Ključna oruđa za spas eurozone

Netom održane antikapitalističke demonstracije u Frankfurtu (Reuters)

Tokom dužničke krize eurozone, zakonodavci su očajnički nastojali da kupe vrijeme kako bi mogli primijeniti mjere propisane za posrnule članice, piše londonski list Economist.

Prema ovom nedjeljniku, nova strategija Evropske centralne banke (ECB) za kupovinu obveznica je ponovo donijela još jedan period predaha, koji bi uz malo sreće mogao potrajati duže od prethodnih.

Veća konkurencija

Postoje dva ključna oruđa za rješavanje problema perifernih članica eurozone. Jedno je štednja, sa ciljem dovođenja javnih finansija pod kontrolu, a drugo strukturne reforme, sa ciljem podsticanja rasta.

Strukturne reforme dolaze u mnogim oblicima. 

One mogu značiti otvaranje tržišta proizvoda većoj konkurenciji (Italija počinje da ublažava strogi sistem izdavanja dozvola koji je dugo štitio farmaceute od konkurencije). 

Strukturne reforme, takođe, mogu značiti veću fleksibilnost na tržištu rada (Španija nastoji da smanji jaz između dobro zaštićenih stalno zaposlenih i slabo zaštićenih privremeno zaposlenih). 

Takve reforme su manje kontroverzne od štednje, ali da li su one pravo rešenje u lošim vremenima, pita se konzervativni Economist.

Na duži rok, veća produktivnost i bolje funkcionisanje tržišta rada su od ključnog značaja za vraćanje konkurentnosti koju su zemlje južne Evrope izgubile u prvoj deceniji monetarnog bloka. 

Nakon pet godina

S obzirom da te zemlje nisu u stanju da konkurišu drugim partnerima iz eurozone, one moraju povratiti konkurentnost na teži način, putem snižavanja troškova domaće proizvodnje. 

Strukturne reforme su, takođe, potrebne i u drugim zemljama eurozone.

Međunarodni monetarni fond (MMF) procjenjuje da bi eliminisanjem polovine razlika između zemalja eurozone, bruto domaći proizvod (BDP) eurozone mogao porasti za 4,5 posto u periodu od pet godina.

To jeste dosta vremena, ali je ono i potrebno kako bi reforme dale rezultate. 

Dalje svaka promjena je uznemirujuća: radnici i kompanije se, prije pojave opipljivih beneficija, moraju prilagoditi novim inicijativama i radnim praksama. 

Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), kao međuvladina analitičko-savjetnička organizacija, istraživala je velike strukturne reforme u 30 bogatih ekonomija tokom trideset godina prije izbijanja krize. 

U izvještaju objavljenom početkom ove godine, istraživači OECD, koja okuplja 34 industrijalizovane zemlje, usmjereni su na reorganizaciju tržišta rada i proizvoda, kao i na reforme poreskih sistema poput smanjenja udjela direktnih poreza (na dohodak) u ukupnim prihodima od poreza. 

Ti istraživači su otkrili da se reforme obično isplate kroz pet godina, ali da se rezultati nekih pojave i ranije.

Strukturne reforme mogu djelovati uz malo sopstvenog strukturisanja. 

Prvo, kada su ekonomije već u škripcu, poput onih u južnoj Evropi, zakonodavci se prvenstveno moraju fokusirati na reorganizovanje tržišta proizvoda. 

Najbolji učinak

Istraživanje OECD pokazuje da promovisanje konkurentnosti u tzv. mrežnim industrijama, poput telekomunikacija, transporta i energetike podiže učešće tržišta rada. 

Drugo, pošto reforme tržišta proizvoda obično ohrabruju nove kompanije da uđu na tržište, a ove firme zavise od tokova finansijskih sredstava, od ključnog je značaja da banke regularno pozajmljuju novac.

Otuda strukturne reforme najbolje djeluju u dobrim ekonomskim vremenima.

Izvor: Agencije