Šekularac: Velika takmičenja daju velike igrače

Dragoslav Šekularac je nakon utakmice protiv Urugvaja od novinara dobio ocjenu 11, a ocjenjivalo se do 10 (FK Crvena Zvezda)

Razgovarao: Mladen Obrenović

Na telefonski poziv Dragoslav Šekularac javio se iz Urgentnog centra Kliničkog centra Srbije. “Na pretragama sam. I srce je dotrajalo. Radilo, radilo, pa se umorilo”, odgovorio je umornim glasom, nekoliko dana prije teške operacije kojoj je podvrgnut. Čim je doznao razlog poziva umora je nestalo i spremno je počeo razgovor, prisjećajući se prošlih vremena živo kao da mu se pred očima vrti film svih velikih utakmica koje je odigrao.

Za Crvenu zvezdu zaigrao je s nepunih 18. Godinu kasnije osvojio je prvu od pet nacionalnih titula, ali i srebrnu medalju u dresu jugoslavenske reprezentacije na Olimpijskim igrama u Melbourneu. Do 25. je dosegnuo vrh i stekao svjetsku slavu, a za njega je slavni Pele, zbog vrhunske igre, govorio da ima brazilske korijene.

Medalju srebrnog sjaja osvojio je i na prvom Europskom prvenstvu u Francuskoj 1960. godine, a dvije godine kasnije bio je jedan od najboljih u maestralnoj ekipi koja je na Mundijalu u Čileu, ulaskom u polufinale, ponovila najveći uspjeh međuratnog i prijeratnog jugoslavenskog nogometa na svjetskim prvenstvima. Te je godine uvršten u najboljih 11 na svijetu.

U karijeri ga nisu pratili rekordi po broju utakmica ili postignutim golovima, ali je postao jedna od “Zvezdinih zvezda” i sinonim za nogometne vragolije, driblinge i virtuoznost na terenu. Iako je najbolje igre prikazao prije više od pola stoljeća, popularnost koju je uživao dosegnuli su tek rijetki, a i danas mnogi pričaju o popularnom Šekiju i o tome kako protivnike “vrti na petoparcu”.

Poštovan i od protivnika
[FK Crvena Zvezda]

– Sve je danas drugačije i teško je, zapravo nemoguće, upoređivati ono i ovo doba. Naprimer, družio sam se sa Partizanovim igračima kad završi utakmica. Prethodno me biju na terenu, no kad sve završi i sa igračima i sa navijačima sam se družio, sedeo sam u njihovoj bašti na stadionu. Sad to više nije momenat, pa nema smisla diskutovati o tim stvarima i tim vremena.

  • Što Vam ostaje u sjećanjima na slavna vremena, odnosno čega se najčešće sjetite sa SP-a?

– Ne mogu da objasnim drugačije, nego kroz dve najveće stvari u karijeri – Olimpijske igre u Melburnu 1956. godine, kad sam bio klinac i SP u Čileu 1962. godine. Kao Šekularac, odnosno kao igrač, postojim samo između tih Igara i SP-a. Sve drugo je posle bilo vojska, maltretiranje, kazne… Nisam više osetio slast igre. Danas, kad sam mator, lepo mi je kad pročitam da sam bio među 11 najboljih na tom SP-u. Uspomene su mi lepe. Na utakmici protiv Urugvaja sam dobio ocenu 11. Sećam se kako smo nesrećno izgubili od Rusa u Parizu, na finalu prvog EP-a. I tada sam bio u prvih 11 igrača turnira. I u Melburnu smo nesrećno izgubili. Nismo u nekim situacijama znali da odigramo najbolje kad je bilo najvažnije.

  • Rekoste da ste za odigranu utakmicu protiv Urugvaja 1962. godine dobili ocjenu 11. Zar se nije ocjenjivalo do 10?

– Da, dobio sam 11. Ocenio me je France Football i to je ostalo zapisano za sva vremena. Kao što je ostalo zapisano da su mi protivnički igrači, nakon utakmice, napravili špalir, kroz koji sam prošao u svlačionicu ispraćen njihovim aplauzima. To se ne zaboravlja i za to je vredelo igrati.

Izvor: Al Jazeera