Antonio Franja – hakler sa Šalate

Ima već nekoliko dana da pješice do posla uz teniske terene na Šalati gledam taj bilboard s poznatim licima nogometaša. Ovaj s velikim nosom je Silvio Marić.. čekaj, pa ovaj je Franja! Oproštaljka Tonijeva!

No taj dan utakmice, dan mi je počeo u pet ujutro, i lagano sam se uljuljkao na računalu, gledajući Facebook i naišao na status Jurice iz kvarta – fotka sa Tonijem u poznatom mi prostoru, tunelu ispred svlačionice na sportskom centru Šalati. Bocnulo me, ali nisam se pokrenuo. A onda onaj status Sanjina Španovića – „pitat će te ljudi gdje si bio 1.9.“ i onda sam se dignuo. Bilo je nešto nakon 21 sat, i tekma je već počela. Silazim niz ulicu, čujem kao sa Maksimira – „volim Dinamooo, volim Dinamooo cijeli život svoooj…“

Dolazim, sva sreća i opušteni redari me puštaju, nisam ni trebao vaditi iskaznicu. Jer radi se o revijalnoj utakmici. Hrpa fotografa, tri-četiri kamere, a na tribini oko klizališta na Šalati dvije tisuće Boysa. Pjesma se ori, i spuštaju transparent „Dinamo 67“. Toni se pozdravlja s igračima, svi su razdragani, nasmijani, dobre volje.

Mislim si, idem i ja do njega s tim fotićima. Pitam se hoće li me prepoznati, ipak se nismo vidjeli tko zna koliko, možda i dulje od pet godina. Prilazim  mu i pitam: „Toni, može jedna?“ Samo se nakesio, zagrlio me, i opalili smo jednu zajedničku. To je Antonio Franja. Dobrica iz kvarta, koji ekipu iz kvarta, čak i one koji su i tri godine mlađi od njega, ne zaboravlja.

Čista samba

Toni je jedan od onih haklera zbog kojeg cijela ekipa daje više nego što misle da uopće mogu. Razlog je jednostavan. Ako imaš Tonija u svojoj petorci, pobjeđuješ. Sjećam se dok bih bio klinac, dođe on tako na igralište iz Torbarove ulice, malo se zagrije solo, pogleda koga ima, vidi da nas je dovoljno i veli – „ajde Marin, ti i Ivan za mene, Radovan nek se stane na gol, možemo protiv njih šest“.

Velim mu ja: „Si siguran? Ovi tam’ su mi nekak vel'ki… a i ima ih više“.

„Ne brini lima, imamo ih“. Samo bi se lagano nasmijao, a ostalo je bilo – čista samba. Izvedeš mu loptu, on se povuče do našeg peterca, i čeka ih da dođu pa ih reda: jednog trzne, strga mu kičmu, drugom proda tunel, bicikl na desno, pa potegne svojom lijevom, a ja lagano odem do desne stative, skoro do gol linije. Toni u to vrijeme osramoti svih pet, još malo nagne vratara na svoju stranu, i lagano gurne meni na nogu – i ja je samo gurnem preko linije.

Takav je bio Toni. S loptom je mogao sve, i baš zato jer je posjedovao haklerske sposobnosti koje nisam nikada kod nijednog nogometaša na žive oči vidio, bio je i krajnje nesebičan na tim pasovima, koje bi protivnika izluđivale, a tebe kao klinca učinile – sretnim strijelcem. Bio si važan, jer igraš s najboljim haklerom kojeg je Šalata dala. Igraš s Tonijem, i pobjeđuješ.

Antonio Franja za svoje profesionalne karijere, nikada nije igrao za Dinamo. Najbolji trenutak, doživio je 2002. kada je sa NK Zagrebom osvojio prvenstvo Hrvatske. Iz te generacije, veliki je uspjeh napravio Ivica Olić. Njega svi znaju. Manje ljudi poznaje Antonija Franju.

Toni je bio virtuoz. Znate one pridjeve koje bi ljudi stavljali uz Zidanea ili Del Piera.

Toni se ni u jednom klubu nije dugo zadržavao. Igrao je jednu sezonu za Croatia Sesvete, Inter, Šibenik. U inozemstvu u turskoj Bursi, u Portugalu u Setubalu, jednu sezonu i u Južnoj Koreji. Posvuda je bio, samo u Dinamu nikada. Po kvartu su se oduvijek pričale priče da su ga u mlađim kategorijama uvijek tražili lovu, pa bi ga pogurali. Jer svi su bili svjesni da igra odličan nogomet, možda da je malo svilen, i da ne može gristi travu kao Olić, ali da je igračina svjetske klase. Ali Tonijev tata, lovu nije htio dati.

Franje su bile imućna obitelj koja je uvijek imala smisla za sklopiti dobar posao. I njegov otac, i dva starija brata. Ali Toni se htio dokazati. I nije išao linijom manjeg otpora. Osvojio je prvenstvo Hrvatske ne s Dinamom, koji ih ima najviše od bilo kojeg drugog kluba u Hrvatskoj, nego s malim, skromnim kolektivom s Trešnjevke, s „pjesnicima iz Kranjčevićeve“.

Bobanov oproštaj

Na Tonijevu oproštaljku se okupila prilično respektabilna ekipa – dio „Vatrenih“, poput Gorana Vlaovića ili Darija Šimića, zatim Jerko Leko, Tomislav Šokota, Igor Bišćan, Ivica Olić, Igor Cvitanović…

Gledam ih tako sve uz teren i mislim si: čovječe, pa ovo je otprilike kao kad se opraštao Zvonimir Boban na Maksimiru!

Toni je otišao sa stilom. Dečko sa Šalate, iz Torbarove, iz škole Ivan Goran Kovačić, nakon karijere od Zagreba preko Hajduka, Turske i Portugala i Južne Koreje. Sve je odlučio završiti igrajući mali nogomet za Dinamo Futsal. Za svoj gušt, a i za još veći gušt onih koji su ga barem jednom vidjeli kako igra. Nogometni krug tog vječno nasmiješenog dobrice, završio se u njegovom kvartu – na zagrebačkoj Šalati.

Završi se ta revijalna utakmica, navija cijela tribina oko klizališta. Pjeva dvije tisuće ljudi. Oni pravi Boysi, koji su odavno otišli sa sjeverne tribine Maksimira, iz protesta protiv Zdravka Mamića. Veliki nogomet i travnjak, zamijenili su malim nogometom. Toni skida dres, uzima mikrofon i počinje: „Vratit ćemo Dinamo, vratit ćemo Dinamo!“

Viče taj dečko, koji za Dinamo, paradoksalno, nikada igrao nije. I za kraj što napravi? Popne se među te Boyse na tribinu, i zapjeva skupa s njima. To su slike koje čovjek zapamti za cijeli život. I iako je Toni malo toga osvajao, svoj odlazak i poštovanje koje su mu ukazali Boysi i velikani hrvatskog nogometa, ostat će mu u sjećanju.

Danas igra hrvatska reprezentacija. Svaka čast Luki Modriću, i svemu što je učinio za hrvatsku reprezentaciju, ali legalisti će ga se uglavnom sjećati po onome izrečenom na osječkom županijskom sudu – kada je svojom izjavom u procesu protiv braće Mamić izrekao – „Ne sjećam se.“ Svoj iskaz jučer je promijenio i Dejan Lovren.

A ja ću se zauvijek sjećati da Antonio Franja svoje ime nije nikada zaprljao. Igrao je nogomet vrijedan divljenja, i nikada nije bio zvijezda. Jer Toniju, to ni ne treba. Nije postao ni Zidane, ni Del Piero. Bio je hakler sa Šalate. Onaj dečko tri godine stariji od mene, vječno vedar i nasmijan koji mi je namještao golove na igralištu naše osnovne škole.

Izvor: Al Jazeera