Igor Dekanić: Ljudi će se morati naviknuti na štednju energije

Svijet će se morati postepeno preorijentirati na drugačiju strukturu energetske potrošnje, navodi energetski stručnjak i profesor na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu.

Zemlje Zapadnog Balkana ne bi trebale biti izložene nestašici energije ako njihova vodstva budu u najmanju ruku razumna, tvrdi Dekanić (Pixsell)

„Čovjek će se morati naviknuti na svojevrsnu filozofiju štedljivosti i uzdržljivosti, a ne filozofiju rasipnosti. Tržišna ekonomija, masovna konkurencija, masovna utrka za većim, bržim, višim je proteklih stotinu godina učinila čovjeka bićem kojim ničim nije zadovoljan“, ističe Igor Dekanić, energetski stručnjak i profesor na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu.

  • Kako komentirate trenutnu energetsku krizu, šta je njen uzrok i koje su posljedice?

– Energetska kriza koja trese globalna energetska tržišta, posljedica je slijeda događaja koji je započeo još prije dvije godine izbijanjem pandemije, što je dovelo do zaustavljanja velikog dijela prometa i transporta i gospodarskih aktivnosti. Posljedica toga je bila smanjenje potražnje za energijom, a posljedica smanjivanje cijena energije osobito u Europi koja je bila dosta pogođena pandemijom i to je dovelo do relativno niskih cijena energije, možda najnižih u proteklih desetak godina. Na to se nadovezao porast geopolitičkih napetosti između Rusije i Ukrajine koji je kulminirao 24. veljače ove godine kada je ruska vojska ušla u Ukrajinu. To je dovelo do energetske krize.

Još nešto prije toga, u jesen prošle godine velike oscilacije i tada relativno jeftin plin doveli su do nestabilnosti na europskim tržištima plina i rekao bih možda i nikad priznate prevelike tržišne spekulacije opskrbljivača plinom doveli su u jesen prošle godine do znatnih skokova i porasta cijene plina. Na to je onda došao porast geopolitičkih napetosti između Rusije i Ukrajine i na kraju je invazija Rusije na Ukrajinu bila okidač za izbijanje prave energetske krize. Nafta je poskupila otprilike dvostruko u odnosu na razine prije krize, a prirodni plin čak četiri-pet puta u odnosu na razine prije krize. Dakle, sada se nešto smanjio, međutim unatoč tome, cijene plina oko 100 eura/MWw na europskim burzama su dva ili tri puta veće nego prije godinu dana.

  • Koliko je važna energetska sigurnost za Europu?

– Energetska sigurnost je važna za svaku zemlju i svaku skupinu zemalja ili političku grupaciju zemalja, pa tako i za Europu, Europsku uniju i svaku zemlju članicu. Naime, energetska sigurnost znači sigurnu opskrbu energije i funkcioniranje energetskih tržišta, a to garantira gospodarsku aktivnost. Energetska sigurnost je bitna komponenta javnih politika svake vlade, svake skupine zemalja i svake političke grupacije zemalja.

  • Europska unija odlučuje o embargu na ruske nafte. Hoće li to dovesti do još većih cijena energenata?

– U prvi čas, sigurno će cijene energenata porasti jer svjetska energetska tržišta, robne burze nafte, a sve više i robne burze na kojima se trguje prirodnim plinom, a dakako i robne burze električne energije reagiraju na očekivanja. Prema tome, najava embarga, očekujete neku situaciju i cijene naglo skoče, a kasnije se to nešto smiri i smanji. Ipak, sigurno će izazvati porast cijena. S druge strane, pitanje kako će dalje embargo, u kojem obimu uopće biti donijet jer kao što se čulo, u početku je Europska komisija predložila embargo, prestanak uvoza ruske nafte u roku od šest mjeseci, a prestanak uvoza i naftnih derivata iz Rusije do konca ove godine. To bi značilo u Europskoj uniji, odnosno cijeloj Europi odustanak od kupovine otprilike 200 milijuna tona nafte godišnje i preorijentiranje na neka nova dobavna tržišta i pravce. Nakon prvih reakcija, vidi se da su mnoge zemlje zatražile izuzeće. Mađarska je rekla da će staviti veto, na što ima pravo jer energetska politika garantira svim zemljama članicama samostalno odlučivanje o energiji. Slovačka je također zatražila prvo odgodu, a sada traži odgodu na oko tri godine. Isto tako je zatražila i Bugarska, a i Češka također spominje odgodu. Drugim riječima, vidjet će se na kraju, kakav će i u kojem obliku biti i hoće li uopće biti donesen taj embargo i kako će on izgledati.

  • Može li Rusija zaustaviti isporuku energenata prema Europi, pošto zvanična Moskva uvodi kontra-sankcije? 

– Može, to u svakom slučaju čini. Podsjećam na povijesno iskustvo, u svim velikim krizama i ratovima, energetsku krizu takvog oblika i takvog intenziteta imali smo prije skoro 50 godina, odnosno 1973. i 1974. godine. Dakle, bliske krize su bile 2006. i 2009. godine u daleko manjem obimu nego što je ova sadašnja. U svakom slučaju, isporučitelj energije uvijek može obustaviti isporuku. Međutim, Rusija vrlo vjerojatno neće to učiniti, premda će time prijetiti jer štete za Rusiju bi bile daleko veće nego čak i za Europsku uniju. Nemojmo zaboraviti, prema procjenama ekonomista, otprilike 50 posto ruskog državnog proračuna izravno se financira izvozom nafte i prirodnog plina, a državni proračun pogotovo u ratu vam je itekako napregnut.

Prema tome, ako bi sama Rusija obustavila izvoz nafte, to bi bio veliki politički šok, a time bi i sama sebi oduzela mogućnost vođenja rata bilo kakve vrste. U Ukrajini se već skoro tri mjeseca žestoko ratuje, ruše se gradovi, ginu ljudi, a također jedna strana drugoj uništavaju skladišta naftnih derivata koja su bitna za vojna kretanja i vojne operacije. Međutim, niti je Ukrajina prekinula nijedan magistralni plinovod ili naftovod, niti je Rusija prekinula isporuku nafte i plina Europskoj uniji. I jedna i druga strana pažljivo prate da najkrupniji energetski infrastrukturni objekti ostanu netaknuti usred ratnih zbivanja. To nije prvi slučaj, i prije pedesetak godina nikad nije Izrael niti Arapi uništavali naftovode premda su ratovali.

  • Ima li Europska unija alternativu kada je riječ o snabdijevanju naftom i gasom, hoće li se sada okrenuti zemljama Bliskog istoka?

– Europska unija ima alternativu. Alternative postoje, ali te alternative nije moguće brzo i jeftino realizirati. U današnjoj organizaciji gospodarstva i svakodnevnog života, vi se ne možete odreći potrošnje energije preko noći. Energija spada u takozvane neelastične robe, što znači da se kupac ne može brzo i bez velikog troška odreći neke potrošnje. Europa i Europska unija imaju alternativne pravce i vjerojatno će se povećati uvoz nafte i plina iz Bliskog istoka, Srednjeg istoka i Sjeverne Afrike. Međutim, to sve skupa nije lako niti jednostavno niti jeftino učiniti brzo. Radi se o velikim količinama, odnosno oko 200 milijuna tona nafte i naftnih derivata godišnje i teško je to učiniti.

Samo opskrbljivači, dakle velike kompanije moraju potražiti nove dobavljače, moraju ugovoriti nove transporte i to je logistički veoma veliki zahvat koji nije moguć vrlo brzo i jeftino uraditi. Evo ilustracija toga su zemlje koje najviše u Europi ovise o ruskoj nafti kao što su Mađarska koja je najavila veto na cijelu odluku o embargu i Slovačka koja je najavila da želi odgodu od tri godine, a s druge strane su se odmah javile neke druge zemlje i zastupnice u Europskom parlamentu koje su rekle da će Slovačka u te tri godine ostvariti velike koristi na naš račun. Sve to skupa se može učiniti, ali sve to nije lako, jednostavno i jeftino.

  • Koliko će trenutne sankcije Zapada, posebno Europske unije imati utjecaja na ruske energetske kompanije i njihove vlasnike?

– Sigurno će imati dalekosežan utjecaj, što će se pokazati u sljedećih nekoliko godina, a najprije u poteškoćama isporuke. Već i sada kod obračuna tri najveće ruske banke koje sigurno prate najveće energetske kompanije i ako zajedno budu isključene iz sustava međunarodnih plaćanja SWIFT, a čak i ako ostane izvoz nafte, ruske kompanije će biti stavljene u poziciju da izvoz bude kompliciraniji i skuplji, što znači da i smanjivanje njihove profitabilnosti, a to kroz dulji tok za njihove vlasnike znači smanjivanje njihove vrijednosti. To je intencija sankcija da se preko štete koju imaju vlasnici kapitala pokuša utjecati na kreiranje neke vrste političkog pritiska na političko vodstvo Rusije da bi se obustavio rat. Ruske kompanije će sigurno imati dugoročne štete, premda se to neće ispoljavati u prvih šest mjeseci.

  • Autor ste knjige pod nazivom Geopolitika energije. Kakva je poveznica između geopolitičke situacije i energetskih tržišta i da li se upravo zbog energije vodi rat u Ukrajini?

– Da, velikim dijelom. Naime, sam odnos energije i geopolitike, dok postoji tržišno gospodarstvo i sustav ekonomskih odnosa zasnovan na konkurenciji, tržištu kapitala, koji prevladava u svijetu, svi će se zaklinjati u tržište. Nema vodstva kompanije, nema predsjednika niti jedne kompanije koji neće reći tržište, tržište, i samo tržište i mi poslujemo i postupamo samo u skladu s tržištem. Međutim, kada je energija u pitanju, uvijek je politika negdje iza, negdje u diskreciji, negdje kroz ekonomiju, ali je vrlo važna. I to se tek vidi kasnije kad nakon 20 ili 30 godina povjesničari napišu analize, kad neposredni sudionici napišu svoje memoare, onda se vidi da su recimo zapadne zemlje, znajući ili naslućujući, imajući podatke da su u istočnom dijelu tadašnjeg Osmanskog carstva potencijalno velike zalihe nafte i tada su zapadne zemlje išle na uništenje Osmanskog carstva i stvaranje nezavisnih država, s kojima su onda sklapali aranžmane o koncesijama, na temelju čega je izrasla i velika proizvodnja nafte pred Prvi svjetski rat, a pogotovo poslije Drugog svjetskog rata.

Tako danas vjerojatno mnoge države, mada to neće priznati, opet, vodeći računa o nekoj novoj energetici, o važnosti litija i ostalih rijetkih metala za neku novu energetiku, već vode određene politike pritisaka prema južnoameričkim zemljama, od Bolivije, do Argentine, i Venecuele su potencijali, kao i afričke zemlje. Dakle, u energetici uvijek postoji vrlo čvrsta geopolitička sprega između tržišta i tog političkog energetskog interesa. I zato u energetici uvijek sudionici događaja postupaju po tržišnim načelima u koje se svi zaklinju. Geopolitika i politički interes i cilj kontrole energetskih nalazišta i energetskih puteva uvijek je misao i ideja vodilja svih odnosa koji se ostvaraju u energetici.

  • Kakav je energetski potencijal u zemljama Zapadnog Balkana?

– Većina zemalja u regiji Zapadnog Balkana imaju jednu sreću u nesreći. Ako nesreću smatramo velikom deindustrijalizacijom koja je slijedila politički raspad i kasnije deindustrijalizacija one bivše industrije, smanjenje potrošnje energije. Danas manja potrošnja energije na neki način oslobađa te zemlje velike ovisnosti. Tako recimo imaju industrijske zemlje poput Češke i Slovačke. Zemlje Zapadnog Balkana ne bi trebale biti izložene nestašici ako njihova vodstva budu u najmanju ruku razumna, a vjerojatno će biti.  Što se potencijala tiče, Hrvatska proizvodi nešto nafte i nešto plina, mada je proizvodnja u padu jer se ležišta dosta brzo iscrpljuju, ali Hrvatska ima dobar potencijal u obnovljivim izvorima energije. U to treba ulagati i investirati, dakle u proizvodnju vjetra, odnosno izgradnju vjetroparkova i solarnih panela.

Također, treba investirati u distribucijsku električnu mrežu, jer električna mreža koja će prihvaćati obnovljive izvore energije mora ipak biti bitno drukčija i bolja nego što je sadašnja električna mreža koja je služila samo za distribuciju električne energije proizvedene u centralnim izvorima. S druge strane, Slovenija ima prednost što ima neki nuklearni kapacitet na svom teritoriju i to Nuklearna elektrana Krško plus obnovljivi izvori energije što čine značajan potencijal. Crna Gora također ima potencijal naročito u solaru. Bosna i Hercegovina ima najveći potencijal u domaćem uglju, međutim osnovni problem i paradoks je da po cijeloj strategiji postizanja ugljično neutralne energije u Europskoj uniji pa i cijelom svijetu, ugljen treba napuštati. Bosna i Hercegovina ima onoga što bi trebalo napuštati. Slično je i u Srbiji, koja ima vrlo velike rezerve ugljena, koje su u lignitu, energetski najmanje kvalitetnom ugljenu i najvećem onečišćivaču.

Prema tome, rezerve koje ima istočni i južni dio regije su zapravo one koje prema svim trendovima i zelenoj strategiji Europe treba napuštati. Dobra strana potencijala je da postoji ipak energetska infrastruktura, naftovodi, plinovodi i zemlje će prirodno biti orijentirane na međusobno spajanje u energetskom smislu, na suradnju i međusobnu kupovinu energije, nadogradnju elektroenergetskih mreža kojima će se pojeftiniti i tehnički olakšati međusobna trgovina električne energije. S druge strane, značajan potencijal u hidroenergiji imaju Srbija i Bosna i Hercegovina i moći će se graditi hidroelektrane. Ipak, sve je to skupa povezano s potrebom vrlo pažljivog planiranja, ulaganja u proizvodnju energije i međusobne suradnje.

  • U tom kontekstu, jesu li obnovljivi izvori energije budućnost i ono na šta ćemo se morati postepeno prilagođavati?

– Prema svemu što kaže, govori i dokazuje suvremena znanost, svijet doista nema drugih alternativa i mora se orijentirati na štedljivije korištenje svih prirodnih izvora, a pogotovo obnovljivih izvora energije. Ako želimo održati civilizaciju i proizvodnju u sadašnjem obimu i sadašnji komfor života, svijet će se morati postepeno preorijentirati na drugačiju strukturu energetske potrošnje jer energetska potrošnja isključivo fosilnih goriva dovodi do onečišćenja koje već sad izaziva vrlo opasne klimatske promjene. Obnovljivi izvori jesu budućnost, i obnovljivi izvori su potreba, i više nužda dugoročno i treba ih razvijati, ali osnovni problem je što u njih treba dosta ulagati i u proizvodnju i u električne mreže i u distribuciju i u transport i to je povezano s mogućnošću i fleksibilnošću svake od zemalja da ulaže i privuče strani kapital i strane investitore i omogući poduzetnicima relativno brzo i lagano ulaganje u nove projekte.

  • Koji bi bili Vaši savjeti građanima kada je riječ o energiji općenito i kupovini energenata posebno imajući u vidu cijene na tržištu?

– Ljudi će se morati naviknuti na štednju energije. Štednja energije ponovno postaje primarni zahtjev i osnovni kriterij sad više ne neke mode nego opstanka budućeg kakvog takvog života. Štednja će, s druge strane, biti ekonomski gledano, olakšana visokim cijenama, skupom energijom premda će to iskomplicirati život građanima i poduzetnicima. Čovjek će se morati naviknuti na svojevrsnu filozofiju štedljivosti i uzdržljivosti, a ne filozofiju rasipnosti. Tržišna ekonomija, masovna konkurencija, masovna utrka za većim, bržim, višim je proteklih stotinu godina učinila čovjeka bićem kojim ničim nije zadovoljan. Vjerojatno će čovjek morati postati skromniji i štedljiviji i u filozofskom smislu. Čovjek, građani i poduzetnici naših zemalja, kao i političke elite morat će se ponašati racionalnije i to je jedini način pogotovo u ovim kriznim vremenima da očuvaju životni standard i mogućnost privređivanja. Ukupna perspektiva i mogućnost prilagodbe i zelenoj energetskoj tranziciji zavisit će od toga koliko ćemo biti inovativni i brzi u prihvaćanju novih znanja, novih projekata i novih energetskih tehnologija.

Izvor: Al Jazeera