Euforija na Anfieldu, čekanje dugo 24 godine

Piše: Borut Šips

Liverpool sanja već 24 godine. Toliko je prošlo od posljednjeg naslova engleskog prvaka, koji se slavio na Anfieldu do ovoga proljeća, kojega u gradu Beatlesa zovu – “crvenim”. Kako je te 1990. godine sasvim neočekivano završila era dominacije tada najtrofejnijeg engleskog kluba, tako se i danas – jednako neočekivano – momčad Liverpoola vratila u engleski vrh i izgleda kao sastav koji tu može ostati i na dugoročnom planu.

Kako su godine prolazile, frustracije među “redsima” su rasle i vremenom se titula nesporno najvećeg kluba u Engleskoj morala početi dijeliti s Unitedom sir Alexa Fergusona. Osvajani su u posljednjoj dekadi svi raspoloživi trofeji – 2001. čak njih pet u istoj godini, ali Premiership je ostao nedosanjani san i sve veća opsesija. Liverpoolovi navijači postali su sinonim za strpljenje. Sanjari.

Posljednjih pet godina uoči dolaska trenera Brendana Rodgersa baš ništa nije dalo naslutiti da će se ovaj trend početi mijenjati. Rafael Benitez otišao je s klupe, malo nakon njega i današnji izbornik Engleske Roy Hodgson, a i možda najveća klupska legenda Kenny Dalglish (koji je bio trener 1990. godine, kada je posljednja ligaška titula došla na Anfield) nije donijela nikakav pomak. Zapravo i logično, jer trojica trenera imala su sasvim različita nogometna viđenja i ono što bi kupio ili uigravao nečiji prethodnik, idućem treneru ne bi pomagalo mnogo. Ako i uopće. Slična situacija bila je i s dovođenjem Rodgersa.

Početak od nule

Mirni Sjevernoirac došao je iz Swanseaja, koji je u Premiership uveo pas igrom i brzim protokom lopte, i jedan od prvih poteza u novom klubu bilo je “rješavanje” mladog napadača Andyja Carrolla, za koga je Dalglish platio astronomskih 45 milijuna funti. Prvo na posudbu, a onda i “prvim vlakom” za West Ham United. Počistio je i dobar dio ostavštine legendarnog “Kinga Kennyja” i krenuo praktički od nule.

Prva sezona nije mu donijela mnogo, ali kasnije će se pokazati da će mu ti rezultati biti neobična pomoć u ovome lovu. Nije, naime, izborio Europu, koja bi mu u ovoj sezoni zgusnula raspored i potpuno uništila prilično “tanak” kadar na koji računa. Ipak, možda i važniju bitku nego na terenu, tada je vodio s Luisom Suarezom.

Genijalni urugvajski napadač ugrizao je Branislava Baneta Ivanovića i dugoročnu kaznu iskoristio kako bi isforsirao odlazak iz kluba. Navijači su ga etiketirali kao izdajicu, ali Rodgers nije htio ni čuti za njegov odlazak i, u suradnji s kapetanom Stevenom Gerrardom, nagovorio ga je na još jednu sezonu i dugoročan ugovor. Suarez je danas najbolji strijelac i dodavač Premierlige, jednako je koristan u napadu i veznom redu, a osim učinka prema naprijed, vođa je pressinga kojim Liverpool doslovno melje protivnike u ligi. Osim toga, psihički se posve uravnotežio i uopće ne liči na sebe od proteklih godina.

Sezona je krenula s tri pobjede od 1:0 (bez Suareza), a već prvi ogled sa Stokeom, u kojemu je sjajni vratar Simon Mignolet obranio penal i sačuvao pobjedu, bila je prvi pokazatelj da se na Anfield vraća već zaboravljeni pobjednički mentalitet.

Engleska praznovjerja

Došle su oscilacije i veliki upitnici, ali tijekom zime Liverpool se dizao i Božić dočekao kao vodeći. No, prema engleskom praznovjerju – da bi bili prvaci, morali su izdržati još jedan dan. Na Štefanje, oni će reći Boxing Day, došao je poraz od Manchester Cityja i silazak s vrha, a tri dana kasnije i od Chelseaja… Stari Liverpool i otrcana priča o kravi i prolivenom mlijeku. Sudačke greške bile su očite, ali dojam ne vraća bodove, a bez bodova nema naslova. Liverpoolu je trebalo malo čudo u borbi s na papiru daleko jačim i skupljim konkurentskim sastavima.

No, od Nove godine “crveni” su odigrali 13 prvenstvenih utakmica i još nisu poraženi. Dva remija u siječnju ponovno su podigli mnoge obrve, ali zahuktani Rodgersov stroj u protekla je dva mjeseca nanizao osam pobjeda i postao najefikasnija momčad lige, s tendencijom da sruši Chelseajev četiri godine star rekord Premiershipa od 103 pogotka u sezoni.

Do kraja je ostalo još šest kola (West Ham United, Norwich i Crystal Palace vani, te Manchester City, Chelsea i Newcastle doma), a Liverpool je od prošlog vikenda opet na vrhu.

Hoće li opet ostati razočarani, koliko mogu protiv konkurenata na Anfieldu, jesu li još “prezeleni” za velike stvari te kako će se u završnici ponašati suci – ostaje za vidjeti. No, jasno je da se magija vratila i da protivnicima ponovno klecaju koljena kada uoči izlaska na travnjak vide tablu “This is Anfield”. Kod kuće je Liverpool ove sezone izgubio samo jednom (golom Dejana Lovrena za Southampton) i još samo jednom remizirao. Ostali su padali, prosječno sa 2,5 gola zaostatka, a Arsenal, Tottenham i Everton svaki sa po četiri razlike…

Statistički fanatici izvukli su raritet koji su navijači Liverpoola odmah prihvatili kao sveti zapis – godine 1964. legendarni Bill Shankly preuzeo je vrh i kasnije uzeo naslov pobjedom protiv Tottenhama na Anfieldu 30. ožujka. Točno 50 godina kasnije, na isti datum, sve se ponovilo. Sada je na vrhu mirni Rodgers i lepršavi sastav, koji unapređuje doslovno iz tjedna u tjedan.

Bez kupljenog igrača

Liverpool je u protekla dva desetljeća pokazivao gomilu slabosti, a provlačio se i “karijes” u gotovo kontinuiranom nedostatku lijevog beka i desnog krila. I što se dogodilo ove sezone? Liverpool je te pozicije pokrio svojim školarcima Jonom Flanaganom i Raheemom Sterlingom, koji su postali jedni od nositelja igre, ali i reprezentativci. Rodgers će mnogo puta ponoviti kako nije sve u novcu, a ovaj primjer može mu biti krunski dokaz argumentacije.

Od kapetana Gerrarda napravio je “veznog libera”, od Suareza najefikasnijeg veznjaka današnjice, a od limitiranog Jordana Hendersona, neograničenih trkačkih kapaciteta, jednu od najvažnijih karika sastava. Zimus nije kupio nikoga i s beskrajnim povjerenjem u svoj idealni sastav krenuo je po Liverpoolov “sveti gral”.

Definitivno su 24 godine – mnogo. Kad su posljednji put bili prvaci, još je trajao hladni rat, nogometom je vladao Armando Diego Maradona, a tenisom Stefan Edberg. United je imao sedam naslova, a danas je na 20…

I još jedna nogometna paralela. Najveću pauzu između naslova velike bivše jugoslavenske četvorke imao je Dinamo. I onda su mitske 1982. godine prvaci postali nakon – 24 godine.

Izvor: Al Jazeera