Da bi parirao Kini, SAD mora izgraditi svoju industrijsku politiku

Senator Barry Goldwater, otac modernog konzervativnog pokreta, u kasnijoj fazi života izjavio je da je raspravljanje o pozitivnim i negativnim aspektima socijalne države bila beskorisna aktivnost i da se, umjesto toga, konzervativci trebaju fokusirati na to kakvu bi vrstu socijalne države Sjedinjene Američke Države trebale imati. Slično se danas može reći i za pitanje industrijske politike, piše Jerry Haar u analizi za National Interest.

Jedna od malobrojnih oblasti oko kojih se obje stranke slažu danas je potreba za snažnom i sveobuhvatnom industrijskom politikom. Kako je definira Međunarodni monetarni fond (MMF), “industrijska politika“ se odnosi na napore vlade da oblikuje ekonomiju ciljanjem na specifične industrije, firme ili ekonomske aktivnosti. Suprotno uvriježenom mišljenju, industrijska politika nije nova stvar u SAD-u. Od Alexandera Hamiltona, koji je zagovarao snažan industrijski sistem, do “New Deala” Franklina Delano Roosevelta i šire, industrijska politika, bilo putem NASA-e, DAPRA-e i porezne politike, oduvijek je prisutna.

Fokus je na industrijskoj politici u proteklom desetljeću zbog pandemije (i nedovoljnih količina opreme za ličnu zaštitu), rastućih ekonomskih i sigurnosnih prijetnji iz Kine i populizma koji snažno zagovaraju obje političke stranke. Nedavno je industrijska politika došla u žižu javnosti zbog Zakona o smanjenju inflacije, Zakona o čipovima i nauci i dvostranačkog Zakona o infrastrukturi.

Pet ključnih pokretača industrijske politike

Pet ključnih pokretača industrijske politike zaslužuju pažnju, jer će oni ne samo oblikovati parametre i sadržaj te politike, nego i utjecati na globalnu konkurentnost Amerike u bliskoj budućnosti.

Određivanje prioriteta kada je riječ o sektorima: Nijedna vlada nema dovoljno vremena, pažnje, resursa ili stručnosti da promovira niz sektora i industrija. Osim toga, biranje pobjednika i gubitnika može dovesti do poremećaja na tržištu i neefikasne dodjele resursa. Ako biramo između državne podrške kompanijama ili industrijama, ovo drugo je daleko bolja opcija.

Samo se prisjetite slučaja energetske kompanije Solyndra za vrijeme administracije Baracka Obame. Ta firma i tri druge subvencionisane kompanije propale su uz cijenu od 780 miliona dolara. Kao što je zaključeno u studiji Instituta Peterson, američka industrijska politika najbolje funkcionira kada se primjenjuje na čitave sektore za subvencioniranje istraživanja i razvoja.

Sjajni primjeri pametne industrijske politike bili bi pogon Mercedes-Benza u Alabami, operacija Warp Speed ​​pod administracijom Donalda Trumpa i Research Triangle Park u Sjevernoj Karolini. Zaštita čelika, tekstila, odjeće i solarnih panela samo podiže troškove i cijene za potrošače i potiče osvetu naših trgovinskih partnera.

Istraživanje i razvoj: Sposobnost nacije da razvije, proširi i održi industrijsku snagu zavisi od njene istraživačke i razvojne infrastrukture. SAD troši blizu 700 miliona dolara na istraživanje i razvoj, 30 posto ukupne svjetske potrošnje, pri čemu većinu posla obavlja privatni sektor. Ipak, uprkos tome što je na drugom mjestu, nakon Švicarske, u Globalnom indeksu inovacija, učinak SAD-a po drugim pokazateljima opada. Naprimjer, federalna podrška za istraživanje i razvoj opala je sa 31 posto u 2010. na 21 posto u 2019. godini. Podrška postdiplomcima i broj studenata koji studiraju STEM smjerove opadaju.

Posebno je uznemirujući nedavni izvještaj koji otkriva da je u sedam od devet vodećih sektora potrošnja američkih firmi na istraživanje i razvoj prilagođena veličini firme ili opala, ili je ostala u stagnaciji, dok je kineska potrošnja rasla.

Radna snaga: Dostupnost, kvalitet i produktivnost radne snage, na svim nivoima zanimanja, ključni su za uspješne industrijske politike. U pogledu produktivnosti, SAD je sa petog mjesta u 2015. pao na dvanaesto u 2022. godini. U svim poljima karijere prosječan radnik je produktivan 60 posto ili manje svaki dan. Posmatrajući standardizirane testove u srednjoj školi na globalnom nivou, Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj izvještava da, kada se upoređuju rezultati postignuća u čitanju, matematici i nauci, petnaestogodišnjaci u SAD-u zauzimaju 24, 36. i 28. mjesto, tim redoslijedom.

S obzirom na ovo žalosno stanje spremnosti radne snage, jedini lijek je poslovna obuka. Zakon savezne vlade o inovacijama i mogućnostima radne snage omogućava kompanijama da zapošljavaju i obučavaju kvalificirane radnike i dobijaju nadoknadu za svoj trud. Kompanije, sindikati, neprofitne organizacije te srednje škole i fakulteti također nude niz programa obuke.

Lokalizirane inovacije: Mnoge zajednice širom države su izostavljene iz visokotehnološke ekonomije. Kao što primjećuje Vijeće za konkurentnost, ovo riskira stvaranje podijeljene države, s oštrim razlikama između centara visoke tehnologije i ruralnih zajednica, ili takozvanog pojasa hrđe, u kojima su zatvorene fabrike i gubitak poreskih prihoda i radnih mjesta stvorili strašnu situaciju, posebno za one za koje emigracija nije opcija.

Kongres je odobrio 80 milijardi dolara za ovu inicijativu predsjednika Joea Bidena, koja bi obezbijedila konkurentne grantove za lokalne projekte koji usklađuju resurse s potrebama, mogućnostima i kapacitetima. Nejasno je, međutim, da li siromašna, nedovoljno opskrbljena, ruralna područja imaju adekvatnu bazu ljudskih resursa za usavršavanje i sposobnost da privuku investicije za podsticanje i održavanje ekonomskih prilika zasnovanih na mjestu i oživljavanje ekonomski depresivnih zajednica.

Trgovinska politika: Trgovina je ujedno i oblikovalac i nusproizvod industrijske politike, oblikovalac u svojoj katalizatorskoj ulozi u podizanju carinskih i necarinskih prepreka i nusproizvod, u rezultirajućim efektima na zaposlenost, plate i cijene. Kaznene mjere, kao što su carinske takse na kanadsko drvo, čelik i aluminij, štete potrošačima mnogo više nego stranim izvoznicima. Na kraju krajeva, više Amerikanaca kupuje posuđe, automobile i frižidere nego što radi u čeličanama.

Trumpove protekcionističke industrijske politike koštale su 80 milijardi dolara, uključujući 166.000 radnih mjesta, prema podacima Porezne fondacije. Ako bude ponovo izabran, Trump planira uvesti carinsku taksu od 10 posto na svu stranu robu. Napori da se dodatno otvore strana tržišta za američke proizvođače trebala bi biti središnji dio američke industrijske politike, a ne uvođenje dodatnih prepreka za strani uvoz. U ovom pogledu je nemar Bidenove administracije prema tradicionalnim trgovinskim sporazumima najviše obeshrabrujući.

SAD mora održati konkuretsku prednost

Industrijska politika, bez sumnje, ostaje; nema nazad. Desnica mora shvatiti da industrijska politika nije centralni plan u sovjetskom stilu, a ljevica treba shvatiti da su u većini slučajeva podsticaji zasnovani na stanju tržišta i rješenja najefikasniji put djelovanja, smatra Haar.

Autor teksta piše da je američka industrijska baza, srećom, snažna. SAD je predvodnik u poljima kao što su bionauka, kvantno računarstvo, robotika i druge napredne industrije. Što se proizvodnje tiče, potrošnja na izgradnju novih proizvodnih pogona dostigla je 196 milijardi dolara, što je najviše u šest godina. Ali, kako je bivši ministar finansija Larry Summers rekao: “doktrina ekonomskog nacionalizma usmjerena na proizvodnju“ nije put kojim treba ići, posebno kada na proizvodnju otpada samo 8,3 posto ukupne zaposlenosti.

Nisu ni trgovinske barijere koje narušavaju tržište kao što su odredbe “kupujmo američko“ i subvencije za proizvodnju baterija i električnih vozila. Takve subvencije vrše diskriminaciju nad saveznicima kao što su Južna Koreja i Evropska unija, koji će vjerovatno odgovoriti vlastitim subvencijama. Situaciju pogoršava preduslov koji je kompanijama koje apliciraju za subvencije za proizvodnju poluprovodnika odredila Bidenova administracija, prema kojem moraju osigurati brigu o djeci za svoje radnike. Kako ističe Robert Atkinson, predsjednik Fondacije za informacionu tehnologiju i inovacije u zimskom izdanju časopisa Wilson Quarterly, SAD mora vratiti i zadržati tehnološko vodstvo. Prisiljavanjem proizvođača da prihvate socijalnu politiku remeti put ka tom cilju.

Uz Kinu, koja joj je ekonomski za petama, SAD mora održati (i vratiti) konkurentsku prednost. Podsticaji za industrije, a ne kazne za konkurente, najmudriji su put. SAD mora uspostaviti ne samo snažne, nego i pametne industrijske politike, zaključuje se u tekstu National Interesta.