I u vrijeme pandemije vojni budžeti ruše rekorde

Vojna industrija koja čini okosnicu privrede nije nov fenomen, a posljednjih decenija stvorila se i snažna potreba za praćenjem i presretanjem komunikacija.

Vojni budžeti će i dalje rasti, prije svega zbog ambicija Kine, kao i povećanog izdvajanja za zajedničku odbranu članica NATO-a (EPA)

Prošla godina je, pored globalne pandemije, donela i još jedan svetski rekord – zabeleženi su najveći vojni budžeti ikada u 10 najvećih zemalja sveta, a globalna proizvodnja oružja je porasla za čak sedam odsto.

Vojni budžeti će rasti i narednih godina, pre svega zbog ambicija Kine, kao i povećanog izdvajanja za zajedničku odbranu zemalja NATO-a. Samo je SAD u fiskalnoj 2019. godini potrošio neverovatnih 731,8 milijardi dolara na odbranu i razne vojne projekte, a za fiskalnu 2020. se očekuje da ti troškovi budu i preko trilion dolara. Koliko je to, svedoči i podatak da je na drugom mestu Kina sa „samo“ 270 milijardi dolara u istom vremenskom periodu. Analitičari očekuju da će vojni budžet Kine, kao i Rusije, nastaviti da rastu.

Oružje kao suština ekonomije

Vojna industrija koja čini okosnicu privrede nije nov fenomen. Zapravo, tako je bilo u gotovo svim velikim zemljama za vreme Hladnog rata. I zemlje koje su bile u NATO-u, kao i članice Varšavskog pakta, masovno su proizvodile avione, tenkove, topove i razna druga oružja. U periodu od 1973. do 1977. gotovo polovina svetske proizvodnje čelika, aluminijuma i bakra je završavala u proizvodima vojne industrije.

Slično je bilo i u SFR Jugoslaviji. Nije bilo većeg mesta ili grada bez barem jedne fabrike koja je proizvodila neki od proizvoda namenjen Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA). Igman iz Konjica je proizvodio municiju, takođe i Pobjeda iz Goražda. Mostar je imao fabriku aviona Soko, a Trayal je proizvodio razne vrste oružja.

U nekadašnjem SSSR-u vojna industrija je bila sama srž i društva, i privrede. Američka agencija CIA je sredinom osamdesetih iznela saznanja da između 15 i 18 odsto svih izdvajanja SSSR-a ide u vojne svrhe i proizvodnju oružja. Naravno, Sovjetski savez je bio ogromna država, i sa svojim članicama je imala ogromne zalihe naoružanja. Tolike, da je pred sam raspad, 1988. godine, vrhovna komanda priznala da „ne može da pronađe 12 nosača raketa tipa RSD-10 Pionir i SS-20, kao ni same rakete“.

Od ‘lidera slobodnog svijeta’ do ‘ratova zvijezda’

Ni preko okeana, u SAD-u, nije bilo drugačije. Zapravo, enormni rast vojnog budžeta SAD je počeo još za vreme rata u Vijetnamu, a nastavio se još većim tempom u ‘70-im i ‘80-im. Američki predsednik Gerald Ford je sredinom ’70-ih i zvanično uveo vojnu doktrinu „američke superiornosti“ iz koje je i nastala teza „lidera slobodnog sveta“ (leaders of the free world).

Predsednik Ronald Reagan je otišao i korak dalje. On je 1983. godine uspostavio Stratešku inicijativu u odbrani (Strategic Defense Initiative, SDI), koja je obuhvatala mrežu lansirnih stanica i raketnih sistema nove generacije. Ove nove balističke rakete su se po prvi put mogle ispaljivati i sa podmornica, blizu neprijateljske teritorije. Još jedan od sistema je bio SDIO, kasnije nazvan i „Ratovi zvezda“ (Star Wars). Iako nikada zvanično završen, SDIO je trebao da ima više satelita, koji bi bili u stanju da naprednim oružjima, poput lasera i EM zraka onesposobe neprijateljske rakete još dok su u fazi poletanja. Jedan od sistema, „Brilliant Eyes“, je, barem u teoriji, mogao da uništava protivničke rakete još dok su u letu. Zvanično, jedini zaista lansirani satelit u ovom programu je bio „Delta Star“, ili „Delta 183“, lansiran 1989. godine.

Mnoge države razvijaju svoj sistem dronova, sa ambicijama za izvoz (EPA)

Sa dolaskom administracije Billa Clintona, „Star Wars“ program je ukinut, sa obrazloženjem da nakon pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a za njim više nema stvarne potrebe.

A zbog brzog razvoja računara i globalnih komunikacija, još početkom ’90-ih se stvorila potreba za praćenjem i presretanjem komunikacija. Do tada, većina globalnih komunikacija se zasnivala na telefonu, telefaksu i prvobitnim računarskim protokolima, dok je većina vojnih komunikacija bila i dalje u domenu analognih radio veza.

Samo deceniju kasnije, satelitski digitalni prenos podataka, digitalni radio (DRI) kao i sve prisutniji internet i onlajn usluge će dominirati svetom komunikacija. Zbog toga su SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland i Velika Britanija pokrenule projekat „Echelon“, u okviru obaveštajnog saveza „Pet očiju“ (Five Eyes). Ovaj program obuhvata veliki broj državnih i vojnih agencija, kao i zemaljskih stanica i mreže satelita, namenjenih praćenju i presretanju telefonskih, internet i radio komunikacija. Glavni delovi „Echelon“ programa su „Prism“, kojim u najvećem delu rukovodi američka agencija NSA, kao i „XKeyscore“, za koji stručnjaci smatraju da se sastoji od mreže super-računara, te da može da prati aktivnosti na internetu na globalnom nivou.

Razigrani ruski medvjed

„Fancy Bear“ (Razigrani medved) je ime koje su stručnjaci za računare dali najvećoj ruskoj hakerskoj grupi. Zvanično, ova grupa ima kodno ime APT-28 i povezana je sa vojnom obaveštajnom agencijom GRU. „Fancy Bear“ ima interno ime Jedinica 26165 ili Jedinica 74455, a kako god se ova grupa zvala, ona postoji barem od 2000. godine, i specijalizovana je za napade na računare i mreže državnih organa, finansijskih institucija, ali i medija u zemljama NATO pakta.

Najpoznatije „aktivnosti“ ove grupe su cyber napad na nemački Bundestag, Francusku TV kuću TV 5 Monde, a glavna je osumnjičena i za napad na Demokratsku stranku SAD-a u vreme predsedničke kampanje 2016. godine, kao i predsedničku kampanju francuskog predsednika Emmanuela Macrona.

Izrael sebe vidi kao vojnog lidera na Bliskom istoku, a zahvaljujući izuzetno bliskim vezama sa SAD-om, izraelska vojna industrija ne izvozi samo oružje i dronove, već i špijunski softver. Izrael je zapravo jedna od vodećih zemalja u svetu kada je razvoj i izvoz ovakvog softvera u pitanju. On se koristi za praćenje email komunikacija, a kako pojedine izraelske kompanije same navode „praćenju poruka unutar popularnih aplikacija WhatsApp, Messenger i Telegram“.

NSO Group je kontroverzna izraelska kompanija, sa sedištem u gradu Herzlija. Najpoznatija je po svom softveru pod imenom „Pegasus“, koji (navodno) može omogućiti nadzor svakog smartfona u svetu. NSO navodi da svoj softver prodaje samo državama i državnim agencijama, kao i da su uz pomoć njega do sada sprečene stotine terorističkih napada širom sveta. Ipak, veliki broj IT stručnjaka i boraca za ljudska prava smatra da je softver „Pegasus“ gotovo sigurno koristila Saudijska Arabija za praćenje novinara i disidenta Jamala Khashoggija, koji je ubijen u konzulatu u Istanbulu.

Može li se svaki smartphone otključati?

Nemanja Tasić, IT stručnjak, kaže da svaki korisnik smartfona, bilo gde u svetu, može biti „na meti“ ovakvog softvera.

„Iako proizvođači smartfona i kompanije koje stoje iza popularnih aplikacija konstantno uveravaju korisnike da su njihovi proizvodi, a samim tim i podaci korisnika, izuzetno sigurni, realnost ih već uveliko demantuje“, ukazuje Tasić.

Izraelski ‘Heron’ proizvodi se od 2005. godine, može da leti do 50 sati neprekidno, i do visine od 10 kilometara (EPA)

Prema njegovim rečima, „još 2016. godine, američka agencija FBI je zahtevala od kompanije Apple da otključa dva iPhone 5C smartfona, koji su pripadali osumnjičenima u napadu u gradu San Bernandino“. Apple je to odbio, dodaje, ali je „FBI ipak kasnije priznao da ima podatke sa ovih smartfona“.

„Danas je izvesno da je za to korišćen misteriozni uređaj ‘Cellebrite’, za koji se smatra da može otključati svaki smartfon, ma kako kompleksno on bio šifrovan. Dakle, očigledno je da postoje uređaji ili računarski programi kojima je moguće doći do podataka korisnika, a veliko pitanje je šta će biti kada se ovakva tehnologija nađe u pogrešnim rukama, što će se neizbežno dogoditi“, objašnjava Tasić.

I Turska razvija dronove

Izrael ne izvozi samo specijalizovani softver, već i razne vrste klasičnog naoružanja, a čak ima i ambicija da bude najveći svetski izvoznik vojnih dronova i letelica slične namene. „IAI Heron“ je jedna od takvih letelica. Poznat i pod imenom „Machatz-I“, ovaj dron se proizvodi od 2005. godine. Može da leti do 50 sati neprekidno, i do visine od 10 kilometara. Modularnog je dizajna te može da nosi razne vrste senzora, uređaja za snimanje i nadgledanje. Zbog ovoga je naročito pogodan za tzv. MALE misije (Medium Altitude Long Endurance). Heron je trenutno u upotrebi u armijama Izraela, Indije, Brazila i Turske.

I Turska razvija svoj sistem dronova, takođe sa ambicijama za izvoz. „Baykar TB-2“ je dron slične namene kao i „Heron“, ali daleko naprednije konstrukcije i sposobnosti leta. TB-2 je dobio i pohvale britanskih i američkih stručnjaka kao „jedna od najboljih letelica ovog tipa u svetu“. Do sada je operativno korišćen u napadima na položaje Kurda. Jedan od takvih napada izveden je 2018. godine kada je jedan od kurdskih vođa, Ismail Ozden ubijen na severu Iraka. Ovaj dron je takođe korišćen i u Libiji, gde su ga koristile snage libijske vlade, kao i u Siriji. Još jednom je TB-2 upotrebljen u leto 2020. godine, kada je vojska Azerbejdžana napala položaje armije Jermenije, kao i u oktobru iste godine u Nagorno-Karabahu.

Izvor: Al Jazeera