ABA finale mijenja karmu hrvatske košarke

Piše: Vlado Radičević

Čuda se u košarci povremeno događaju, ali dva dana u nizu čuda se događaju jednom u 20-30 godina. Prvo od dva čuda, koja su se dogodila u beogradskoj Kombank Areni, kreirala je zagrebačka Cibona u četvrtak, nadigravši prvoplasiranu momčad ABA lige Crvenu zvezdu 75:70. Drugo čudo napravila je zagrebačka Cedevita dan kasnije kada je “ludom tricom” Amerikanac Nolan Smith, bivši NBA igrač, s gotovo polovice terena šokirao šesterostruke prvake regionalne lige, Partizan. Naravno, da je tu tricu zabio netko od domaćih, recimo Splićanin Luka Babić koji se rodio ratne 1991. bilo bi slađe, ali i ovako će pobjeda u Beogradu 81:79 zlatnim slovima ostati upisana u povijesne knjige.

Tako će se, kako to nalažu pomalo čudna pravila, Euroliga sljedeće sezone igrati u Zagrebu, a Beograd je ostao praznih ruku, iako je Crvena zvezda sezonu završila kao prva sa samo četiri poraza. Tako je u samo 40 minuta Zvezda ostala bez svega…

I Hrvatska će opet, kao u nekim drugim, možda i slavnijim vremenima, imati dva predstavnika u Euroligi.

Sjećanje na Kecmana

Što mi je prvo prošlo kroz glavu kada je Cibona šokirala domaćine Final Foura? Naravno, prošla mi je slika s finale ABA lige iz Zagreba 2010. između Cibone i Partizana kada je, nakon trice mlade zvijezde Cibone Bojana Bogdanovića, u zagrebačkoj Areni počelo slavlje 16.200 navijača. I onda se 0,6 sekundi prije kraja lopte dočepao Dušan Kecman, ubacivši tricu iz svog reketa, tricu kakva se viđa jednom u 50 godina!

Bio sam u dvorani, ali naravno nisam želio vjerovati da sam krajičkom oka vidio kako lopta leti, leti… i ulazi u koš na čuđenje igrača Cibone i navijača. Je li trica regularna? Je li vrijeme isteklo? Tisuće ljudi u dvorani uopće nije vidjelo koš jer su slavili prvu titulu ABA lige u povijesti kluba.

“Kecmanu su počeli vrijeme mjeriti prekasno. Oštećeni smo, oduzeta nam je titula”, često je nakon te utakmice znao reći tadašnji trener Cibone Velimir Perasović.

Naravno da suci nisu poništili koš. Vrlo brzo je objavljeno kao je Partizan prvak, a u dvorani je stanje lako opisati u tri riječi: šok, nevjerica i tuga. Slično raspoloženje kao nakon dramatičnog poraza hrvatske reprezentacije u četvrtfinalu Eurobasketa 2005. od Španjolske. Ili onog ružnog poraza od Turske 2001. također u četvrtfinalu Eurobasketa (Hrvatska je imala +19 u trećoj četvrtini). I onda se dogodila 2013. i Eurobasket u Sloveniji koji je dao nadu. Hrvatska je stigla do polufinala, navijači su se probudili, a igračima se vratilo poljuljano samopouzdanje.

Kakve veze s time ima Cibona? Zahvaljujući Jasminu Repeši, ‘Vukovi’ su na tom Eurobasketu dobili još čvršćeg i boljeg Darija Šarića, sina legendarnog košarkaša Šibenka i Zadra Predraga Šarića. Danas dvadesetogodišnji Dario Šarić kotira kao jedan od najboljih svjetskih košarkaša u svom godištu, a NBA skauti i glavni menadžeri klubova pohrlili su u Beograd kako bi “uživo vidjeli čudo iz Hrvatske”.

Na nadolazećem NBA draftu krajem lipnja, Šarić će, prema prognozama, biti izabran vrlo visoko, možda i među prvih pet. I zaista, da nije bilo sjajnog Šarića i njegovih 21 koša, 15 skokova i šest asistencija, koliko god da zabijao Jerel Blassingame, Cibona nikada ne bi dobila Zvezdu.

Smithova osveta

Dan nakon Cibonine pobjede, točno četiri godine i jedan dan nakon lude Kecmanove trice, dogodila se trica Amerikanca u dresu Cedevite Nolana Smitha. Trica s jedne noge i s gotovo polovice terena o kojoj će generacije košarkaša još drugo pričati. “Trica koja mijenja karmu hrvatske košarke”, napisao je moj kolega Ivan Ivković. I to usred Beograda pred 14.210 navijača iz očaja i sa sirenom…

Slično kao i 2010. u Zagrebu, u dvorani je na tren nastao muk. Šok i nevjerica. Igrači Partizana popadali su po parketu kao čunjevi. Iste slike kao iz Zagreba prije točno četiri godine plus jedan dan. Tada su po parketu popadali igrači Cibone.

Čuda se u sportu i dalje događaju, ali dva puta u dva dana jako rijetko, ili kada je Hrvatska košarka u pitanju – nikada! Sve do Final Foura u Beogradu i lude završnice. Tako ćemo u nedjelju od 20 sati, u vjerojatno praznoj i tužnoj Kombank Areni, gledati hrvatsko, ili bolje rečeno zagrebačko finale između Cedevite i Cibone. Repriza finala prvenstva Hrvatske. Još jedna utakmica dva najveća hrvatska kluba u ovom trenutku.

Cibona, kao dvostruki prvak Europe još iz ere Dražena Petrovića vraća se u Euroligu nakon tri sezone posta, a Cedevita, mladi zagrebački klub iza kojeg stoji privatni kapital tvrtke Atlantic Groupa kojoj je na čelu multimilijunaš Emil Tedeschi, već je okusila Euroligu prošle sezone, kada ih je kratko vodio trofejni srpski trener Božo Maljković. Nisu ostavili najbolji dojam, ali po riječima čelnih ljudi kluba, ta Euroliga stigla im je puno ranije nego su zacrtali, pa se nisu previše zamarali rezultatom. Danas je situacija puno drukčija i za očekivati je kako će Cedevita pokušati složiti momčad koja može, slično kao Partizan ove sezone, u Top 16 Eurolige.

Ako ostane Šarić…

Prema informacijama koje imam, Cibona je već počela pregovore s MVP-jem lige Darijem Šarićem da ostane još barem jednu sezonu, a mladi Šibenčanin, još euforičan, navodno je stisnuo ruku direktoru i predsjedniku kluba te obećao kako će ostati u Ciboni “jer mu je velika želja igrati Euroligu”. Uz 209 centimetara visokog Šarića, koji po talentu i stilu igre ne zaostaje puno za genijalnim Tonijem Kukočem iz mladih dana (može igrati na svih pet pozicija), Cibona bi morala dovesti barem još dva vrhunska igrača, bilo domaća ili strana.

Ako trener Slaven Rimac uspije posložiti momčad kako je zamislio, jeftino i kvalitetno, onda i Cibona ima šanse za potući se s najboljim europskim klubovima. Naravno, prvi preduvjet je da Dario Šarić ostane barem još jednu sezonu, a u tom slučaju Cibona bi, kako su mi šapnuli ljudi bliski čelnicima kluba “podigla odštetu za genijalca iz Šibenika s 1,2 na minimalno tri milijuna eura!”

Kada govorimo o transferima košarkaša, riječ je o ogromnoj svoti, a tim novcem od prodaje Šarića Cibona bi sanirala nagomilani minus i napokon stala na noge nakon nekoliko teških sezona. Samo prvo treba naći novac za sljedeću sezonu i nema sumnje kako je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, jedan od “spasitelja” Cibone, već krenuo u akciju.

Košarka je opet ‘in’

Moram još i podsjetiti kako se strašni crni niz od čak 28 uzastopnih poraza Cibone u Europi, koji su studenom 2013. prekinuli pobjedom u Eurokupu kod Le Mansa, sada čini samo kao ružan san. Od jeseni će se u Zagrebu, možda i u zagrebačkoj Areni, igrati Euroliga. Košarka je u Zagrebu opet “in”.

Kako god se okrene, Zagreb je na neočekivan i zaista dramatičan način nokautirao Beograd. Cibona je (ne)očekivanom pobjedom doslovno otela Euroligu Zvezdi, klubu koji iza sebe ima cijeli politički vrh Srbije i koji navodno ima puno veći budžet od oba hrvatska kluba u zbroju.

Partizan? U vrlo teško trenutku za njih, kada ih je uzdrmala financijska kriza i besparica (slično kao što je u Ciboni posljednjih godina), Cedevita im je s trofejnim trenerom Jasminom Repešom otela sve. Euroligu (čitaj – puno novaca od ulaznica i sponzora), zatim titulu prvaka ABA lige, ali i ponos.

Tako će Hrvatska, prvi puta nakon 2003. i ludog Final Foura u Ljubljani, kada je slavio Zadar, dobiti prvaka regionalne ABA lige. Od sjajne večeri Marka Popovića, koja je dovodila do očaja tadašnjeg trenera Maccabija Davida Blatta, prošlo je 11 godina. Sudbina se i tada poigrala za Zvezdom, koja je u polufinalu pala nakon trice Meeksa sa sirenom na asistenciju Popovića.

Kada danas vratim film, sretan sam i ponosan što sam to finale gledao uživo u dvorani Tivoli, što sam imao prilike netom nakon pobjede ući u svlačionicu Zadra i vidjeti osmijehe na licu svih košarkaša, od Popovića do Longina te trenera Jusupa. Tada sam bio siguran kako dolaze bolji dani za hrvatsku klupsku košarku, ali sam se prevario.

Od tog dana suša u ABA ligi trajala je do 2014. godine, Cibona je izgubila tri finala, a Cedevita jedno (od Maccabija 2012.). Sreća ipak prati hrabre, a igrači Cibone i Cedevite zaista su hrabro došli u Beograd. I u najavama su govorili kako idu po pobjede, ali iskreno malo tko ih je ozbiljno shvaćao. Samo oni najveći navijači. Većina nas, što god govorili “generali nakon bitke”, vidjeli su veliko finale Zvezde i Partizana u krcatoj Areni. Nitko, baš nitko nije se usudio naglas reći kako ćemo gledati hrvatsko finale u beogradskoj Areni.

Čuda se, eto, ipak događaju.

Izvor: Al Jazeera