‘Biti Japanac’ – film koji otkriva tajne japanskog obrazovnog sistema

Biti dijete i odrastati samo po sebi je veoma izazovno i teško. Od djetinjstva se učiš kako postati čovjek. Navike koje se nauče u to vrijeme, znaju ostati i do kraja života. Japan, kao jedna od najorganizovanijih zemalja u svijetu, cijeli svoj obrazovni sistem upravo je podredio tome.

Dokumentarni film Biti Japanac, rediteljke Eme Ryan Yamazaki, koji će biti prikazan na AJB DOC Film Festivalu, kroz jednogodišnje putovanje vodi nas kroz obrazovani sistem Japana i to učenika prvog i šestog razreda javne osnovne škole u Tokiju. Putovanje je to koje gledaoce uči kako jedan obrazovni sistem funkcioniše, a da se ne bazira samo na učenju gradiva, nego između ostalog kako biti tačan, ali i lijepim manirima, duhu zajedništva i kako odreagovati u kriznim situacijama, koje nećemo vidjeti nigdje u svijetu.

U razgovoru za Al Jazeeru, pred premijeru, Yamazaki objašnjava da je ideju za ovaj film dobila 2014. godine, a povod za snimanje bio je jer je i sama pohađala japansku školu ‘90-ih godina.

Šta nas čini ‘Japancem’?

„Pohađala sam japansku javnu osnovnu školu ‘90-ih godina, ali sam od srednje škole nadalje dobila zapadnjačko obrazovanje te sam se preselila u New York u svojim dvadesetim godinama. Tada sam shvatila da ima mnogo toga što me čini ‘Japankom’, a što sam naučila tokom godina kao učenica japanske osnovne škole“, rekla je Yamazaki.

Objasnila je da joj je trebalo potom šest godina da pronađe javnu školu koja bi joj omogućila da snimi predavanja. Međutim, navodi da joj je pandemija dodatno odgodila planove za snimanje.

„Tokom COVID vremena, poznato je da je Japan izuzetno dobro rukovao pandemijom zbog činjenice da su ljudi razmišljali o dobrobiti ne samo sebe, već i onih oko sebe. Film je sniman između 2021. i 2022. godine, a onda sam provela više od godinu dana uređujući više od 700 sati snimljenog materijala“, prisjeća se Yamazaki.

U svijetu ljudi više poznaju Japan po hrani kao što je suši, po animeu ili samurajima, rekla je Yamazaki, međutim iako su to divni aspekti japanske kulture, dodala je, ukoliko zaista želimo upoznati japansko društvo, onda pravi odgovor leži upravo u poznavanju obrazovnog sistema.

„Naše društvo funkcioniše usklađeno, ali mi Japanci nismo rođeni takvi – mi smo edukovani da se ponašamo na ovaj način. Zato mi je i želja bila prikazati naš osnovnoškolski sistem kako bih pružila uvid u to kako smo odgojeni i ponuditi ga drugima širom svijeta“, kazala je Yamazaki.

Stavljanje cipela u ormariće kako bi stajale u ravni, učenje kako odreagovati tokom zemljotresa te pomagati jedni drugima su samo neki od aspekata zajedništva koji se prikazuju u filmu. Međutim, Japanci su razvili i posebni sistem koji su nazivali sistem kolektivne odgovornosti.

„Sistem kolektivne odgovornosti spomenut u mom filmu je primjer jednog od aspekata japanskog obrazovnog sistema, gdje su svi u grupi odgovorni za sve ostale članove grupe. Oni dobijaju bodove kao kolektiv ako svi urade domaće zadatke. Ovo može djelovati kao motivacija i graditi timski duh, ali s druge strane može uzrokovati sukobe i maltretiranja ako se pojedinci krive za to što cijela grupa nije dobila bod. Ovaj aspekt sistema može se smatrati dvosjeklim mačem“, pojasnila je Yamazaki.

Stvarni trenuci i stvarne emocije

U fokus filma stavila je učenike prvog i šestog razreda koji su najstariji učenici u japanskoj osnovnoj školi, kao i nastavnike kako bi prikazala funkcionisanje cjelokupnog sistema. Veoma joj je važno bilo da se vide aspekti odrastanja kao i da ljudi iza ekrana vide i prave emocije, kao što su agonija, suze i bol.

„Ovo sam uradila kako bismo vidjeli koliko oni nauče u ovih šest ključnih godina. Također je zanimljivo vidjeti koliko učenici prvog razreda nauče samo za jednu godinu, nakon što su se pridružili školi, ne znajući ništa o pravilima. Snimali smo 150 školskih dana kako bi za učenike snimanje postalo dio svakodnevnog života. Na taj način smo uspjeli uhvatiti ‘stvarne’ trenutke koji se vide u filmu“.

Tako možemo vidjeti učenicu prvog razreda Ayame kako stiska pesnicom kad nije izabrana da svira instrument koji je željela kako bi bila dio orkestra, pa čak i kako plače. Nakon što je vježbala dovoljno dobija šansu da konkuriše i svira drugi instrument. I to joj i uspijeva.

Međutim, iako izabrana, veoma joj je bilo teško da nauči svirati. U ključnom momentu dobija podršku nastavnice koja je bodri i govori da vjeruje u nju, iako ju je prethodno nastavnik muzičkog izgrdio bez povišenog tona, ukazujući joj, ako ona griješi, onda griješi cijela grupa.

„Ono što cijenim kod japanskog školskog sistema je ravnoteža između toga da odrasli imaju kontrolu nad djecom kako bi stvari bile uredu, ali i da su djeca u središtu sistema, i da su odgovorna i očekuje se da doprinose zajednici.“

„Oni čiste svoje učionice i služe jedni drugima ručak, a u starijim razredima zaduženi su za ključne operativne uloge u školi kao što je čitanje jutarnjih najava. Znam da drugi školski sistemi širom svijeta imaju nastavnike koji su više ‘diktatori’. Nadam se da japanski način može biti inspiracija drugim mjestima u tom pogledu.“

Iako odrasli završavaju školovanje u šestom razredu, Yamazaki kroz lik dječaka Kihare prikazuje da se, iako ima odgovornost da čita oglase u školi, i dalje ne snalazi na časovima fizičkog te da ima još dosta toga što će i dalje morati da nauči. Nastavnici ih uče da prevaziđu ono što ne znaju, ali i da usavrše ono što znaju. Ukoliko neko traži pomoć od njih, naučeni su da im pokažu kako se to radi, ali ne i da urade za njih.

„Kako želimo odgajati sljedeću generaciju? Ovo je nešto o čemu svi trebamo razmišljati, jer će to direktno utjecati na našu budućnost“, zaključila je Yamazaki.

Film će biti premijerno prikazan na 7. AJB DOC Film Festivalu u ponedjeljak od 15:00 u okviru Takmičarskog programa u Cineplexxu.