bio, postigao ono što je postigao.

“U to sam apsolutno siguran. Ivo Daneu, Radivoje Korać…, svi oni asovi iz moje generacije, isto bi tako dominirali. Isto bi učinila i Mirzina generacija. Košarka se promijenila, a klubovi ne igraju dugo u istom sastavu. Želi se rezultat i često se mijenja, a ideološka veza igrača sa klubom više ne postoji. Danas je to brutalan profesionalni sport, dok se publika želi vezati za neku grupu više godina. Danas nema herojstva, a u naše vrijeme ga je bilo. To je bilo vrijeme ljubavi, a ne vrijeme mržnje. Radili smo kroz zajedništvo, a ne rasturanje. Sve ovo danas je jad i čemer, a prije to nije bilo tako. Mirza je heroj kakvih sada nema”, kaže Tanjević.