Sandra Paović: Život kao film

Piše: Branimir Bradarić

Upornost, želja za radom, uspjehom i ljubav prema sportu još jednom su pokazali koliko su snažni i kakve sve rezultate mogu donijeti. Dokazala je to Sandra Paović (1983) koja je nedavno u Dubaiju, u jednoj od najprepoznatljivijih svjetskih građevina Burj Khalifi, od Međunarodne stolnoteniske federacije, primila nagradu „Star Awards“ za najbolju svjetsku stolnotenisačicu s invaliditetom u protekloj godini.

“Presretna sam ovim, za mene najznačajnijim, priznanjem. Sve se događalo u sjajnoj atmosferi i kada vam vaša krovna organizacija uruči priznanje za ponajboljeg sportaša, što više treba reći? Ovo je nagrada kakva se najvjerojatnije prima jedanput u životu. Sama po sebi ona znači veoma mnogo i uopće je mali broj sportaša dobiva“, rekla je Paović.

Govoreći o posljednje dvije i pol godine od kako se ponovno, poslije teške prometne nesreće i teške ozljede kralježnice, počela baviti stolnim tenisom, kaže kako joj se život u mnogome promijenio te da sada ponovno trenira, planira, ali i razmišlja o novim turnirima, prvenstvima i pobjedama.

„Samo da me zdravlje posluži i vjerujem da će ovakvih i sličnih priznanja za mene i hrvatski sport biti još“, sigurna je Paović.

Kada se govori o ovoj Vukovarki, treba znati i kako je njen život oduvijek bio primjer borbe, želje, volje, odlučnosti…

Još kao četverogodišnja djevojčica počela se baviti stolnim tenisom u Vukovaru. Talent koji je iskazivala, kao i u svakom drugom sportu, nije bio dovoljan za uspjeh pa je naporno trenirala. Početak karijere obilježili su joj  treninzi u hladnim dvoranama, bez ikakvih uvjeta, sparing partnera, sredstava i opreme…

Njen otac Mišo Paović, koji i danas živi u Vukovaru, kaže kako je, možda, upravo to vrijeme doprinijelo da je Sandra takav borac i da se nikada ne predaje. Toliko je voljela stolni tenis da su joj u vrijeme dječijih bolesti i temperatura najviše pomagali reket i teniska loptica.

Zasluženi rezultati

Takva želja za treningom i uspjehom nisu mogli proći bez zapaženih rezultata, tako da je Paović ubrzo počela osvajati turnire. Postala je višestruka prvakinja Hrvatske, a samim tim i članica hrvatske stolnoteniske reprezentacije.

Uz hrvatske, zaigrala je i za klubove iz Švicarske, Njemačke i Francuske. Toliko je napredovala da je postala jedina ozbiljna konkurencija Kineskinjama, koje su u ovome sportu nedodirljive.

Paović je postala i dio hrvatske reprezentacije koja je zaigrala na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine, gdje je, također, zabilježila zapažene rezultate.

Kruna njene profesionalne karijere trebale su biti Olimpijske igre u Londonu 2012. godine, ali je sudbina odlučila drugačije.

Svega šest mjeseci od nastupa na OI u Pekingu, točnije 30. siječnja 2009. godine, Paović je u Francuskoj doživjela tešku prometnu nesreću koja joj je odredila cijeli dalji život.

Doživjela je tada tešku ozljedu kralježnice zbog koje je postajala realna opasnost da ostatak života provede u invalidskim kolicima.

Međutim, njen sportski duh, želja za oporavkom i životom, uz ogromne  liječničke napore i niz operacija i vježbi, pomogli su joj da ponovno stane na noge, ali uz pomoć štaka. Bio je to njen najteži period života.

S obzirom na težinu ozljeda oporavila se koliko je to bilo moguće i koliko današnja medicina omogućuje. Većinu poslova obavlja samostalno, odlučila je za dalje školovanje, a počela je i raditi u Stolnoteniskom savezu Hrvatske. Međutim, sve vrijeme joj je nedostajao stolni tenis kao igra te da ponovno uzme reket u ruke i zaigra.

Kada govori o tim danima, prisjeća se kako joj je najteže bilo tokom održavanja raznih prvenstava po svijetu. Naime, svjesna je bila kako bi, da nije bilo prometne nesreće i zadobivenih ozljeda, bila tamo i igrala.

Godina povratka

Tako je došla i 2013. godina koja je bila jedna od ključnih godina nakon nesreće i kada se Paović ponovno vratila stolnom tenisu.

„Za mene je 2013. godina bila iznenađujuće zanimljiva, pozitivna i puna preokreta. Poslije svega mogu reći da je to bila godina moga povratka stolnom tenisu što me neizmjerno veseli. Iskreno, uvijek sam se nadala tome, ali sam i mislila da će to ipak duže trajati. Na sreću sve se relativno brzo dogodilo“, rekla je Paović.

Kaže i kako je jedan od njenih osnovnih uvjeta, o daljem igranju stolnog tenisa, bio taj da ne igra u kolicima nego isključivo stojeći. Da je sposobna za to i da opet može igrati shvatila je na međunarodnom kampu za trenere koji se održavao u Turskoj.

„Tijekom toga kampa puno smo vremena provodili za stolom. Tamo sam shvatila da i dalje imam taj osjećaj za reket i za igru. Krenula sam po malo, pa sve više i evo me. Pozitivno me je iznenadila koliko sam se brzo prilagodila novim uvjetima i igri“, kaže Paović.

Čim je ponovno uzela reket u ruke, nije trebalo mnogo da počne pobjeđivati i da joj se ponovno vrati onaj poznati osjećaj. Zaigrala je parastolni tenis u šestoj stojećoj kategoriji.

Već tu prvu godinu povratka završila je kao druga igračica svijeta u svojoj kategoriji. Ispred nje je bila samo olimpijska pobjednica koja na kraju 2013. godine  imala svega dva boda više od nje, ali i koju je Paović već te godine tri puta pobijedila.

U prvoj godini svoga povratka Paović je osvojila tri velika međunarodna turnira (Mađarska, Italija i Slovenija), postala je prvakinja Hrvatske i prvakinja Europe.

Kruna karijere

Prošle godine, u rujnu, uslijedio je i povratak u Peking gdje je nekada nastupala na OI. Tamo postaje i svjetska prvakinja u parastolnom tenisu u svojoj kategoriji.  

„Super je osjećaj ponovno igrati i ponovno pobjeđivati. Ipak, moram priznati i da mi je malo naporno kao i da mi je naporno stajati za stolom. Pri tome većina suparnica se bolje kreće od mene. To koriste pa igraju na mjesta stola gdje ja ne mogu ili teško mogu dosegnuti lopticu. Ipak, nema veze. Da nije tako bilo bi prelagano, ovako je ipak zanimljivije“, ističe Paović.

Poslije svih tih novih uspjeha, ali i priznanja iz Dubaija, Paović ne planira stati. I dalje redovito trenira jer želi da što spremnija dočeka Europsko prvenstvo u Danskoj koje se igra u listopadu ove godine.

Ipak, cilj su OI u Riju 2016. godine, što će biti njen prvi nastup na paraolimpijadi. Bit će to i kruna njene iznimno bogate sportske karijere. 

Izvor: Al Jazeera