Hajduk – ‘narodni klub’ iz Velog mista

Piše: Damir Petranović

Evo će deseta godina proći, a Hajduk će ostati po jubilarni deseti put ostati bez naslova prvaka Hrvatske. Prvenstvom je već promarširao zagrebački Dinamo, vješto opet iskoristivši svoje komparativne prednosti: darovane milijune eura gradonačelnika Zagreba Milana Bandića, naklonost sudaca na terenu, dominaciju u Hrvatskom nogometnom savezu i poklone bratskih ili partnerskih klubova iz Prve lige, koje na ovaj ili onaj način održava na životu.

Ukratko, radi se o dosadnom i nepoštenom sportskom natjecanju, s kojim se još odavno otvoreno sprda pola nogometne Europe. A opet će, barem još jednom, kada na kraju sezone kapetan zagrebačkog kluba podigne pehar pred – po dosadašnjem prosjeku lako se može izračunati – 500 ili 600 šesto gledatelja na tribinama. Cijela ta beskrajna lakrdija, kako hrvatsku ligu sasvim ozbiljno krste građani koji imaju sreću živjeti uz Jadran, već poodavno je izgubila je svaku svrhu i jedino što joj još uvijek daje barem nekakav smisao zove se Hajduk.

Moćni splitski starac, koji slavi svoj 104. rođendan. Prigodno, na petak trinaesti.

Beskrajne su storije ispričane o tom fenomenu iz Dalmacije, kroničari će nabrojati stotinjak napisanih knjiga, petstotinjak snimljenih pjesama, planinske vrhove u Sjevernoj Americi i stvarne ljude koji nose njegovo ime, izvući će se jedna opereta napravljena njemu u čast i stotine povijesnih podataka i kurioziteta, a svejedno nitko nikada neće moći do kraja dati objašnjenje i zaokružiti cijelu sliku. Hajduk svatko od njegovih navijača doživljava na vlastiti jedinstven način i svakome će za oko i srce zapeti tek jedan detalj tog mozaika.

A ima ih, Bogu hvala, skupilo ih se u ovih stoljeće i kusur.

U partizane – da, s okupatorima – ne

Od trenutka samog osnivanja, kada su splitski studenti prefrigano preveslali autro-ugarsku vlast i registrirali ga kao hrvatski nogometni klub, preko slavnih dana u Drugom svjetskom ratu – kada je cijela momčad odbila igrati talijansko prvenstvo i priključila se partizanima, ponosno noseći titulu počasne momčadi slobodne Europe, do slavnih pedesetih godina prošlog stoljeća i jedinog osvojenog prvenstva Jugoslavije bez poraza, pa i dalje, do moćnih sedamdesetih i vremena kada su Ivica Šurjak i ekipa harali Europom.

Jedni će Hajduk gledati kroz prizmu legendarnog Miljenka Smoje i njegovog Velog mista, serije koja je doslovno hipnotizirala milijune ljudi i usadila kolektivni imidž Splita kao najluđeg grada na svijetu. Tu je i Torcida, službeno najstarija – a skoro cijelo vrijeme i najprogresivnija, najmaštovitija – navijačka grupa u Europi.

Klub koji je odbio fašiste, potom i Titovu poslijeratnu ponudu da preseli u Beograd i postane vojni klub, što je uloga koju je kasnije, sa zadovoljstvom, igrao Partizan, a u devedesetima je prvi izviždao Franju Tuđmana – pa kako ga ne bi volio?

Ima nešto u tom Splitu, a i u Hajduku, koji je njegov sinonim: valjda je baš zato jedini imao navijače u svakom kutku bivše Jugoslavije. Od slogana pod kojim je osnovan („prkos moćnome, zaštita slabome“), preko činjenica da jedini iz nekadašnje “velike četvorke” nije dolazio iz velikog grada, već malene, vesele i razigrane mediteranske sredine, pa do nikad do kraja realiziranog i potvrđenog statusa nogometnog giganta, koji je – kako je matematički dokazano – trebao biti prvak svijeta u prijateljskim utakmicama, ali mu je za velike prolaze i pobjede uvijek nedostajao taj jedan prokleti gol.

Ali je zato, eto barem male utjehe, jedini klub iz bivše Jugoslavije koji ima pozitivan skor s tom Crvenom zvezdom.

Direktna demokracija

Uglavnom, puno toga Hajduk izdvaja iz efemerne nogometne svakodnevice i prosjeka, pa bi za potpunu istinu vjerojatno trebalo ispisati još jednu, stotinu i prvu knjigu. To je, međutim, prošlost; a gdje je klub danas, na svoj 104. rođendan?

Paradoksalno, svaki će vam njegov istinski navijač kazati da mu je ovakav klub draži nego ikad. Uprkos rezultatskoj katastrofi jednakoj onoj u šezdesetima i na kraju osamdesetih godina prošlog stoljeća, unatoč financijskoj besparici i sumornom, na trenutke sasvim očito, kriminalnom okruženju u kojemu se natječe, baš za dišpet zlim jezicima i jamama koje su mu već iskopali i u koje su ga sahranili – Hajduk je danas ogledni primjer onoga što se naziva „narodni klub“. I evo ga: zdrav je, žilav i baš doslovno provodi onu svoju krilaticu o prkosu moćnome i zaštiti slabijem.

Splitski klub danas je valjda jedini hrvatski poligon na kojemu se trenira direktna demokracija.

Prije par godina, kada su ga politički instalirane uprave po drugi put u nekoliko godina dovele do bankrota, stvar su u svoje ruke uzeli navijači i pokrenuli eksperiment dosad neviđen na ovim prostorima – umjesto da su ga ponovno predali u ruke politike, ili, eventualno, sami okupirali, odlučili su se na put potpunog poštenja. Organizirali su učlanjivanje, javno kandidiranje i prave demokratske izbore za novo vodstvo, pa su u fotelje zasjeli neki manje ili više anonimni, ali zato ugledni profesori, menadžeri i odvjetnici. Ne treba ih previše opisivati, dosta je kazati da su sušta suprotnost bahatom Zdravku Mamiću.

I imali su ljudi što zateći u utrobi Poljuda: oko 100 milijuna kuna (13,5 milijuna eura) dugova, stotine sudskih sporova, preplaćene poluigrače i desetke Hajdukovih “domaćih izdajnika”, ljudi koji su, svjesno ili nesvjesno, radili protiv vlastitog kluba. Sustav se potpuno raspadao, dok je, s druge strane, Mamić samo gomilao svoju moć, utjecaj i usput sustavno gradio piramidu koja ga i danas održava u sedlu.

Spreman, zdrav i vitalan

Pa iako projekt nije do kraja proveden, već danas se može reći da je potpuno uspio – dvije trećine duga su otplaćene, sporovi su riješeni, cijene i plaće igrača svedene su na razumnu mjeru, a rezultat je, više ili manje, isti kao u vrijeme kada su klub vodili stranački aparatčici i štetočine. Ali je zato na tribinama u prosjeku 10.000 do 15.000 ljudi, odnosno više gledatelja nego na svim ostalim utakmicama lige zajedno. Broj članova raste gotovo geometrijskom progresijom. Financijski izvještaji objavljuju se svakih tri mjeseca i postignuta je, kako se to lijepo i korektno kaže, potpuna transparentnost.

Iznos koji se zarađuje od sponzora predstavlja otprilike 50 posto ukupnih sponzorskih sredstava u kompletnom hrvatskom sportu, uključujući nogomet, košarku, rukomet i hokej.

I sve to u uvjetima neregularne lige, u kojoj sudačka organizacija – dokazano i sudski potvrđeno – uzima mito i namješta utakmice.

Pa tko ne bi volio takav klub?

I zato kad danas eventualno pročitate novinske naslove o drami, panici ili uzbuni na Poljudu, nimalo se ne uzbuđujte: sve su to sitne prepreke koje će naš avangardni Hajduk s lakoćom preskočiti, pa spreman, zdrav i vitalan dočekati trenutak kada hrvatski nogomet postane pošteniji i zdraviji. A i taj pir jednog dana mora svršiti.

Sretan ti rođendan, Hajduče!

Al Jazeera