U Hrvatskoj ni bankrotirati nije jednostavno

Razgovarao: Tomislav Šoštarić

Ukoliko se nađete u bezizlaznoj financijskoj situaciji i jedini ‘spas’ vidite u osobnom bankrotu, u Hrvatskoj se morate pripremiti na određene poteškoće.

Naime, u toj zemlji postoji više od 630 osoba koje su podnijele zahtjev za osobnim bankrotom, od čega su vjerovnici u otprilike trećini slučajeva odbili izvansudsku nagodbu pa je potrebno pokrenuti osobni stečaj sudskim putem.

Rascjep između stvarnosti i norme

Na pitanje kako će se postupci provoditi ukoliko se situacija uskoro ne promijeni – jer je za očekivati rast zahtjeva za osobnim stečajem – Rude kaže da zakonodavac mora stvar gledati s obzirom na to koliki je rascjep između stvarnog i normativnog jer je nekada normom zamišljeno jedno, a život stvara drugo.

“Neka oslobode kapacitete, ljude koji ne moraju imati dodatne ispite da bi taj posao obavljali, neka daju poziciju da stečajni upravitelj eventualno može biti koordinator za 20 takvih slučajeva pa da imenuje potpovjerenike da vode operativni dio…Ne znam čemu toliko složena procedura i polaganje. Na kraju, moram reći, to je trivijalan ispit. Ja sam položio čisto da imam sve sve uvjete kao stečajni upravitelj i predsjednik Udruge. Iako, za one koji nemaju uvjete da su odvjetnici i da su položili za stečajnog upravitelja, nije baš jednostavno. Njima treba dosta učiti. Jedan odvjetnik to može voditi – doduše točno je da za to treba poznavati stečajni zakon, ali to se dade riješiti”.

No, za takav postupak potreban je stečajni upravitelj, točnije povjerenik za osobni stečaj, a njih u Hrvatskoj ima samo četiri – toliko je osoba s liste stečajnih upravitelja, koja broji blizu 400 imena, odlučilo položiti stručni ispit. I to tek nedavno.

O razlozima nezainteresiranosti odvjetnika i drugih stručnjaka za obavljanje ovoga posla, koje su posljedice, kako promijeniti to stanje u konceptu osobnog bankrota i kakva su iskustva rada s ljudima koji su se našli u tako teškoj situaciji, za Al Jazeeru govori Ivan Rude, predsjednik Udruge stečajnih upravitelja Hrvatske.

• Kako tumačite nezainteresiranost struke za obavljanje postupka osobnog stečaja?

– Problem je vjerojatno što svi pretpostavljaju da će biti mnogo posla, a malo novaca za nagradu stečajnog upravitelja. Pretpostavljam da je to temeljni razlog. Ali i ljudi su lijeni polagati jer smatraju da je taj ispit nepotreban. Problem je i u tome što će većina dužnika biti dislocirana, dakle ima i putnih troškova. Čak da je dužnik u istom gradu, imate putne troškove – morate pogledati imovinu, popisati… Ima tu i troškova koji se moraju akontirati. Ako je dužnik udaljen 30 kilometara od suda, morate ići vidjeti šta je njegova imovina. Ali glavni razlog je što se tu ne osjeća novac, nagrada za povjerenika za osobni stečaj. Mi se financiramo iz stečajne mase koja se prodaje. Imamo pravo na naknadu zavisno od njezine vrijednosti, koja može biti veća ili manja. U zadnjoj varijanti sud plaća, ali to su mali novci jer dužnik nema nikakve imovine.

• Kako onda realizirati koncept osobnog bankrota, odnosno što treba učiniti da se situacija promijeni i struka motivira da se bavi takvim slučajevima?

– Praksa govori da je norma skrenula lijevo, a praksa ide desno – i to u radikalnom odstupanju. Očito treba, po mojem mišljenju, pojednostaviti uvjete za vođenje postupka – ako ništa drugo, za onog tko je na listi stečajnih upravitelja smatram da ne treba ništa polagati. Ne možete tražiti da polažem za bicikl, ako vozim autobus, kamion i avion i imam dozvolu, metaforički rečeno. Možda bi se ljudi uključili, ako ih se ne bi tjeralo na ispit za nešto što je, po mome mišljenju, totalni formalizam.

Izbjeći dug ‘do smrti’

Proglašenje osobnog bankrota, kaže Rude, nije promašena stvar, ali nije ni nešto što rješava stvar, nego više uvodi pravni red u pravni poredak da netko ne bude dužan do smrti.

“Po teoriji prava, pravo teži, ako ga zamislimo kao osobu, za sređenim stvarima. Zato postoje i zastare i sl. – nešto se mora regulirati protekom vremena i utvrditi šta je. To je jedna teorijska postavka koja ima logike i u životu – da čovjek ne bude dužan idućih 50 godina nekoj banci i nikad se ne zna hoće li banka dobiti novce niti on zna hoće li platiti. Neke stvari treba radikalno regulirati i nakon toga, kako kaže narod ‘ajmo Jovo nanovo’ – tko je dobio, dobio je, a tko je izgubio, izgubio je”.

Također bi bilo dobro da stečajni upravitelji imaju pravo imenovati potpovjerenika pa da on odrađuje operativno dio. To bi bilo rješenje, nešto kao pomoćnik povjerenika. Ovako ljudi izbjegavaju prihvatiti operativni, ogroman posao – papiri, vjerovnici, plan restrukturiranja, otplate dugova – a za mali novac.

• U čemu se sastoji posao povjerenika za osobni bankrot, odnosno u čemu su specifičnosti u odnosu na klasični stečaj neke tvrtke?

– To se u biti svodi na jedan mali, jednostavniji stečaj – povjerenik za osobni stečaj mora utvrditi tko su vjerovnici, oni moraju prijaviti tražbine i povjerenik mora utvrditi kojom imovinom raspolaže dužnik. Dakle, najjednostavnije kazano – kad se uđe u fazu osobnog bankrota na odgovarajući način, vi ste u nekom ‘pseudostečaju’, kao po stečajnom zakonu. Stečajni zakon se čak indirektno i primjenjuje na osobni bankrot jer su slična pravila svrstavanja vjerovnika – kojeg su ‘kalibra’ i prioriteta, da li je on hipotekarni vjerovnik itd. Dakle, morate se osloniti na stečajni zakon. Ja bih rekao da je to ‘mini stečaj’ – specifičan, ali koji se velikim dijelom oslanja na standardni stečajni postupak. Vrlo je slično, samo što ovdje imate pet godina rok kušnje i oslobođenje od daljnjih obveza nakon pet godina, ako se dužnik korektno ponaša.

• Možete li pojasniti specifične obveze – procedure, restrikcije i pravila poput kontrole troškova u trajanju od pet godina kojima se dužnik mora podvrgnuti u tom postupku? I s kojim krajnjim ciljem se te mjere provode?

– Uvjet da možete zatražiti osobni bankrot je dug preko 30.000 kuna (3,95 tisuća eura). Onda ćete se riješiti primjerice mobitela, dugova koje niste platili i naći se u poziciji da znate što vas čeka idućih pet godina. Cilj je jasan – da netko ne bi bio doživotno dužan, a očito je u situaciji koja ne miriše na dobro, tj. da će se izvući u nekom razumnom roku od godinu ili dvije. Dakle, cilj je da se dužniku pruži nova šansa, da se utvrde koliki su dugovi, za koliko vremena mora vratiti dogovoreno jer bez smanjenja duga nema rješenja.

Najvažnije je to da tijekom roka kušnje od pet godina dužnik ne može raspolagati svojim novcem, nego to ide preko povjerenika koji ga kontrolira. Mora mu se osigurati iznos potreban za život, što utvrđuje sud ovisno o tome je li samac ili ima supružnika koji radi, da li ima djecu itd. Mora se korektno po dogovoru ponašati, za imovinu koja je njegova treba utvrditi šta će se prodati, šta ostaje njemu. Ako eventualno dobije nasljedstvo, to isto ide u saniranje dugova, dakle ne može ukoliko nakon dvije godine dobije naslijedstvo reći ‘ovo je moja imovina’. To je isto jedan kuriozitet zakona – i njegova buduća imovina ulazi u imovinu iz koje se namiruju dugovi.

Složen profesionalni izazov

Kao razloge nevoljkosti ljudi da se odluče na ovo rješenje, Rude navodi da po pričama koje zna tu ima i stida, uvjerenja da ih prati nesreća. Sve, kaže, ide naopako, a ljudi se bore, što nije jednostavno kad se radi o ljudima koji nemaju namjeru da ne vrate dug, nego ne mogu. Ni povjereniku u takvim situacijama često nije lako jer mora svoj posao obavljati profesionalno.

“To morate sami sa sobom raskrstiti – ja pokušavam, koliko mogu, biti ljudski korektan i dijelim profesionalnu etiku od ljudske. Ako mi profesionalna etika govori nešto radikalno suprotno ljudskoj etici i temeljnim načelima ljudskih vrijednosti, neću to raditi. Ne želim raditi ono za šta smatram da neće ništa poboljšati, nego ću samo stvoriti novu nevolju, a vjerovnik ionako novac neće dobiti. Čemu onda povećavati količinu nevolje”.

• Je li koncept osobnog bankrota u Hrvatskoj srodan onome u ostalim članicama EU-a i koliko je u njima on prihvaćen, budući da znamo da u Hrvatskoj građani nerado posežu za tom mogućnošću? I zašto je tome tako?

– Velikim dijelom to je kopija, ali koliko imam informacije – dakle, ono što sam čuo na seminarima i predavanjima – nitko se nije posebno usrećio u tome. Koliko znam, barem za Slovence i Nijemce, nisu baš oduševljeni time. Ljudi se u prvom redu na to teško odlučuju jer nije baš lako za svakoga tko se se na jedan način životno zapleo u probleme, da iskoristi tu novu šansu. Nije se lako revitalizirati ili ‘reinkarnirati’ – to očito djeluje i na psihu i mentalnu energiju. Nije jednostavno sve izgubiti i krenuti nanovo i nije to baš način koji ljude jednostavno oslobađa od obveza te da se jednostavno krene u novi život.

• Je li po vama koncept osobnog bankrota, općenito gledajući, socijalan ili postoje elementi koji bi mu se mogli pridodati da postane još ‘socijalniji’?

– Sigurno da ovdje ima i nečega što se zove brutalnost poretka u odnosu na pojedinca. To je tako, uvijek je dužnik u inferiornoj poziciji u odnosu na vjerovnika. I nije to samo pitanje novca, nego pitanje ako imate kuću u kojoj živite ili tako nešto, neku imovinu na koju ste računali.

Nije lako sve to izgubiti ili možda čak na kraju biti na ulici. Imate određenu zaštitu, ali ne trajnu, primjerice da vam stan koji ste imali ostane doživotno kao jedina stambena nekretnina. Ali istovremeno ćete nakon maksimalno pet godina – jer to je odgodivo pet godina, koliko je rok kušnje – znati gdje ste.

Ne možete taj zakon, kao ni masu drugih stvari koje pokušavaju sanirati velike devijacije u društveno-socijalnom poretku, gledati crno-bijelo. To je loš pristup jer ovdje ima i prednosti i mana. Ovisi i kako se kome dogodi, morate imati i faktor sreće – netko dobije za dvije godine dobar posao ili započne dobar biznis i sve riješi.

Izvor: Al Jazeera