Ivković: Da nisam obranio penal Maradoni…

Tomislav Ivković: Zadovoljstvo je na kraju karijere sjetiti se obrane penala Maradoni, no radije bi da sam primio gol, a dobio utakmicu (Goran Stanz / Pixsell)
Tomislav Ivković: Zadovoljstvo je na kraju karijere sjetiti se obrane penala Maradoni, no radije bi da sam primio gol, a dobio utakmicu (Goran Stanz / Pixsell)

Razgovarao: Tomislav Šoštarić

Tomislav Ivković, hrvatski vratar, 1990. godine obranio je čak dva jedanaesterca “malom zelenom” Diegu Armandu Maradoni. Jednom je to bilo u klupskoj utakmici, a drugi put na “kultnom” ogledu reprezentacije tadašnje SFRJ protiv Argentine na Svjetskom prvenstvu u Italiji, koji je Jugoslavija na kraju izgubila.

Nogometnu karijeru počeo je u zagrebačkom Dinamu. Bio je dio legendarne plave momčadi koja je kasnije, 1982. godine, dosegnula svoj klimaks osvojivši prvenstvo bivše države.

Ivković je potom zagrebački zamijenio za vinkovački Dinamo, današnju Cibaliju, no ubrzo odlazi u redove Crvene zvezde s kojom je osvojio prvenstvo i kup.

Nakon toga odlazi u inozemstvo. Između ostalog, branio je u Austriji, Belgiji i najviše u Portugalu gdje je i završio vratarsku karijeru. Posvetio se trenerskom poslu i danas je trener zagrebačke Lokomotive.

S reprezentacijom bivše države osvojio je brončanu medalju na Olimpijskim igrama u Los Angelesu, a sa 38 nastupa za izabranu vrstu nalazi se na trećem mjestu jugoslavenskih vratara.

Ivković se za Al Jazeeru prisjetio SP-a u Italiji i obranjenog penala Maradoni, tadašnje momčadi i nastupa na tom natjecanju, ali i igara kasnije hrvatske reprezentacije te dao svoje mišljenje o tome što u Brazilu mogu napraviti Hrvatska i Bosna i Hercegovina.

  • Bili ste dio reprezentacije Jugoslavije 1990. u Italiji. Kakva je to bila momčad? Kakva je bila atmosfera unutar nje? Je li se moglo otići dalje i kakvo je uopće iskustvo nastupa na takvom natjecanju?

– Bio sam na dosta velikih natjecanja. Početni rezultati su bitni, oni stvaraju atmosferu. Ako su oni loši, kako to već rade mediji na našim prostorima, zna se dogoditi da te od čudesa dovedu do toga da ništa ne valjaš. Mi smo kao tadašnja momčad bili iskusni i pametni. Ima to danas i Hrvatska. Oni su klapa, a odnosi među igračima su vrlo bitni za ekipu. To je do sada bilo na zavidnom nivou. Nama je, pak, 1990. u početku bilo teško, a poslije je to za nas bilo jako dobro prvenstvo. Nakon poraza od Njemačke skupili smo glave skupa i mislim da smo bili iznad svih očekivanja, s obzirom što se sve događalo oko nas i da se Jugoslavija raspadala. Mi smo bili iznad rasprava.

  • Što je karakteriziralo tu momčad, mnogi kažu da je po kvaliteti mogla učiniti mnogo više?

– Bili smo jaki kao ekipa, kao kolektiv, a  imali smo i jake individualce. Bili su tu [Zlatko] Vujović, [Davor] Jozić, [Safet] Sušić, [Faruk] Hadžibegić, da ne nabrajam dalje. Imali smo snagu kao ekipa i jake individualce.

  • Te ste godine dva puta obranili jedanaesterac Maradoni, jednom u utakmici Kupa UEFA-e i drugi put upravo na SP-u. Kakav je osjećaj na tako važnoj utakmici i u ključnim trenucima naći se oči u oči s najboljim igračem svijeta? Što ste mislili tada? Kako ste odlučili pokušati obraniti taj penal i kakav je bio osjećaj uhvatiti tu loptu s bijele točke?

– Ne razmišlja se o tim stvarima u takvim trenucima. Maradona je tada za mene pucao jedanaesterac kao i svi ostali. Mislim da je u tom trenutku on bio ranjiviji, jer se od njega uvijek očekivalo da u svemu uspije i da uvijek sve riješi. Osjećaj je razočaravajući kada obraniš tako nešto, ali izgubiš utakmicu. Na kraju karijere ostaje zadovoljstvo zbog toga, ali ja bih radije da nisam obranio taj udarac, a da smo dobili utakmicu.

  • Golmansku karijeru zamijenili ste trenerskom. Koji su mogući dometi Hrvatske i Bosne i Hercegovine na SP-u u Brazilu i kako doći što dalje?

– Sve prognoze su nezahvalne, pogotovo u nogometu i na ovakvim natjecanjima. Hrvatska ima odličnu ekipu, odlične individualce, iza kojih je uspješna sezona. Hrvatska, također, ima veliko iskustvo, jer ima kontinuitet nastupa na velikim natjecanjima, za razliku od Bosne i Hercegovine koja na SP-u nastupa prvi put. Prva utakmica uvijek je važna i teška, no za reprezentaciju Bosne i Hercegovine koja ima odličnih individualaca predvođenih [Edinom] Džekom, ona je posebno bitna, jer sve ovisi o tome kako će startati. U slučaju poraza i eventualnih kritika moguće je da dođe do pada momčadi i još loših nastupa. Prva utakmica određuje daljnju atmosferu. Dakle, za Bosnu i Hercegovinu to je vrlo važna utakmica.

No, i za Hrvatsku je važna prva utakmica s Brazilom. Može se čuti ponekad da nije toliko, što se napravi – napravi se, ali nije tako, jer i ta utakmica može donijeti tri boda. Nervoza će biti prisutna na obje strane, ali više u brazilskoj momčadi jer su od njih, pogotovo na domaćem terenu i pred domaćom publikom, uvijek najveća očekivanja, odnosno osvajanje naslova. Tako će i Brazilu biti teško zadovoljiti sva očekivanja, pogotovo ako će Hrvatska igrati onako dobro kako može. Što će duže rezultat biti “u egalu”, to će Brazilci biti sve nervozniji.

  • Koja je i na kojem natjecanju bila najjača momčad hrvatske reprezentacije? Ima mišljenja da je ekipa koja je igrala na Europskom prvenstvu 1996. godine u Engleskoj bila spremnija i bolja…

– Ma, tu nema dvojbe, jasno je da je to ekipa koja je na SP-u 1998. u Francuskoj osvojila broncu. Kada netko obori taj rezultat, onda se tek može pričati o tome.

  • Iako ste prešli u trenerske vode, bili ste vratar i zasigurno posebnu pozornost obraćate na te igrače. Koji bi prema Vašem mišljenju bio najbolji vratar današnjice?

– To nije baš tako jasno kao što je nekada bilo. Mislim da danas nema nekoga tko bi činio takvu razliku da bih ga mogao smatrati najboljim na svijetu. Danas je sve nekako ujednačeno. Ima mnogo kvalitetnih golmana, ali nema svjetske klase. Uostalom, znate kako je nekad bilo nezamislivo da Brazil ima jake golmane, a danas ih, eto, ima. Kvaliteta je tu, ali nema vanserijskih pojedinaca, a imena poput [Ikera] Casillasa, [Petera] Čecha, [Gianluigija] Buffona su na zalasku…

  • Vratar je dio momčadi kao i svaki drugi igrač, no njegova je pozicija doista jedinstvena. Kako se kao čuvar mreže psihološki pripremiti za utakmice jakog naboja poput onih na SP-u? Sigurno ste i Vi imali svoje metode.

– Takva priprema je uvijek individualna, za svakog igrača pa tako i golmana. Svaki pojedinac ima neku svoju priču, neki svoj obred ili tajnu kako se priprema za takve utakmice. Iako, općenito, pozicija golmana je doista specifična, jer on ovisi o cijeloj momčadi i njihovoj igri.

  • Na Mundijalu u Brazilu navijat ćete zasigurno za Hrvatsku. No, imate li još kakvih osobnih favorita?

– Ne, favorit mi je Hrvatska. No, puno uspjeha želim i reprezentaciji Bosne i HercegovineH. Sušić je moj prijatelj, a Ivica Osim mi je bio najbolji trener, tako da im želim mnogo sreće.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike SPORT
POPULARNO