Eurobasket: Sve sam suze isplak'o

Piše: Zoran Čutura

Jako mi je teško krenuti u hladnu i objektivnu analizu dosadašnjeg tijeka Eurobasketa, dan nakon što je moja reprezentacija (Hrvatska) ispala na onakav, stvarno bijedan i mizeran način, ispod svake razine sportskog dostojanstva, od Čeha. Za one koji to nisu gledali – Česi su imali i plus 30 protiv Hrvatske krajem treće dionice, uz prezentaciju kao da su “dream team” koji igra protiv selekcije osnovnih škola Transilvanije, pa ih još malo i štede kako ne bi ispali bezobraznima.

Nije da sam ja nešto imao povjerenja u hrvatske košarkaše, to sam povjerenje odavno izgubio, prevalio sam preko glave svega i svačega – i kao igrač, i kao novinar – pa svakom natjecanju pristupam s posebnim oprezom, sve vrijeme imajući na umu povijesne okolnosti. Nije da sam nešto emotivno vezan uz hrvatske košarkaše – nekolicinu znam dovoljno da ozbiljno porazgovaram s njima, nekolicinu znam dovoljno da ostanemo na kurtoaznim pozdravima, a s nekolicinom ne znam ni što bih razgovarao kada bismo se sreli – ali stvarno me potreslo to ispadanje u osmini finala sa dalekosežnim posljedicama.

Kazaljka na osobnoj emotivnoj skali nije mi se ni pomakla – “sve sam suze isplak'o”, što bi rekao Jasenko Houra iz “Prljavog kazališta” – ali sam debelo svjestan činjenice da naše košarke iduće godine neće biti na velikoj sceni, da će ponovno statusno potonuti u nacionalnoj obitelji sportova i da ja neću imati za koga navijati kada se bude igrala ozbiljna košarka.

Ne znam ‘đe je zapelo’

I sve se to događa nakon što je Zagreb bio domaćin prve faze natjecanja, nakon što sam imao privilegiju, kao uzvanik, sjediti u prvom redu uz parket – što sam s osobitim zadovoljstvom, uživajući, koristio i onda kada nije igrala Hrvatska, kada je taj dio bio potpuno prazan – nakon što smo imali najvažniji košarkaški događaj u posljednjih 26 godina na tlu Hrvatske. I, naravno, nakon što su i sami protagonisti i mediji ponovno napravili istu grešku kakvu su radili u posljednjih 20 godina – euforično su precijenili mogućnosti naše selekcije, bez ikakvog uporišta u realnosti.

Isto sam to napravio i ja – samo što moja procjena nije bila euforična i svodila se na ulazak u četvrtfinale. Moja je greška u tome što sam stvarno, iskreno i bez zadrške proglasio Hrvatsku favoritom protiv Čeha, pomalo već razmišljajući o četvrtfinalnoj utakmici protiv Srbije, utakmicom koja bi ponovno bila “nešto više od sporta”. Takve su tekme uvijek izazovne, i za igrati i za gledati, pravo zadovoljstvo. No, neće se dogoditi…

O slabostima hrvatske selekcije već sam pisao, nemam se namjeru ponavljati, ali iskazana je i jedna nova i neočekivana slabost – naša je selekcija bila skupina individualaca, bez potrebne kemije i nužno potrebnog holističkog pristupa, u kojem je “vrijednost cjeline veća od zbroja vrijednosti njenih sastavnih dijelova”. U ovom je slučaju cjelina bila daleko ispod tog zbroja. Zašto? Teško mi je reći, sjest ću jednom s izbornikom Velimirom Perasovićem, točnije izbornikom koji će uskoro biti bivši izbornik, i saznat ću što točno smatra da ide na njegovu dušu.

Jer, izbornik nije tu da bi mijenjao individualne navike i kvalitetu igrača, za to nema vremena, ali je tu zato da bi spojio te igrače u suvislu momčad s glavom i repom, i nužno potrebnom hijerarhijom, ističući njihove vrline i skrivajući njihove mane. A to Perasović nije napravio, iako imam veliko povjerenje u njegove trenerske kapacitete, kao i u njegove ljudske osobine. “Đe je, ba, zapelo?” Za sada nemam pojma. No, dobro, skinuo sam s duše ono što me tišti i sad mogu mirno dalje.

Suze velikog Dirka Nowitzkog

U ovom se trenutku, prema sastavu četvrtfinala, već može govoriti o nekim iznenađenjima, makar kategorija iznenađenja u izjednačenosti europskih košarkaških reprezentacija apriori ne bi trebala postojati. Recimo, već sad se zna da će u dodatne kvalifikacije za Olimpijske igre u Rio de Janeiru 2016. godine ići Latvija ili Češka. Tko je to mogao pretpostaviti, tko je to vidio u staklenoj kugli?

A otpali su Njemačka s Dirkom Nowitzkim, veličanstvenim igračem i čovjekom koji je pustio suze na oproštaju od nacionalnog dresa i europske košarke, i to na svom terenu (istina, u daleko najjačoj skupini); otpala je Hrvatska, polufinalist s posljednjeg Eurobasketa, Slovenija, visokoenergetska reprezentacija koja je ostala bez energije kad je bilo najpotrebnije, te Rusija, europski prvak iz 2007. godine, osvajač olimpijske medalje iz 2012.

Među onima koji su preostali najbolji su dojam za sada ostavili Francuska i Srbija, koji su neporaženi. O Francuzima sam već bio napisao da su prvi kandidati za zlato, tu ništa nije sporno, dok me Srbija pozitivno iznenadila. Ovo je natjecanje za njih bitno drugačije od Svjetskog prvenstva prošlog ljeta, kada su se tražili kroz prvu fazu, da bi eksplodirali u nokaut-fazi…

Uz njih su neporaženi još i Grci, ali Grci imaju peh u tome što je Španjolska poremetila kostur ždrijeba porazima u berlinskoj skupini, pa idu na njih već u četvrtfinalu. To neće biti baš “finale prije finala”, jedna od omiljenih sintagmi sportskog novinarstva, u kojem je teško uvijek i uvijek nanovo pronalaziti nove i maštovite izraze, ali će biti četvrtfinalni šlager. Utakmica koja se ne smije propustiti za sve one koji vole taj sport.

Neka se ugledaju na Gilmoura

A iako su Grci odlični, školovani, uvjerljivi i kompaktni, iako u Vassilisu Spanoulisu imaju lidera i igrača odluke, Španjolci imaju jak, možda i neoboriv argument – znaju kako se igraju velike utakmice i u svaku od njih ulaze s uvjerenjem da je mogu dobiti. Joj, kakav je španer onaj Pau Gasol, kakav ga je užitak bio gledati protiv Poljske…

Moja je prognoza, dakle – Francuzi, Srbi i Španjolci su u polufinalu, skupa s… skupa s… Italijom. Neka bude Italija, ne zbog toga što su nešto silno uvjerljivi, nego zbog toga što je Litva prilično neuvjerljiva u dosadašnjem tijeku turnira. Ovo “gatanje” na tragu onih opskurnih TV-emisija u sitne noćne sate poduprijet ću podacima da Italija igra atraktivno, daje preko 80 poena u prosjeku, više od osam “trica” po utakmici, pa ih onda nagrađujem ovom prognozom. Bez obzira na to što su, zbog ozljede, ostali bez Luigija Datomea, a za Litvu je upitan i Andrea Bargnani.

I na kraju, ne mogu izdržati a da ne dodam kako mi ni ispadanje Hrvatske, onakvo ispadanje Hrvatske, nije pokvarilo protekli vikend. U pulskoj Areni sam, naime, bio na koncertu nekadašnjeg gitarista “Pink Floyda” Davida Gilmoura. Sve ono što su naši dvadesetogodišnjaci propustili pokazati u Lilleu pokazao je Gilmour u Puli. Za dugo pamćenje. Za razliku od hrvatskih košarkaša, čije izdanje treba što prije zaboraviti.

Izvor: Al Jazeera