Repeša: Niko nije zadovoljan novim formatom Eurolige

Razgovarao: Zoran Čutura

Uvijek je zadovoljstvo razgovarati s Jasminom Repešom. Pametan čovjek i iskusan trener će novinaru redovito otkriti nešto novo, ponuditi malo drugačiji pogled na događaje u košarkaškom svijetu. U njegovom bogatom trenerskom CV-u bilo je i uspona i padova, kao što je uspona i padova bilo u našim odnosima – valjda kao i u odnosima svih novinara s trenerima o kojima pišu – da bismo iza pedesete (mislim na prijeđenu pedesetu godinu života na obje strane) ušli u fazu mira i međusobnog uvažavanja. Barem ja to tako vidim…

Padove, dakle, zaobilazim, a kao trenerske uspjehe na klupskom planu mu izdvajam dvije nacionalne titule u Turskoj s Tofasem, boravak u bolonjskom Fortitudu, gdje je 2005. godine uzeo talijansko prvenstvo, te prošlu sezonu u Milanu, s kojim je uzeo oba nacionalna trofeja, a početkom ove sezone već je osvojio Superkup. Među ukupno 19 klupskih trofeja, još uvijek natpolovičnu većinu čine oni osvojeni u Hrvatskoj (10), što s Cibonom, što s Cedevitom. Volio je raditi s mladim igračima i razvijati ih, kroz njegove su ruke prošli, među ostalima, Mehmet Okur, Marco Belinelli, Erazem Lorbek, Nikola Vujčić, Roko Ukić, Slaven Rimac, Gordan Giriček, Damir Mulaomerović…

U dva mandata vodio je i reprezentaciju Hrvatske, koju je vratio na svjetsku scenu, izborivši nastup na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine, a kasnije je upisao i najbolji plasman za Hrvatsku u posljednjih 20 godina, ušavši u “zonu medalja” na Eurobasketu u Sloveniji 2013. godine. Sasvim pristojni dometi za dečka koji se za košarku zainteresirao u Čapljini, pa je, preko Dubrovnika i (tada) Novog Zagreba, stigao i na “pravu” stranu rijeke Save. Usput je još stigao i diplomirati ekonomiju.

Eto, malo sam produžio uvod, iako sam Jasmina želio upitati o nečemu vrlo specifičnom: sustavu natjecanja u Euroligi ove sezone. Po prvi put se, naime, kroz sezonu 16 euroligaša susreće svatko-sa-svakim u 30 utakmica, nakon čega slijedi i doigravanje. Takav raspored uvjetovao je i hektični protekli tjedan, u kojem su igrane po dvije euroligaške utakmice za svaki klub.

Malo nećkanja “bih-ne bih”, malo nagovaranja u stilu “tekst će imati puno veći kredibilitet ako te smijem citirati”, i krenuli smo. Sigurno je pomoglo i to što sam poziv natempirao za ponedjeljak ujutro, dan nakon što je EA7 lako dobio Casertu, upisujući petu uzastopnu pobjedu u prvenstvu Italije, pretpostavljajući da će Repeša biti dobre volje.

– Danas sam dao slobodan dan svima, da se ne gledaju nakon što smo u tjedan dana odigrali četiri utakmice. Zabrinut sam zbog njihovog trenutnog stanja, eto. Uspio sam čak malo i poštediti nositelje igre, recimo Krunoslav Simon mi je igrao 18 minuta, a najbolji igrač nam je bio mladi Abass Awudu, kojeg sam doveo ove sezone. Znate, nije ni njima lako igrati, tim igračima s klupe – ne igra u Euroligi uopće, pa kako da onda iznese teret i kvalitetu utakmice u nacionalnom prvenstvu. Ovaj put je uspjelo…

• Četiri utakmice u tjedan dana su pravi NBA ritam, europske momčadi se po prvi put susreću s time. Kakve su reakcije – i Vaše, i kolega?

– Slične. Nitko nije prezadovoljan time. Evidentno je već sad razina umora kod igrača onakva kakva je inače u žiži doigravanja. Mi, iskusniji treneri, naučili smo na ritam igranja iz dana u dan s reprezentacijama na različitim turnirima, ali postoji jedna bitna razlika – reprezentacije ne putuju kad se tako igra. Najveći neprijatelj su nam, dakle, putovanja. Prošli tjedan bili smo u Ateni, tamo smo išli redovnom linijom, a za povratak smo uspjeli ishoditi charter let. Da smo išli redovnim linijama, ne bismo stigli na utakmicu protiv Reala. A i ovako sam ušao u kuću u 5:00 ujutro, trebalo je još odraditi trening, pripremiti se i odigrati utakmicu s Realom sutradan. Sjećam se kako sam – tada još kao mlad trener, pomoćnik u reprezentaciji – slušao kukanje Stojka Vrankovića, Dina Rađe i Tonija Kukoča nakon dužih putovanja, “samo nam sad nemojte odmah davati trening”. Visokim igračima treba i duže vrijeme za oporavak nakon puta.

• Svi su u istoj poziciji?

– Naravno, svima je isto, ali sad se već mogu izvlačiti neki zaključci. Recimo, CSKA ima svoj avion, i njima je lakše nego bilo kome drugome. Onda, u prednosti su ekipe koje su zadržale sastave momčadi iz prošle sezone, i nadopunile su ih s jednim ili dva igrača. Takve momčadi imaju iste setove igre, i ne trebaju ih mijenjati. Ima ih – CSKA, Olympiacos, Fenerbahce, Bamberg… Jer, vremena za trening naprosto nema, i treninzi su uglavnom informacijski. I onda gledaj listu ozlijeđenih – Juan Carlos Navarro, Justin Doellman, kod mene Milan Mačvan. Ozlijeđeni su igrači koji nisu atletski moćni, čija tijela ne mogu izdržati ovakav ritam. Ako se ovakav ritam bude zadržao i u sljedećim sezonama, moglo bi doći do ozbiljnih promjena u načinu selektiranja igrača; svi će tražiti samo atlete. Pogledaj zanimljiv sastav Olympiacosa… Imaju dvojicu vrlo iskusnih igrača, Vassilisa Spanoulisa i Georgiosa Printezisa, koji se znalački doziraju, šutera specijalista Matta Lojeskog, i sve su ostalo vrlo mladi i izdržljivi igrači.

• Čuo sam i čitao mišljenja da se ove godine u Euroligi igra drugačija košarka, igra se na viši broj poena upravo zbog nedostatka treninga i vremena za pripremu utakmica…

– Upravo to je isključivi razlog… Evo primjera. Čeka nas Real, tamo igra sjajni šuter Jaycee Carroll. Znate tog igrača?

• Znam, prije Reala je igrao za Gran Canariu, a Cedevita je igrala s njima u Eurocupu i vidio sam ga uživo.

– E, taj. I mi se dogovorimo da ga pazimo na određeni način, usmjeravajući ga prema “četvorci”, koja bi ga onda preuzela ako treba. Samo da mu spriječimo šut, jer je stvarno izvanredan. No, prvi put moji igrači ne pričaju međusobno, izađe sam – “trica”. Drugi put jedan preuzme, drugi ne – opet “trica”. I što da im ja kažem? Samo da pokušaju držati koncentraciju i sjete se onoga o čemu smo razgovarali. Ništa drugo im ne mogu reći, jer to nisu radili na treninzima. Samo sam im pružio informaciju.

• Dakle, paralela s NBA ritmom?

– Velika je razlika u tome što “tamo” svi putuju komotno, vlastitim avionima, a mi se mučimo putujući kao “civili”. Druga velika razlika je tome što u NBA nakon svake utakmice imaju stav “sutra je novi dan”, a za nas ovdje svaki je poraz trauma i o njemu se još danima raspravlja i razmišlja. Dobro je rekao trener Barcelone Georgios Bartzokas… Kako je ono rekao?

• Mislim da je spomenuo sprovod.

– Da, rekao je da se u Europi svaki poraz tretira poput sprovoda. To je dobro rekao.

Izvor: Al Jazeera