Historija svjetskog rukometa pisana je i u regiji

Vrhunski klubovi uvijek su bili baza igrača za reprezentacije (Ali Sport)
Vrhunski klubovi uvijek su bili baza igrača za reprezentacije (Ali Sport)

Piše: Mladen Obrenović

Možda rezultati rukometnih reprezentacija s područja bivše Jugoslavije – kako one zajedničke, tako i onih nastalih raspadom države – nisu impozantni i konstantni kao, primjerice, košarkaški, ali rijetko tko može osporiti tvrdnju da se “ovdje uvijek igrao dobar rukomet”. Svjedoče tome zlatne olimpijske i svjetske medalje, ali i druga priznanja koje su kolektivno i pojedinačno zaslužili ovdašnji rukometaši.

No, kako se bliži početni zvižduk na utakmici između Katara i Brazila, kojom će biti otvoreno 24. izdanje Svjetskog rukometnog prvenstva u Dohi, korisno je podsjetiti na neke velike reprezentacije i igrače, kao i njihove klubove sa Zapadnog Balkana. Isto tako, bitno je podsjetiti i gdje se nekad, a gdje se danas u Europi dobro igra, s obzirom da nitko izvan Starog kontinenta nije osvajao medalje na svjetskim prvenstvima.

Šabački ‘Čivijaši’

Dvije su reprezentacije – zajednička jugoslavenska i novostvorena hrvatska donosile zlatne medalje sa svjetskih prvenstava.

Jugoslavija je to učinila u posljednjem desetljeću postojanja zajedničke države, koje su obilježile ne samo vrhunski rukometni, nego i nastupi u drugim kolektivnim te pojedinačnim sportovima. Medalju je iz Švicarske 1986. godine donijela sjajna generacija čiju bi prvu postavu, ako ne i cijelu ekipu, znao nabrojati i manje informirani sportski poznavatelj.

Europskim parketima tih su godina “harali” igrači šabačke Metaloplastike, a šestorica iz te ekipe pozvani su i u reprezentaciju nakon što su osvojili dvije titule prvaka Europe. Dva Veselina – Vujović i Vuković, Mile Isaković, Jasmin Mrkonja, Zlatko Portner i Mirko Bašić bili su zlatni šabački “Čivijaši” (u prenesenom, narodnom značenju – oni koji se nikoga ne boje), kojima su samo dodatnu snagu davali isto tako kvalitetni Momir Rnić, Jovica Cvetković i Jovica Elezović, Zlatan Saračević…

Jedna od ključnih poluga te generacije, Veselin Vujović, za Al Jazeeru je evocirao uspomene na ta vremena i usporedio ih s današnjim rukometom.

“Rukomet je napredovao kada su fizička priprema, snaga, brzina i izdržljivost u pitanju, ali je nazadovao kada su u pitanju kreativnost, genijalnost na samom terenu i nalaženja najboljih rešenja u najkraćem vremenskom periodu. Tu bih se, ipak, opredelio za onaj rukomet koji smo mi igrali”, rekao je Vujović.

Hrvatska i Jugoslavija jedine do medalja

Reprezentacije Srbije, kao nasljednice Savezne republike Jugoslavije, odnosno srpsko-crnogorske zajednice, nema na ovom prvenstvu, no njihovi su igrači dva puta osvajali bronce. Kao SR Jugoslavija dva puta su, zajedno sa Crnogorcima, bili treći na svjetskim prvenstvima – 1999. i 2001. godine.

Crna Gora je kao neovisna država sudjelovala na prošlom prvenstvu, Makedonija je to uspjela tri puta do sada, a Slovenija šest puta. Osim slovenskog polufinala i osvojenog četvrtog mjesta prije dvije godine u Španjolskoj, niti jedna reprezentacija nije zabilježila zapaženiji rezultat. Bosni i Hercegovini je nastup u Kataru – premijerni.

Hrvatska je, osim jedne titule, osvojila i tri srebra te jednu svjetsku broncu.

“Ponekad mi sve utakmice danas liče na fliper, ne može se uhvatiti ni gde ko trči, ni gde je lopta, ne može se ni usporeni snimak uhvatiti nekog dobrog poteza ili gola, jer se već tamo nešto trči i dešava, pa režiser kao ne sme to da propusti”, dodao je.

Ukazao je i na činjenicu da su tada igrači njegove Metaloplastike bili okosnica reprezentacije, uz podsjećanje kako su to nekad bili i igrači banjalučkog Borca i bjelovarskog Partizana. U tim se klubovima, nakon klupskih uspjeha i osvajanja europskih titula početkom ’70-ih, stvarao temelj za neke prijašnje, također zlatne reprezentacije.

Kako su ‘lavovi’ postajali ‘kauboji’

I baš je još jedan klub s prostora bivše Jugoslavije, koji se počeo uzdizati kad se zajednička država raspadala, po sličnom receptu postao baza uspjeha jedne nove europske i svjetske velesile – Hrvatske.

Rukometni klub Zagreb, sa svim svojim sponzorskim prefiksima, neprikosnoveni je vladar hrvatskog rukometa (od osamostaljenja Hrvatske jedino su oni osvajali titule prvaka i samo dva puta propustili uzeti i dvostruku krunu), a u njemu su, uz neke iznimke, i igrali najbolji hrvatski rukometaši. Osvajanjem dvije titule europskih prvaka (1992. i 1993. godine), zagrebački “Lavovi” najavili su kasnija osvajanja dvije zlatne olimpijske medalje hrvatske reprezentacije, ali i svjetsko zlato iz Portugala 2003. godine.

Iako igrački vijek rukometaša traje dulje nego u drugim sportskim igrama, mnogi su i danas aktivni igrači, poput Ivana Balića, završili reprezentativnu karijeru. No, neki od igrača iz te generacije “Kauboja” igraju i danas, 12 godina poslije, poput Igora Vorija, i ključne su poluge reprezentacije Slavka Goluže.

Na jednu zanimljivost, vezanu uz generaciju spomenutih Balića i Vorija, ali i njihovih suigrača Šole, Kaleba, Džombe, Sulića, Jovića, Lackovića, Metličića… podsjeća i njihov tadašnji trener Lino Červar. Samo godinu i pol ranije Hrvatske je na Europskom prvenstvu u Švedskoj bila posljednja.

“I danas hrvatska rukometna reprezentacija gaji mentalitet koji smo postavili prije 12 godina i koji se održao, a po kojem je nastup za reprezentaciju za igrača najveći sportski uspjeh koji se ne može mjeriti ni s jednim uspjehom u klupskim relacijama. Nastupiti za reprezentaciju je maksimum što jedan igrač može napraviti i to je ono što državi hrvatsku reprezentaciju na vrhu”, rekao je Červar za Al Jazeeru.

Godinu kasnije ista je reprezentacija osvojila još jedno olimpijsko zlato i posljednjih je godina, iako nema najsjajnije medalje, još uvijek u vrhu.

Hrvatska u kvartetu najboljih

Hrvatsku reprezentaciju, zbog svega učinjenog u posljednjih 20-ak godina, opravdano, uz Francusku, Španjolsku i Dansku, svrstavaju u kvartet najboljih svjetskih reprezentacija. I ovog im siječnja prognoziraju najmanje polufinale.

Branitelji naslova, Španjolci, prije dvije godine zabilježili su rekordnu pobjedu u finalima, svladavši na svom terenu Dance sa 16 golova razlike. Prethodno su Danci, na SP-u igranom 2011. godine, tek nakon produžetaka, izgubili odlučujuću utakmicu za prvaka od Francuske. Bila je to Francuzima druga uzastopna titula, nakon što su dvije godine ranije utišali zagrebačku Arenu i u finalu bili bolji od Hrvatske.

Francuska na prethodna 23 prvenstva ima četiri osvojene svjetske titule, a isto toliko imaju i Švedska, koja ima više srebrnih i brončanih medalja, te Rumunjska, koja je osvojila i dvije bronce, i sve to u davnim ’60-im i ’70-im prošloga stoljeća. Po tri titule imaju Rusija (s tim što je pripisana i jedna koju je osvojio bivši SSSR) te Njemačka (i njima su pridodane titule Zapadne, te nacističke Njemačke, budući da su prvu titulu osvojili na premijernom nastupu, kojem su bili i domaćin, davne 1938. godine).

Dva puta su prvaci bili Španjolci, a po jednom bivše Čehoslovačka i Jugoslavija, te Hrvatska. Niti jedna država izvan Europe nije se nikad popela na pobjedničko postolje, a najbliže su mu bili Egipat i Tunis, koji su u prošlom desetljeću igrali polufinala, ali i ostali bez medalje.

Sličan rasplet, odnosno podjela medalja među europskim velikanima, očekuje se i u Dohi, no nikada unaprijed nikoga ne treba proglašavati pobjednikom. To važi i za rukomet.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike SPORT
POPULARNO