Sandra Paović: Od samrtničke postelje do olimpijskog zlata

Piše: Branimir Bradarić

Iako ima samo 33 godine o njenom dosadašnjem životu već sad se može napisati nekoliko knjiga, ali i snimiti igrani film koji bi pokazao svu njenu hrabrost, upornost i želju za životom. Riječ je o hrvatskoj stolnoteniserki Sandri Paović (33) koja je na prošlim Paraolimpijskim igrama u Riju osvojila zlatu medalju u svojoj kategoriji. Na taj način ova Vukovarka, koju život nije mazio, ostvarila je jedan od svojih životnih ciljeva.

Trenira od četvrte godine

Sandra Paović je od malena, prema talentu koji je pokazivala, bila predodređena za velike stvari. Njen otac Mišo Paović, koji i danas živi u Vukovaru, kaže kako je Sandra stolni tenis počela igrati sa svega četiri godine. Iz dana u dan je napredovala, a sve vrijeme krasila ju je izuzetna želja za treningom i uspjesima.

„Ona je jedno nevjerojatno dijete. To se pokazivalo cijelo vrijeme njene karijere, ali i nakon nesreće koja joj se dogodila. Koliko je posebna vidjelo se i sada u Riju. Ovaj njen uspjeh i zlatna medalja na neki način uspjeh su cijele Hrvatske i svih njenih građana. I danas se jako dobro sjećamo dana kada je nastradala kao i akcija koje su organizirane kako bi joj se pomoglo u liječenju“, kaže Paović.

Sandra je imala svega osam godina kada je radi rata morala napustiti svoj Vukovar. Prethodno je postala prvakinja Slavonije i Baranje i to u konkurenciji djevojčica do 12 godina. Mišo Paović kaže kako je znala trenirati po 7-8 sati dnevno pa čak i da je Novu godinu dočekivala na treninzima. S početkom rata u Hrvatskoj Paovići su otišli u Sentu (Vojvodinu) gdje je nastavila trenirati. Mišo Paović kaže kako to nije bio lak život jer niti on niti supruga Marija nisu mogli do posla.

U Hrvatsku se vraća 1997. godine i iste godine za kadetsku reprezentaciju Hrvatske na Europskom prvenstvu osvaja tri zlatne medalje i jednu brončanu. Već slijedeće godine postaje i dio seniorske reprezentacije. S daljim napretkom Paovići sele u Čakovec da bi Sandra slijedećih godina igrala za klubove iz Zagreba, Švicarske, Njemačke, a onda i Francuske. Postala je višestruka prvakinja Hrvatske i uz Tamaru Boroš jedna od najboljih igračica stolnog tenisa u Europi.

Nesreća u Francuskoj

Njena igra iz godine u godinu bila je sve bolja, a bila je i dio hrvatske stolnoteniske reprezentacije na OI u Pekingu 2008. godine gdje je ispala u drugom kolu. Kruna njene karijere trebale su biti OI u Londonu 2012. godine gdje nažalost nije otišla. Sudbina je odredila drugačiji njen životni ali i sportski put.

Naime, u siječnju 2009. godine, prilikom puta na utakmicu polufinala Lige prvaka u stolnom tenisu, Sandra Paović je zajedno s ostalim suigračicama bila u kombi vozilu koje je u blizini francuskog gradića Rouena imalo prometnu nesreću. Do nesreće je došlo jer je vozač kombija, koji je bio i menadžer kluba, zaspao za volanom. U nesreći Paović je prošla s najtežim ozljedama.

I danas se sjeća trenutka, dok je vozilo ležalo sa strane nakon prevrtanja, kada nije mogla pomjeriti glavu, a nije osjetila niti svoje noge. Život joj je spasila njena pribranost. Vatrogasci su morali izrezati vozilo kako bi je izvukli iz istoga poslije čega je odmah prebačena u bolnicu u Rouen gdje je obavljena prva trosatna operacija. Imala je toliko pribranost da se javi roditeljima telefonom. Od toga trenutka počinje bukvalno borba za život koja je trajala gotovo mjesec dana.

„Imala sam više operacija. Nisam mogla sama disati. Umjesto mene i mojih pluća mjesec dana disao je aparat. Imala sam rupu u grkljanu u koji je bila ugurana cijev. Bilo je strašno. Nisam osjećala niti ruke niti noge. Niti vodu nisam smjela piti. Mislila sam da sam gotova. Te dane je teško opisati riječima“, kaže Sandra Paović.

Milimetar od smrti

Njen otac je odmah došao u bolnicu u Francusku tako da je i on, uz bolnički krevet kćerke, proživljavao pravu dramu. Kaže kako je tri puta na monitoru koji je bio pored Sandre vidio ravnu crtu otkucaja njenog srca.

„Ona je bukvalno bila milimetar od smrti. Spasili su je njena pribranost, liječnici u Ruenu ali i činjenica da je u sportu pa je i njeno tijelo samim tim bilo mnogo otpornije. Trebalo je sve to preživjeti. Tih dana se niti ne volimo prisjećati“, kaže Mišo Paović.

S danima u bolnici operacije i napor liječnika počeo je polako davati rezultate. Počela je samostalno disati kao i osjećati ruke i noge. Ipak, nije mogla hodati. Međutim, njene želje su rasle. Nakon što joj je najveća želja bila početi samostalno disati sada je željela i prohodati. I u tome je dijelom uspjela tako da Sandra danas hoda uz pomoć štaka ili maloga specijalnog skutera. Tu joj je puno pomogla i njen boravak u klinici Notwill u Švicarskoj. 

S laganim oporavkom Sandri je jedna od novih velikih želja bila i prohodati. U međuvremenu, još za vrijeme boravka u bolnici u Francuskoj, slučajno je dok ju je otac vozio u invalidskim kolicima vidjela stol za stolni tenis. Morala je otići probati barem jednu lopticu prebaciti preko mreže.

Tada si je zacrtala da će jednoga dana ponovno zaigrati stolni tenis. Mišo Paović kaže kako je to bila neopisiva sreća. Prilikom boravka u Notwillu mogla je koristiti i stol za stolni tenis koji ju je počeo sve više privlačiti. Nakon povratka u Hrvatsku i daljeg oporavka polako je ponovno počela igrati stolni tenis. Uslijedili su i prvi mečevi, a onda je nakon što je osvojila svoju prvu zlatnu medalju na EP za para stolnotenisačice rodila se ideja da nastupi na OI u Riju.

Zlato u Riju

„Znala sam da sam najbolja ali trebalo je to i dokazati. Stojim dok igram, ali se ne mogu kretati. Jedina sam u mojoj kategoriji koja igra s ozljedom kralježnice, a pri tome su sve moje protivnice mnogo pokretnije tako da moram uvijek dati 100 posto svojih mogućnosti. U Riju je bilo nekoliko zahtjevnih mečeva, a posebno onaj u polufinalu. U finalu sam opustila ruku te sam dobila Njemicu Stephanie Grebe. Ova medalja meni znači iznimno mnogo nakon svega što sam preživjela“, kaže Paović.

Kada se govori o njenoj igri treba znati i kako igra stojeći ali da se ne može kretati. Ipak, borbena je i dalje pa tako da gotovo nema nedostižne loptica za nju. Ponekad se baci i na stol, a u nekoliko navrata je i pala. Reket joj je ljepljivom vrpcom zavezan za ruku jer samo tako može igrati.

Sve to nije je omelo u sportskim rezultatima pa je u para-stolnom tenisu Paović neporažena tri godine. Dvostruka uzastopna je europska prvakinja u svojoj kategoriji i aktualna svjetska prvakinja. Sada je postala i olimpijska prvakinja i tako zaokružila cijeli ciklus. Odmah u najavi ovoga razgovora rekla je kako ne želi nikakvu patetiku i da joj je želja da se o njoj govori i piše kao sportašici što jeste i što svi para-sportaši žele. 

U međuvremenu riješila je i neka životna pitanja pa je tako već dvije godine u braku s mladim nogometašem Danielom Lazovim. Upoznali su se n njenom prvom treningu, a poznanstvo je ubrzo preraslo u ljubav. Naime, i Danijel je nepomičan, a to mu se dogodilo prilikom skoka u Sutlu kada je ozlijedio kralježnicu. On je danas u kolicima. Sandra kaže kako se vole neizmjerno i da su jedno drugome najveća podrška. Daniel je bio uz i u Riju gdje je njene nastupe i osvajanje zlatne medalje pratio iz gledališta.

I Danijel je počeo igrati stolni tenis pri čemu mu je upravo Sandra velika podrška. Za svoga supruga kaže kako je neizmjerno talentiran te da postoje realne šanse da i on zaigra na OI u Tokyu 2020. godine. Hoće li tamo zaigrati i Sandra Paović još se ne zna.

Zdravlje – najveća želja

„Prije svega želja mi je da ostanem zdrava. Realna sam i znam u kakvom sam stanju. Planiram svakako nastupiti iduće godine na EP koje se igra u Sloveniji, a sve drugo je za sada neizvjesno. Vidjet ću što i kako dalje i hoću li igrati u Tokyu ili biti tamo samo kao podrška Danijelu“, kaže Paović.

Pri tome posebno ističe činjenicu što su i ona i njen suprug u međuvremenu diplomirali sportski menadžment. Kaže kako je to poruka i ostalim sportašima kako bi danas-sutra mogli preuzeti brigu u sportu i sportašima.   

O životu ove Vukovarke, njenoj hrabrosti i ustrajnosti, kao i volji za životom, snimljen je i dokumentarac pod nazivom 52 minute. Toliko je naime trajao njen meč n OPI u Pekingu, koji je izgubila rezultatom 3-2, a isto toliko je trebalo i francuskim vatrogascima da je izvuku iz slupanog vozila. Prema najavama uskoro će o njenom životu biti napisana i knjiga.

Izvor: Al Jazeera