Kriza eurozone iz novinarske perspektive

Od početka emitiranja programa u novembru 2011, Al Jazeera je intenzivno izvještavala o grčkoj krizi. Naši reporteri su iz mjeseca u mjesec pokušavali da stave u kontekst često nevjerovatne obrte u ovoj sagi – od protesta na ulicama, izbora koji su imali ton referenduma: ostajemo ili napuštamo eurozonu, masovnih otpuštanja pa sve do Brisela gdje su se, u pravilu, brojni ključni sastanci završavali rano ujutro.

Kako izgleda pokrivanje događaja u Briselu koji imaju prefiks historijski za opstanak eurozone, a u nekim trenucima i same Unije, objašnjava novinarka Al Jazeere Katarina Drlja.

Dvorana za press konferencije u zgradi Evropskog vijeća često se pretvara u dvoranu za drijemanje. Tu su najudobnije stolice i mir.

Međutim, taj luksuz novinari obično ne iskorištavaju, pa tako ni Nikos Chrysoloras iz Grčke. Ako treba i cijelu se noć drži telefon u rukama.

„Nakon tri ili četiri ujutro, Twitter se uspori. Svi napola spavaju na svojim tabletima. Snimatelji i fotografi malo odspavaju. Da, oni to rade. Nažalost, ja ne spavam. Ipak se odlučuje o budućnosti moje zemlje“, kaže Chrysoloras.

Pamti i najduži radni dan, koji je trajao od četvrtka do subote.

„Bilo je perioda kada mi, reporteri o krizi Eurozone, nismo imali lični život. Bilo je nemoguće. Ali zato postaješ dio historije. To je bila najveća ekonomska kriza prošlog stoljeća i ti izvještavaš o historiji koja nastaje.“

Razgovori iza zatvorenih vrata

Historija se piše tek nekoliko spratova više – u čuvenoj sobi 50.1.

„Otkako se počela kuhati priča s Grčkom, lideri Unije su sjeli za ovaj stol dvadesetak puta. Tu sjede velika imena europskih institucija i prvi ljudi zemalja članica – premijeri i predsjednici“, kaže naša novinarka.

Kamerama je dozvoljeno snimiti tek nekoliko minuta na samom početku njihovog sastanka – srdačne i nasmijane trenutke. Kada se vrata zatvore, razgovori prelaze u oštru politiku i bitku za glasove. Gotovo po pravilu, do ranih jutarnjih sati.

I novinarka Wall Street Journala Matina Stevis pratila je taj show ujedinjenosti iz prvih redova.

„Postalo je jasno da svako ima drugačiju ulogu u ovoj igri, a veličina i kompleksnost igre, krize eurozone, postala je jasna na polovini puta. Ne znam da li bih rekla da me frustrira. Više se nasmijem i mislim: ‘Ljudi, dajte, ne morate biti prijatelji. Znamo da niste i jasno nam je da se u mnogočemu ne slažete'“, ističe ona.

A igra je trajala nekoliko godina, na nivou lidera ministara finansija doživjela je svoj vrhunac krajem 2011. i početkom 2012. Sada se prašina pomalo spušta. Analitičari su složni – bila je to škola za evropske institucije, uzbuđenje za novinare i veliki napor – za sve.

Izvor: Al Jazeera