Sarajlija koji jednako voli plavo i bordo

Zilić: Jedne prilike su roditelji namjerno negdje otišli i zaključali kuću da ne mogu otići, a ja sam preko tavana skinuo dva crijepa i pobjegao (Anadolija)
Zilić: Jedne prilike su roditelji namjerno negdje otišli i zaključali kuću da ne mogu otići, a ja sam preko tavana skinuo dva crijepa i pobjegao (Anadolija)

Malo je onih koji, živeći u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, nisu doživjeli euforiju sarajevskog derbija koji je ove godine proslavio svoj 60. rođendan.

Od te davne 1954. godine, građani Sarajeva su odabrali samo jednu razliku među njima: vole li klub čiji igrači nose plave ili bordo dresove. Vječni rivali, Sarajevo sa Koševa i Željezničar sa Grbavice, ipak na dan svakog derbija svojim tribinama spajaju vjerne navijače koji pjesmom bodre voljene klubove.

Jedan Sarajlija, dugi niz godina, podjednako voli oba sarajevska kluba, a kako kaže za agenciju Anadolija, cijeli život podredio je upravo sarajevskom derbiju. Kroz 48 godina života, Mehmedalija Zilić zvani Meša nije propustio niti jednu utakmicu navedenih klubova.

„Sjećam se recimo 1967. godine kao kroz maglu. Tada je igralo Sarajevo i Manchester United. Moj otac je isto bio ljubitelj fudbala kao i ja i veliki navijač kluba Sarajevo i tako je krenula ta ljubav“, prisjeća se Meša i dodaje kako je na njegovu ljubav prema ovom sportu sigurno utjecalo i mjesto gdje je stanovao, nedaleko od stadiona Koševo.

Navijanje preraslo u mržnju

Dok gleda pehare, lopte, medalje klubova, fotografije i postere igrača, napominje kako je potrebno primijeniti dosta stvari da bi navijanje bilo gušt kao nekad.

„Volio bih da navijači svoju ljubav izražavaju navijanjem, pjesmom, a ne paljenjem ‘bengalki’ i drugih pirotehničkih sredstava, više je to psihološki fenomen i želja za dokazivanjem. Ali to nije dobro, to je velika šteta za klub“, zaključuje Meša dodajući kako pravi ljubitelji fudbala znaju kako je među navijačima uvijek bilo „razmirica i prepucavanja“ ali nije bilo zastupljeno u tolikoj mjeri kao sada kada je navijanje preraslo u mržnju.

Roditelji, a druge strane, nisu bili zadovoljni činjenicom da njihovo dijete izbjegava školske časove kako bi prisustvovalo utakmicama.

„Nije bilo isto ići na utakmicu nekad kao danas, roditelji nisu dali da idemo, ali ja sam jednostavno bježao na utakmice. Jedne prilike su roditelji namjerno negdje otišli i zaključali kuću da ne mogu otići, a ja sam preko tavana skinuo dva crijepa i pobjegao na utakmicu“, govori Zilić.

Slomio ruku

I tokom gimnazijskih dana je, kaže pronalazio razne načine za bijeg na stadion.

„Bio sam drugi razred gimnazije i utakmica je bila poslijepodne. Igrali su Sarajevo i Vojvodina. Otac mi nije dao da idem, a ja rekao kako imam četiri časa nadoknade iz tehničkog da se to može poklopiti vremenski. I tako ja stižem na utakmicu u zadnji momenat, ulazim u tribinu idem uz stepenice na zapad, neko me zovne. Ja se okrenem kad otac, pokazuje pored sebe i kaže: čuvam ja tebi mjesto“, kroz smijeh se prisjeća Meša.

Na pitanje da li je ikada bio spriječen da prisustvuje utakmici, govori da se to desilo 1977. godine, ali nakratko.

„Tad sam išao u gimnaziju i krenuo sam na utakmicu. Da bi me pustio profesoru kažem da idem zubaru i odem, padnem na utakmici Sarajevo – Dinamo, bio je rezultat 1:1, a (Faruk) Hadžibegić je tada dao go, ja sam tada pao i slomio ruku.“

Njegov cijeli život je, kako kaže, vezan za fudbal. Kao dječak igrao je nogomet, a kasnije je već bio dio tima u klubovima Vrbanjuše, Sedrenika, Dijamanta…

„Nakon toga,  bio sam desetak godina fudbalski sudac. Kasnije sam bio delegat nekih tridesetak godina, a sada sam još uvijek aktivan u tom dijelu. Bavim se i trenerskom aktivnosti u fudbalskoj školi Bambinosi”, kaže Meša.

Pored toga što je njegovo srce odabralo bordo boju, cijeli život pratio je i plavi tim sa Grbavice.

„Od 1966. do unazad nekog kraćeg perioda ja nisam propustio skoro nijednu utakmicu ni Sarajeva ni Željezničara. Pošto je Željezničar od 1966. do 1975. godine zbog nekih dešavanja i kazni na stadionu zbog neuslovnosti nije igrao, oni su igrali domaće utakmice na Koševu. Tako sam ja praktično svake nedjelje bio na utakmici bez obzira da li igra Sarajevo ili Željezničar.“

Zastave i klepetaljke

Ljubav prema klubu se, kako kaže, dok je bio mlađi drugačije ispoljavala, a i sam način navijanja bio je bolji, euforičniji. Prisjećajući se odlaska na tribine tokom utakmica Sarajeva, kaže kako je centralna tribina navijača bila na mjestu sadašnjeg zapada.

„Tu su bili navijači moje mahale, bila su dva brata koja su bili u klubu, oni su bili vođe navijača. Mi smo bili drugačiji nego navijači danas. Nije bilo dresova tada i rekvizita, bile su zastave i klepetaljke za aplauz, a zastave su nam šile majke, tetke, ko je koga imao. U mahalama je bilo bitno ko će napraviti bolju i veću zastavu za utakmicu“, govori Zilić.

Ljubav prema klubu i derbiju tokom godina nije slabila. No, Zilić kaže da, u jednom periodu, ljubitelj fudbala ima potrebu da se iz navijačkog dijela povuče u mirnije dijelove tribine odakle se može uživati u čarima igre.

Iskorijenjeni istinski ljubitelji fudbala

Govoreći o novim generacijama navijača u Bosni i Hercegovini, Zilić ističe da je porazna činjenica da su skoro pa iskorijenjeni istinski ljubitelji fudbala, te da je danas takva situacija da „što neko više mrzi protivnika, tako ispada da više voli svoj klub“.

„Ljubav i briga je ista, nema razlike u želji da bude pobjeda. Međutim, danas se na te derbije ide s određenom dozom straha“, dodaje Meša, a svim navijačima poručuje da vole svoj klub i uvijek poštuju suparnički.

„Sve svoje obaveze u životu sam planirao prema tome kako igra Sarajevo i Željo, a ostali dio dana sam planirao za neke druge potrebe.“

Nijedna utakmica, kako kaže, ne sliči nekog drugoj. Svaka je, veli, na svoj način posebna.

„Ali kad je derbi, to je nešto posebno i uvijek se ide sa željom da se pobijedi ili ako se ne pobijedi da se makar ne izgubi jer ako se izgubi onda imate problem na poslu, u mahali, u raji , to su strašne zezancije“, navodi sugovornik Anadolije za kojeg je gledanje utakmica Sarajeva bio najbitniji dio dana.

‘Em gol, ’em sin nestao

„Svi znaju u mojoj firmi da sam ja veliki navijač Sarajeva i sjećam se 1998. godine. To je bilo prvo poslijeratno zajedničko prvenstvo i Sarajevo je izgubilo od Želje rezultatom 1:0 golom Zubanovića i tu sam imao dvije stvari: kad je pao go, moj sin, kojem je bilo 10 godina i koji je bio uz mene, u gužvi je nestao. ‘Em je Sarajevo primilo gol, ’em mi nema djeteta. Ja u tome svemu odem tamo gdje je wc i plačem“, kaže Meša.

Pored odlazaka na utakmice, Meša je godinama kupovao razne sportske magazine, čuvao novinske odlomke, postere, fotografije, tabele i sve što je u novinama moglo biti objavljeno, a vezano za Sarajevo ili Željezničar.

Mali dio toga je kako kaže izgubio tokom rata, a kada je 1993. godine ranjen, svoje je vrijeme provodio sačinjavajući velike albume u koje je po vremenskoj odrednici lijepio, kako kaže, „historiju bh. fudbala“ sa posebnom fokusom na klubove Sarajevo i Željezničar.

Tih ratnih dana u kojima su ga zaokupljali albumi, Meši je pomagao i njegov sin u kojem se kroz očeve priče o fudbalu, također, rodila ljubav prema Fudbalskom klubu Sarajevo, a stolica njegovog oca na zapadnoj tribini, sada pripada njemu.

Izvor: Agencije


Povezane

Disciplinska komisija Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine kaznila je Željezničar i Sarajevio sa po 5.000 eura zbog nemilih događanja na nedavno održanom derbiju.

11 Nov 2014
Više iz rubrike SPORT
POPULARNO