Kad ni Michael Jordan nije relevantan kriterij

Proteklog tjedna hrvatskim se medijima proširila informacija o tome da će Mario Hezonja ovog ljeta otkazati reprezentaciju.

Izbornik Aco Petrović nije ‘čupao kose na glavi’, kako bi to uobličila Tetka iz Bosanske Krupe, jedna od najpamtljivijih sporednih uloga u domaćem filmu (ako netko slučajno ne zna – radi se o pokojnoj Semki Sokolović Bertok iz ‘Ralja života’), nego je kazao otprilike da će ‘pričekati kraj sezone, pa onda vidjeti o čemu se radi’, a i suigrači iz reprezentacije su se oglasili umjereno se zgražajući nad takvom Hezonjinom odlukom. Osobno sam ostao potpuno ravnodušan… Imajući na pameti (i) to da se radi o nepredvidivom i neukrotivom mladom momku, koji je u stanju danas poreći ono što je jučer kazao, a u stanju je i kazati nešto samo da bi vidio kakve to reakcije izaziva.

Tako je svojedobno bio rekao da ‘ide u Partizan’, samo da bi opalio kontru nekome i nečemu, ne sjećam se više ni komu ni čemu; pretpostavljam Šariću, jer su bili zajedno u Zagrebu, a da se baš nisu ljubili i grlili (metaforički rečeno). Jedino, ali baš jedino što me u toj priči ozbiljno zasmetalo jest činjenica da je tu izjavu dao nekakvom stranom portalu, s koje su je prenijeli i razradili domaći mediji.

Ako je doista dao takvu izjavu dotičnom portalu, a nedostupan je hrvatskim medijima već jako dugo – radi se o elementarnoj neciviliziranosti. Na koju, da se razumijemo, ima potpuno pravo s 22 godine i sa sedam i pol milijuna dolara u džepu. No, ja pripadam drugačijem civilizacijskom krugu, imam drugačiji background, imam i dvoje djece starije od Maria, pa imam pravo i evidentirati da me upravo to smeta.

Loša NBA sezona

Hezonjin NBA ‘roller coaster’ mediji koje ignorira prate poprilično temeljito, evidentirajući kad igra, kad ne igra, što radi, kad je i protiv koga zakucao, čak i preko granice dobrog ukusa jer mu je druga NBA sezona – loša. Imao je minute, pa ih je izgubio, pa ih opet ima, ali izostaje odgovarajući učinak. Kad bi se to prevelo na jezik običnog čovjeka, moje bi objašnjenje bilo – približavanjem kraja roka za razmjene igrača Orlando ga je želio ‘uvaliti’ nekome, ali kako zainteresiranih nije bilo – zaključili su kako im ne preostaje drugo no pokušati ga razvijati sami i dalje, pa ga ili a) konačno dobiti kao igrača, ili b) isti proces ponoviti iduće sezone.

Orlando mu je aktivirao i treću godinu ugovora, na što prema ‘rookie’ ugovorima imaju mogućnost. Hezonja, dakle, ima u Magicu kredita još neko vrijeme, i to je za njega sjajna vijest. Mislim, bilo bi jako skupo za organizaciju ovako olako priznati svoju pogrešnu procjenu, i zaključiti suradnju nakon samo dvije sezone… A kako su u završnoj fazi sezone bili jako daleko od doigravanja, mogli su – recimo to tako – i eksperimentirati.

U postnatjecateljskom razdoblju Hezonja će sasvim sigurno raditi po njihovom individualiziranom i personaliziranom programu, možda će u rodnom Dubrovniku sa sobom imati i osobnog trenera, to je ‘tamo’ uobičajeno. I sad na tu – relativno proizvoljnu – konstrukciju valja dodati i moguće reprezentativne obaveze. Možda je Hezonja sam procijenio da bi mu igranje u reprezentaciji naškodilo u pripremama za treću – ako ponovno bude loša i potencijalno zaključnu – NBA sezonu, možda su mu iz Magica ‘namignuli’ da reprezentaciju izbjegne. Unatoč sporazumu na relaciji NBA – Fiba nekako čisto sumnjam da ta skupa roba iz NBA polovinom travnja samo mahne na odlasku, ‘idem na odmor pa u reprezentaciju, vidimo se za šest mjeseci’. Mislim da to baš i nije tako jednostavno… No, možemo samo nagađati kakva se oluja zbiva u Hezonjinoj glavi, jer očito od njega ništa čuti nećemo. A ako i čujemo – ne vjerujem da bi to ‘nešto’ bilo iskreno i razložno. Tja, sto ljudi sto ćudi.

Današnjim igračima se previše ugađa

Nedavno sam s Tonijem Kukočem malo probesjedio na temu ‘onih’ i ‘ovih’ vremena, ‘onih’ i ‘ovih’ igrača. Bilo mi je drago čuti da slično razmišljamo, i složili smo se da je mentalitet današnjih igrača, kojima se ‘titra’ na svakom koraku i u svakom pogledu, nama koji pripadamo nekom drugom i drugačijem vremenu – nemoguće razumjeti. Bio je vrlo ironičan prema vremenu koje je igračima potrebno za odmor, prema prirodi ozljeda koje su danas jako ozbiljne, a nekad se nije ni znalo za njih, da bi poentirao ‘Michael Jordan nije igrao samo ako je imao slomljenu nogu’.

No, ni Michael Jordan danas, očito, nije relevantan kriterij.

Reprezentaciji će Hezonja, naravno, nedostajati. Možemo to još uvijek staviti u kondicional, ‘nedostajao bi…’. A nedostajat će iz poprilično jednostavnog razloga – Hrvatska ima ogroman deficit igrača dovoljno kvalitetnih da odigraju zahtjevno natjecanje kakvo je Eurobasket. Aco bi Hezonju s klupe ubacivao da pokrpa rupe u vanjskoj liniji, od organizatora do niskog krila, da odigra terijersku obranu, a ujedno bi se nadao nekoj njegovoj šuterskoj seriji kakvoj ga je vratio u rezultatski priključak tijekom četvrtfinala protiv Srbije u Riu.

Kao igrač Hezonja je dovoljno bezobrazan da mimo ikakvih dogovora i sustava odigra jedan na pet, a ponekad su takva iskakanja prava blagodat za trenera i momčad – uglavnom onda kad se nađu u slijepoj ulici. No, nije to nenadoknadiv gubitak – možda će se vratiti Tomas, možda Popović, možda će lukavi Aco naći nekog ‘specijalca’ iz domaće lige, dovoljno pametnog da shvati svoju moguću ulogu i ne ukaka se u gaće kad prvi put izađe na veliku scenu.

Pitanje moralnosti

I za kraj ostavljam pitanje moralnosti čina kojim se otkazuje reprezentacija. Svetinja! No, je li igranje u nacionalnoj vrsti baš svetinja, i treba li biti svetinja? Dosta pipava tema… U hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji bilo je dosta otkaza, otkazivali su i važniji igrači no što je Hezonja sada – recimo Vujčić ili Giriček – pa se malo o tome, kao, pisalo, i sve je pospremljeno pod tepih i s vremenom arhivirano.

Osobno sam uvijek bio vrlo benevolentan prema igračima koji su iz različitih razloga željeli izbjeći ljetne reprezentativne obaveze. Štajaznam, nekako mi se čini da u demokraciji u koju smo odavno ušli nikakvih mehanizama pritiska i prisile ne bi trebalo biti. Formalno ih i nema, ali uvijek je tu sud javnosti kao korektiv, a taj sud javnosti na takve poteze uglavnom pokazuje palcem prema dolje… Ne treba…

Po meni sportašima jednostavno treba prepustiti na dobru volju hoće li se ili neće odazvati reprezentaciji. Pa na jednoj strani imamo Roka Ukića, koji se svakog ljeta (osim jednog kad je bio ozlijeđen) u posljednjih petnaestak godina loptao u nacionalnom dresu, a s druge Maria Hezonju, koji se u tom dresu ne bi loptao s 22 godine. Pa neka mu je, ima čovjek pravo na svoje viđenje situacije, na osobne ambicije, na osobne želje koje se, eto, ne poklapaju sa željama onih koji ga u reprezentaciji žele vidjeti i zovu ga tamo.

Mario je rođen 95’, nije prolazio ono što smo mi stariji prolazili – krvavi rat, ruku na srcu, vijorenje zastava, zračne uzbune… Ne znači mu to previše, i mi stariji trebamo shvatiti da se pojavilo već nekoliko generacija mladih ljudi – bez obzira na to čime se bave – koji su potpuno neopterećeni onime čime ćemo mi biti opterećeni još jako dugo.  Blago njemu, što drugo da kažem?

Izvor: Al Jazeera