Piše: Mladen Obrenović
Svako ljeto, usporedo s prognozama do kojeg će pretkola kvalifikacija za dva natjecanja pod okriljem asocijacije UEFA, većina klubova s europskim ambicijama s prostora bivše Jugoslavije ima isti problem – ako se i uspiju dokopati barem jeseni u Europi, kako udovoljiti strogim standardima koje nogometne vlasti u Nyonu pred njih postavljaju.
Ili su sporne dimenzije igrališta, ili udaljenost od tribina, infrastruktura, broj natkrivenih sjedalica ili mjesta u VIP i novinarskim ložama, rasvjeta, (ne)dovoljan broj izlaza, sanitarni čvorovi, sigurnost navijača i njihova udobnost… Sve je to UEFA točno definirala, kategorizirala stadione, odredila strukturalne i sigurnosne kriterije od kojih ne odstupa.
Standardi možda jesu strogi, ali ih se treba pridržavati, no klubovi sa zapadno-balkanskih prostora žale se kako ih se ponekad i gleda malo oštrije. Ukazuju i kako su sa svakim novim pretkolom i približavanjem kvalifikacija, a potom i igranja po skupinama, za one koji imaju znanja i sreće da ih se domognu, sve oštriji kriteriji i sve češće kontrole koje šalje UEFA.
Cijela je priča ponovno bila u fokusu javnosti, posebno u Bosni i Hercegovini, kad se na valu euforije nogometaša i navijača FK Sarajevo, dok je brutalno nije prekinula Borussia u Moenchengladbachu, nagovještavalo da bi taj klub svoje domaće utakmice mogao igrati u Zenici, jer nije kategoriziran za odigravanje mečeva u skupnoj fazi natjecanja.
‘Stadioni su bruka i sramota’
Na pitanje je li UEFA nekad prestroga prema klubovima s područja bivše Jugoslavije, urednik sportske rubrike u Oslobođenju Branko Majstorović energično odgovara: “Nije!”
‘Marakana’ se sjeća slavnijih dana [EPA]
U tom smislu Fudbalski savez Srbije (FSS) već izvjesno vrijeme zagovara izgradnju Nacionalnog stadiona kapaciteta najmanje 50.000 mjesta, odnosno projekta koji bi trebao biti realiziran kroz javno-privatno partnerstvo.
FSS je čak i potpisao sporazum o poslovno-tehničkoj suradnji na realizaciji projekta izgradnje takvog modernog objekta u suradnji s grupacijom “Mace”.
Prema projektu predstavljenom prošle godine, planirana je gradnja stadiona na širem području Beograda, pa je spominjano nekoliko lokacija, ali i kao alternativna mogućnost rekonstrukcija dva najveća stadiona, onih na kojima igraju Zvezda i Partizan, te jednog manjeg – Radovih terena na Banjici.
Budući da Vlada Srbije, kako stoji u projektu grupacije “Mace”, nema dovoljno sredstava za gradnju Nacionalnog stadiona, predložen je model javno-privatnog partnerstva, pri čemu bi strani ili domaći privatni investitor uložio sredstva, a zainteresiranih navodno ima, dok bi država, kao javni investitor, dala sve moguće olakšice.
Tada bi i Beograd, baš kao i brojne europske nogometne prijestolnice, ponovno mogao biti i domaćin jednom velikom europskom finalu.
I ne samo zbog toga, pred tamošnjim je nogometnim dužnosnicima, ali i ostalima u regiji, doista veliki izazov – upozorenje da će im klubovi i reprezentacija biti domaćini u inozemstvu, ali i da trebaju uhvatiti posljednji vlak s Europom i svijetom. Vrijeme da se postavi barem minimum standarda za takvu mogućnost, na njihovu žalost, neumitno i sigurno curi.
Izvor: Al Jazeera
