Godina rata u Ukrajini snažno se osjetila u državama u razvoju

Piše: Alex Kozul-Wright

Za nekoliko dana, 24. februara navršit će se godina otkako su ruski tenkovi ušli u Ukrajinu u sklopu ruske invazije punih razmjera na svog susjeda. Iako je Ukrajina, nevjerovatno, preživjela kao suverena država, i dalje je na udaru neprestanih artiljerijskih napada.

No, osim hiljada poginulih civila, miliona izbjeglica i velike štete na infrastrukturi u Ukrajini, i daleke države osjećaju posljedice rata.

Kao sekundarna posljedica ruske invazije, valute desetaka država su pale u odnosu na američki dolar u 2022, što je povećalo cijenu izvoza.

Luc Verfaille, vlasnik kompanije koja prodaje kućanske aparate u Cape Townu, u Južnoj Africi, rekao je Al Jazeeri da su „kako bi apsorbovali veće troškove usljed pada vrijednosti randa [južnoafričke valute], morali smanjiti opće troškove, uključujući i one koji se tiču osoblja“.

S obzirom na složenu interakciju između geopolitike, cijena roba i finansijskih tržišta, ruska invazija je izazvala šokove širom globalne ekonomije, uključujući države u razvoju. Naravno, implikacije kako unutar tako i između zemalja u razvoju bile su različite. Međutim, postojali su neki zajednički izazovi, uključujući više cijene robe.

Čak je i prije ovog rata, globalni oporavak od COVID-a 19 utjecao na tržište robe. Zaustavljena potražnja zbog zatvaranja država i kolosalni programi ekonomskog podsticaja izazvali su brz porast cijena. Ove trenodve pojačao je rat.

Energetska komponenta indeksa roba koji radi S&P Goldman Sachs, na primjer, završila je 2022. za 10 posto veća nego što je bila na početku godine. Između januara i juna porasla je za 68 posto. S obzirom na ključni status ruskog energetskog tržišta u 2021. godini – koji čini 14 posto, odnosno 18 posto svjetske proizvodnje nafte i plina – rat je izazvao neizvjesnost u vezi sa ograničenim zalihama.

Međutim, na proizvodnju ugljikovodika u Rusiji uglavnom nije utjecao vojni sukob, a pojačavanje sankcija je do sada imalo prigušeni učinak na rusko „otporno“ snabdijevanje energijom, navodi Međunarodna agencija za energiju. Uglavnom, Moskva je uspjela preusmjeriti evropski izvoz nafte u zemlje u razvoju kao što su Indija, Kina i Turska, iako uz popuste u odnosu na tržišne cijene.

U međuvremenu, širom Evropske unije, tokovi gasa iz Rusije pali su za 80 posto između maja i oktobra. Ograničenja u cjevovodima ugrozila su dijelove energetski intenzivnih industrija, a evropske zemlje su pribjegle upotrebi ukapljenog prirodnog plina (LNG) kako bi spriječile zatvaranje tvornica.

Uvoznici energije i hrane pretrpjeli udarac

Evropska borba za novim zalihama LNG-a izazvala je rast cijena na tržištu trenutnih isporuka. Referentna cijena na tržištu trenutnih isporuka za azijski LNG dostigla je rekordnu vrijednost prošle godine, ostavivši brojne države u razvoju u regiji izložene nestašici struje.

Uvoznici energenata Pakistan i Bangladeš se „drže, ali ne mogu priuštiti da za pošiljke na tržištu trenutnih isporuka plate koliko i bogate evropske nacije“, kazao je Marcello Estevao, globalni direktor makroekonomije, trgovine i investicija u Svjetskoj banci.

Iako se procjene razlikuju, pakistanske rezerve mogu biti dovoljne da pokriju svega tri sedmice uvoza energije po trenutnim cijenama.

„S jedne strane, države uvoznici energije našle su se u teškoj situaciji. Neke će vjerovatno morati aktivirati režim štednje“, dodao je Estevao. „S druge strane, izvoznici ugljikovodika na Bliskom istoku i u Africi dobili su poticaj od visokih cijena energije […] posebno oni sa slobodnim kapacitetom za podizanje proizvodnje.“

Za neke izvoznike energije, poput Nigerije i Angole, veće cijene nafte dijelom su nadoknađene povećanjem cijena održavanja skupih subvenciija za benzin. Jasno da su uvoznici nafte sa uvedenim subvencijama za benzin, kao što su Kenija i Etiopija, prošli još gore.

Slični problemi pojavili su se u državama sa velikim programima subvencija za hranu. Prije rata, Rusija i Ukrajina su bile među glavnim svjetskim dobavljačima ječma, kukuruza i suncokreta. Na snabdijevanje ovim i drugim osnovnim namirnicama umnogome je utjecala ruska invazija.

Ove dvije zemlje su činile gotovo 30 posto svjetskog izvoza pšenice 2021. Ali zahvaljujući ruskoj blokadi ukrajinskih crnomorskih luka, glavne rute za transport žitarica, cijene pšenice porasle su za 35 posto u 2022. u odnosu na prethodnu godinu, dostižući rekordno visoki nivo u martu.

Države poput Tunisa, Maroka i Egipta – neki od najvećih svjetskih uvoznika pšenice – teško su pogođene. Približno dvije trećine populacije Egipta primaju pet vekni hljeba, poznate kao eish baladi, svaki dan, što ih košta svega 0,5 dolara, znatno ispod tržišnih troškova. Tu razliku pokriva program subvencije za hljeb, koji je vladu koštao 2,8 milijardi dolara prošle godine.

Prošlog juna je egipatski ministar finansija napomenuo da bi povišene cijene pšenice podigle troškove državnog programa subvencija za hljeb za 1,5 milijardi dolara u 2022-2023. Vlada, pritisnuta težinom skupih programa hrane, nedavno je bila prisiljena prihvatiti kredit od Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) u iznosu od tri milijarde dolara.

Kao i sa drugim programima MMF-a, kreditiranje je uslovljeno „fiskalnom konsolidacijom“. Pod uslovom da se egipatska vlada pridržava programa smanjenja državnih rashoda, primat će redovne rate kredite tokom naredne četiri godine. Iako mjere štednje obično prate programe MMF-a, kritikovane su zbog pogoršavanja socijalnih nemira.

‘Glad u svijetu i dalje velika’

„U državama sa velikim subvencijama za pšenicu, poskupljenja su imala fiskalne i humanitarne cijene. Općenito, međutim, glad u svijetu i dalje je velika“, kazao je Maximo Torero, glavni ekonomist u Organizaciji UN-a za hranu poljoprivredu (FAO).

U 2022, FAO-ov godišnji indeks cijena hrane, koji mjeri promjene u međunarodnim cijenama hrane, porastao je za 14,3 posto u odnosu na prethodnu godinu i 46 posto je veći nego u 2020. Kao rezultat toga, 222 miliona ljudi širom svijeta iskusilo je akutnu nesigurnost prehrane prošle godine.

„Međunarodna zajednica treba usvojiti porfolijski pristup kako bi popravila otpornost ishrane u državama u razvoju“, kazao je Torereo, referirajući se na međunarodna trgovinska tijela, multilateralne razvojne banke, pa čak i privatne korporacije. „Prije svega, sheme poljoprivredne proizvodnje i osiguranja od katastrofa mogu se popraviti. Zatim, izvore uvoza hrane treba diverzificirati i ukloniti ograničenja izvoza. I najzad, možemo bolje graditi nakon nemilih događaja tako što ćemo više ulagati u poljoprivredni sistem države u razvoju.”

Krediti MMF-a postaju skuplji

U međuvremenu, ratom izazvana inflacija navela je Federalne rezerve Sjedinjenih Američkih Država, kao i druge vodeće centralne banke, da povećaju kamatne stope. Tokom proteklih jedanaest mjeseci, Fed je podigao referentnu stopu za otprilike 4,5 procentnih poena u nastojanju da uspori rast cijena.

Privučeni višim prinosima u SAD-u, investitori su povukli svoja sredstva iz finansijskih sredstava zemalja u razvoju. Finansijski egzodus doveo je do široko rasprostranjenog pada valute u zemljama u razvoju u odnosu na američki dolar. Povrh viših uvoznih cijena, sve niže valute jedne zemlje čine servisiranje vanjskog duga skupljim.

Da bi pokrile manjak, zrele ekonomije u usponu poput Brazila i Indije izdale su obveznice u svojoj valuti. Kako bi zaustavile pad domaće valute, također su povukle velike zalihe međunarodnih rezervi. Ali, za većinu zemalja u razvoju, ove mjere nisu bile opcija.

Budući da se slabo pribjegava posuđivanju od međunarodnih privatnih pozajmljivača, zvanična tijela kao što je MMF uskočila su da popune prazninu. Analiza kreditiranja MMF-a od strane Bostonskog univerziteta pokazala je da je do kraja 2022. obim kredita koje je MMF isplatio iznosio 95 milijardi dolara u 27 odvojenih programa. Ovo je bilo više od neotplaćenog kredita na kraju 2021. godine, što je već historijski godišnji vrhunac.

Države u razvoju u problemu

„Problem za države u razvoju“, kako je primijetio bivši argentinski ministar finansija Martin Guzman, „je to što je i kreditiranje MMF-a postalo skuplje.“ Mislio je na međunarodnu rezervnu valutu MMF-a, poznatu kao posebna prava vučenja (SDR).

Stopa SDR-a je ponderisani prosjek troškova zaduživanja od pet zemalja koje čine rezervnu valutu MMF-a. „U 2022, kreditne stope MMF-a porasle su u tandemu sa monetarnim pooštravanjem uslova u četiri od tih pet država“, rekao je misleći na SAD, Veliku Britaniju, Japan, Kinu i eurozonu.

Guzman je dodao da bi „kreditiranje MMF-a siromašnim zemljama trebalo da izbjegne izazivanje inflatornih ciklusa“ od naprednih ekonomija koje čine „žitnicu“ SDR-a i da se umjesto toga fokusira na izazove platnog bilansa u državama koje pozajmljuju novac.

„Da bismo se izborili sa značajnim brojem državnih neispunjenja obaveza u narednim godinama“, trebalo bi da postoji nezavisan organ zadužen za dug za razliku od kreditne institucije poput MMF-a koja bi mogla da predsjedava restrukturiranjem na „blagovremen i efikasan način“, rekao je Guzman.

Na osnovu standardiziranog skupa međunarodnih pravnih principa, globalni stečajni sud mogao bi pružiti poboljšanu koordinaciju između povjerilaca i dužnika u poređenju sa današnjim neujednačenim pristupom.

Trenutno, vlade u nevolji pregovaraju o rješavanju dugova među više klasa kreditora – sa komercijalnim pozajmljivačima koji formiraju ad hoc odbore, s bilateralnim kreditorima u Pariškom klubu (u kojem su članice većina razvijenih država, ali ne i Kina) i iza zatvorenih vrata sa multilateralnim pozajmljivačima kao što su MMF i Svjetska banka.

Iako je ideja dobila podršku UN-a, malo je vjerovatno da bi SAD i Velika Britanija – prema čijim zakonima se izdaje većina državnih obveznica – prepustile suverenitet svojih sudova nadnacionalnom tijelu. Ali kako je Guzman istakao „sistem koji trenutno imamo državama dužnicima ostavlja premalo i prekasno reaguje“.

Zajedno sa neujednačenim oporavkom od pandemije, porastom cijena hrane i energije, kao i široko rasprostranjenim padom valute, rat u Ukrajini samo je pogoršao ionako nenaklonjeno okruženje za dugom opterećene države u razvoju.