Aveti prošlosti

Piše: Zoran Čutura

Sjedam pred prazan monitor i uvjeren sam – siguran sam – da krećem u pisanje teksta koji će biti najlakše napisati otkako sam se počeo baviti ovim poslom. Moje je praćenje košarke duga povijest osobnih frustracija,  tijekom koje sam morao pisati svakojake gadosti, a sad kad je hrvatska košarkaška reprezentacija probila barijeru zvanu četvrtfinale nakon dugih 18 godina izmišljanja novih i vrlo maštovitih načina kako se mogu izgubiti guste završnice – ostavljam te frustracije iza sebe.

Jasno, izbornik Repeša i igrači su razočarani, jer su završili Eurobasket s dva poraza u kojima su ih Litva i Španjolska poderali “k'o penzioner foliju na jogurtu”, ali moja je percepcija nešto drugačija. Za same protagoniste, konačnim plasmanom najbliže medalji, razlika između trećeg i četvrtog mjesta je provalija, neki sportski Grand Canyon. Za mene, promatrača i analitičara, ta je razlika nijansa. Ne očekujem da će itko drugi shvatiti tezu da je za mene turnir završio četvrtfinalom, ali uvjeravam vas da je upravo tako. Imam i svjedoke – prijatelje s kojima sam išao u Ljubljanu pogledati tu četvrtfinalnu utakmicu s Ukrajinom.

Drago mi je da je Francuska uzela svoje prvo europsko zlato u povijesti. I oni su prešli preko visoke prepreke. Španjolci su ostali bez zlata samo zbog vlastite arogancije i dubokog vjerovanja da su nedodirljivi. Nisu, nisu, nedodirljivih u današnjoj europskoj košarci nema.

Francuska i Španjolska, ipak, ispred svih

Domaćinu i organizatoru Sloveniji kao utjeha ostaje plasman na Svjetsko prvenstvo, baš kao i Srbiji, koja je sjajno izgledala, unatoč potpuno promijenjenom i podmlađenom sastavu, pa je potom opasno visila.

Ako konstatiramo kako su Francuska i Španjolska objektivnom, papirnatom kvalitetom, trenutno za prsa ispred ostalih europskih reprezentacija – bit će lakše progurati tezu kako su plasmani preostale 22 selekcije (izjednačenih u kvaliteti ili nekvaliteti, kako bi rekli cinici) dobrim dijelom uvjetovani raspoloženjem tog dvojca. Malo kalkulacija u biranju suparnika za četvrtfinale i najednom Srbija ide na Španjolsku, iako je osvojila skupinu u drugoj fazi. Rudy Fernandez s onim svojim čuperkom na čelu, poput Johnnyja Brava, malo previše odglumi prekršaj tri sekunde prije kraja utakmice protiv Italije i najednom Slovenija ide na Francusku u četvrtfinalu. Litvu je prema srebru gurnuo Teletovićev šut ispucan još u prvoj fazi natjecanja. Hrvatsku je prema “zoni medalja” uputio Tsintsadze, promašivši posljednju loptu u drugoj utakmici turnira.

To je prava slika europske košarke – detalji, nijanse, jedna lopta, jedno slobodno bacanje. Jedna sudačka odluka razdvojit će reprezentacije i po 10 pozicija u konačnom poretku. Makar će se sve to u konačnici zaboraviti i pobjednici će ispisati povijest. Tako je oduvijek bilo, tako će uvijek i biti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera