The Economist: Zašto kineski predsjednik gomila tajne zalihe robe?

U protekle dvije decenije Kina je progutala ogromne količine sirovina. Njena populacija je postala veća i bogatija i potrebno joj je više mliječnih proizvoda, žitarica i mesa. Njene gigantske industrije pokazale su glad za energijom i metalima.

Ovako je britanski magazin The Economist započeo svoj izvještaj koji je u prvi mah izgledao kao da govori o nevolji s kojom se suočava druga po veličini ekonomija na svijetu, dok se u stvarnosti dešava suprotno.

Iako je kineska ekonomija posljednjih godina patila od lošeg političkog upravljanja i vlasničke krize, državni zvaničnici su nepokolebljivi u tome da se odmaknu od industrija koje zahtijevaju velike količine resursa, jer logika nalaže da zemlja treba obuzdati svoj apetit za osnovnim robama, navodi se u izvještaju.

Rekordan broj uvoza

Međutim, magazin vjeruje da se u stvarnosti dešava suprotno. Prošle godine kineski uvoz mnogih osnovnih resursa oborio je rekorde, a njen uvoz svih vrsta osnovnih roba porastao je za 16 posto. Ovaj uvoz i dalje raste, a povećao se za šest posto u prvih pet mjeseci ove godine.

Prema izvještaju, čini se da Kina stvara zalihe osnovne robe brzim tempom, i to u vrijeme kada su te robe skupe, dok su kreatori politike u Pekingu zabrinuti zbog novih geopolitičkih prijetnji, a posebno zbog toga što bi novi “tvrdolinijaški” američki predsjednik mogao pokušati “ugušiti” ključne rute snabdijevanja u Kinu.

Britanski magazin smatra da je ovaj strah opravdan, jer Kina zavisi od stranih resursa. Iako je centar za preradu i prečišćavanje mnogih metala u svijetu, Kina uvozi veliki dio sirovina, a njene potrebe se kreću od 70 posto boksita do 97 posto kobalta. Također, zavisi od uvoza energije. Iako posjeduje velike količine uglja, rezerve drugih vrsta goriva ne odgovaraju njenim potrebama, što je primorava da uvozi 40 posto svojih potreba za prirodnim plinom i 70 posto sirove nafte.

Najakutnija potreba

Međutim, zavisnost Kine o hrani je najakutnija potreba jer danas uvozi 85 posto od 125 miliona tona soje godišnje koje koristi za ishranu 400 miliona svinja. U proizvodnji kafe, palminog ulja i nekih mliječnih proizvoda gotovo u potpunosti se oslanja na strane farmere.

Svjesna ove ranjivosti, Kina je na kraju hladnog rata počela graditi “strateške” zalihe žitarica i minerala vezanih za odbranu, a na vrhuncu svog ekonomskog procvata je dodala zalihe nafte i industrijskih metala.

Tri događaja

Prema časopisu, tri nedavna događaja dovela su do toga da Kina donese odluku o povećanju svojih zaliha robe i metala. Jedna od njih je da je bivši američki predsjednik Donald Trump 2018. godine uveo carine na uvoz svoje zemlje iz Kine u vrijednosti od 60 milijardi dolara, što je natjeralo Peking da uzvrati uvođenjem carina na američku soju.

Drugi događaj je bio izbijanje pandemije COVID-19, koja je poremetila lance snabdijevanja i podigla cijene materijala. Treći događaj je ruski rat u Ukrajini koji je doveo do rasta cijena i pokazao volju Sjedinjenih Američkih Država da koristi embargo kao oružje čak i protiv svojih najvećih neprijatelja, navodi se u izvještaju.

Časopis je ukazao na mogućnost da se Trump, “koji ne krije želju da opstruira Kinu”, ponovo vrati na vlast, što nagovještava mogućnost ograničavanja izvoza hrane iz njegove zemlje za Kinu, koja je doživjela oporavak nakon njegovog odlaska iz Bijele kuće 2020. Republikanski kandidat za predsjedničke izbore u SAD-u nada se da će velike zemlje proizvođači hrane, poput Brazila i Argentine, slijediti primjer Sjedinjenih Američkih Država.

Neprijateljsko okruženje

Izgleda da se Kina – kako kaže The Economist – sprema za suočavanje s neprijateljskim okruženjem koje će se dodatno pogoršati. U sklopu tih priprema, počinje povećavati kapacitete svoje infrastrukture za skladištenje zaliha te povećava svoje kapacitete za skladištenje sirove nafte sa 1,7 milijardi barela u 2020. na dvije milijarde barela.

Zbog većeg opreza, kineski statističari prestali su objavljivati podatke o zalihama mnogih osnovnih roba.

Međutim, The Economist smatra da je još upečatljiviji napor Kine da sakrije metale i gorivo. Časopis je citirao Toma Pricea iz britanske investicione banke Panrum Liberum koji je rekao da je otkrio, kroz svoje procjene kineskih količina bakra, nikla i mnogih drugih metala koje je Kina mogla pouzdano potrošiti i upoređujući ih s ukupnim zalihama, da je akumulacija tih zaliha od 2018. bila dovoljna da pokrije najmanje 35 do 133 posto njenih godišnjih potreba, u zavisnosti od robe.

U međuvremenu, zalihe sirove nafte porasle su u prosjeku za 900.000 barela dnevno od početka godine, prema procjenama energetske konsultantske kompanije Rapidan Energy. Sa stopom procijenjenom na oko 1,5 miliona barela dnevno, brzina punjenja je bila najbrža u junu, što sugerira da se ubrzava. Ovo je pomoglo Kini da skladišti blizu 1,3 milijarde barela, što je dovoljno da pokrije svoje potrebe za uvozom nafte za 115 dana (u poređenju sa 800 miliona barela koliko Amerika drži u svojim rezervama).

Za dugotrajnu izdržljivost

Zalihe koje Kina traži upravo su one koje su joj potrebne da izdrži dugotrajni sukob, možda tokom blokade Tajvana.

The Economist prenosi riječi Gabriela Collinsa, bivšeg analitičara u američkom Ministarstvu odbrane, koji je rekao: “Kada svemu ovome dodate i jačanje kineske vojske, onda to počinje izazivati ozbiljnu zabrinutost.”

Prema časopisu, dokazi upućuju na to da je pribjegavanje kineskog predsjednika Xi Jinpinga skladištenju ovih resursa najvjerovatnije “odbrambena mjera” jer još nije dosegnut nivo koji bi ga učinio sigurnim u slučaju izbijanja nasilnog sukoba.