Panagiotis Giannakis: Nema boljih od Dražena, Dine, Tonija…

Razgovarao: Tomislav Šoštarić

Panagiotis Giannakis, legendarni playmaker grčke košarkaške generacije iz 80-ih godina, europske je uspjehe nizao s grčkim Arisom, a vrhunac karijere bili su mu reprezentativna europska odličja – zlato 1987. i srebro 1989. godine.

U reprezentaciji je našao velike suigrače, poput Nikosa Galisa, s kojim je igrao i u Arisu, Fanisa Christodouloua i druge grčke legende iz tih godina, a do tih su odličja dolazili preko superjakih reprezentacija Jugoslavije i SSSR-a.

Reprezentativnu karijeru je završio 1996. godine, a kasnije je vodio i grčku nacionalnu selekciju. Na Eurobasketu 2015. u Zagrebu nalazi se u svojstvu TV komentatora.

Giannakis za Al Jazeeru analiza dosadašnji dio turnira, s naglaskom na zagrebačku grupu C, ističe svoje favorite, ali se i prisjeća igračkih dana kada se na parketu susretao s igračkim veličinama  reprezentacije bivše Jugoslavije.

• Koliko je na ovom turniru jaka Grčka, a koliko Hrvatska i ostale momčadi, koliko daleko mogu stići i koji su vaši favoriti? Grčka nakon dva dana ima maksimalan učinak…

– Najvažnije na ovom turniru je kako ćemo se nositi s jačim ekipama, znamo da su Španjolska, Francuska i Srbija tri tima koji imaju bolji balans vanjskih i unutarnjih igrača. Važno je srediti svoje misli i igrati svoju igru kako ste je isplanirali. Spomenute tri reprezentacije imaju talent i iskustvo koje će vas natjerati da se nađete u teškim trenucima, ali ako kontrolirate svoje misli i koristite aspekte u kojima ste jaki, i Hrvatska i Grčka imaju mogućnost dobro igrati protiv tih momčadi. No, to ovisi o tome kako će i koliko činiti grešaka, a čine ih. Jer, ako će raditi greške kakve su do sada radili protiv takvih momčadi, pogotovo protiv Francuske, koja će igrati kod kuće, ili protiv Španjolske i Srbije, onda će ih to, zajedno s njihovom kvalitetom, dovesti u probleme.

• Odlično poznajete košarku na ovim područjima. U grupi C Grčka igra s Hrvatskom, Makedonijom i Slovenijom, a prve dvije reprezentacije je pobijedila. Kakva se košarka danas igra u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije?

– U svojim sam igračkim danima mnogo puta igrao protiv bivše Jugoslavije. Sjećam se da je bivša Jugoslavija imala školu sporta, ne samo košarke. Svaki je sport razvijan organizirano i mnogo se na tome radilo. Tako da se sjećam da su imali uvijek odlično balansiranu momčad, vanjskih i unutarnjih igrača. Danas te zemlje imaju više talenata u unutarnjoj liniji, ali ne vole baš kontakt. Imaju vještine i tehniku, ali ne vole kontaktnu košarku, a košarka je igra u kojoj morate ulaziti u kontakt. Imaju odlične vještine, no vanjski igrači gube vještine i vidim da u mnogim državama bivše Jugoslavije koriste američke igrače. Po meni, to nije dobro za domaće igrače. Imate talenata, to se vidi i po uspjesima juniora i kadeta, ali jednom kada će zaigrati u starijoj konkurenciji pokazat će se da ste izgubili igrače koji trebaju kreirati košarkašku igru. Treba vidjeti što se radilo u prošlosti, a što se sada više ne radi. Mislim da ako se ne njeguje svoje korijenje, gubi se kvaliteta koju imate. Do sada su te zemlje imale i imaju kvalitetu, možete naći igrače koji znaju igrati košarku po cijelom području bivše države, ali kako vrijeme prolazi, a ne shvaćate što se događa, doći će do toga da će igrači učiti kako se igra putemYouTubea i televizije i izgubit ćete kvalitetu koju ste imali. Za sada ste na visokom nivou, ali mislim da gubite kvalitetu u vanjskim igračima.

• I u klupskoj i u reprezentativnoj igračkoj karijeri mnogo ste se puta susretali s klubovima, reprezentacijom i igračima bivše Jugoslavije. Koje utakmice, turnire i igrače najbolje s tim momčadima i igračima najbolje pamtite i zašto?

– Dvaput smo pobijedili njihovu ekipu, jednom kada je bio Krešimir Ćosić, koji je uveo mnoge mlade igrače i tako napravio velike promjene u nacionalnom timu. I napravili smo najveće iznenađenje kada smo pobijedili Jugoslaviju i SSSR, što je tada, od 1987. do 1989. godine, bilo nezamislivo za nas, jer nismo bili na toj razini. No, radili smo naporno i postigli taj rezultat. Nakon toga, sjećam se kako je Jugoslavija bila ‘gladna’ pobjede protiv nas. Na kraju, mi smo igrali finale, što je za nas također bio veliki trenutak, no glatko smo izgubili od Jugoslavije, jer to je, po meni, bila do danas najbolja ili barem jedna od najboljih ekipa u povijesti europske košarke – [Dražen] Petrović, [Dino] Rađa, [Toni] Kukoč, Jure Zdovc… toliko nevjerojatnih igrača. Mi nismo igrali tako dobro protiv Jugoslavije, ali smo bili sjajni protiv SSSR-a. Osvojili smo srebrnu medalju, toga ću se uvijek sjećati. To su neki trenuci koji su bili, po meni, najbolji trenuci u natjecanju s reprezentacijom bivše države.

• Neki od tih igrača su, kao i vi, ovih dana ovdje u Zagrebu. Jeste li se susreli s njima, u kakvim ste odnosima i kakve uspomene ti susreti bude?

– Naravno, Dino [Rađa] je moj prijatelj, uvijek će biti moj prijatelj i nikad nećemo prekinuti veze koje nas vežu. Uvijek ću se sjećati Dražena [Petrovića], protiv kojeg sam također igrao. On je bio genijalna košarkaška ličnost i veliki radnik, teško je naći u povijesti košarke igrača koji je bio toliko talentiran i koji je toliko naporno radio. On je primjer svima koji igraju ili žele igrati košarku. Tu su i Toni Kukoč, [Danko] Cvjetičanin, Jure Zdovc… Sjećam se i Splita i naše prve velike pobjede protiv Jugoslavije, 1979. godine, kada sam imao 20 godina. Igrali smo na Mediteranskim igrama i te ću se utakmice uvijek sjećati, jer je to bilo veliko iznenađenje i za same Jugoslavene. Igrali smo u finalu i pobijedili s, koliko se sjećam, 14 ili 15 poena razlike. I sjećam se da smo na kraju uzeli zlatnu medalju, ali nismo dobili priznanje na papiru, jer su na papiru otprije pisala imena jugoslavenskih igrača. Očekivali su da će nas pobijediti. To je bilo veliko priznanje za nas, to je bila prva velika pobjeda u povijesti grčke košarke.

• Igrali ste u sjajnoj grčkoj generaciji, koja je postigla iznimne uspjehe u drugoj polovici 80-ih godina, kada to u ondašnjoj konkurenciji nije bilo nimalo lako. Koja je bila tajna uspjeha te ekipe?

– Mi smo igrali ‘jedan za sve i svi za jednoga’. To je, barem mislim, bio ključ. Također, shvaćali smo kako možemo biti uspješni kao kolektiv. Vladala je dobra kemija i voljeli smo košarku, provodili u njoj mnogo vremena zajedno. Nismo imali školu kakvu je imala bivša Jugoslavija, ali imali smo strast, imali smo kolektivni duh i čvrst pristup da nikada ne odustajemo tijekom utakmice i cijelog turnira.

Izvor: Al Jazeera