Amir Misirlić: Lice rata je nakazno, ono ne zna šta je ljepota

Balkanski sukob tokom ‘90-ih jedan je od primjera kada je, usred nastalog ratnog haosa, muzika odigrala ključnu ulogu u prenošenju poruka koje se nisu mogle na direktan i otvoren način izgovoriti.

Rat predstavlja stanje povišene 'emocionalne temperature' i nije to vrijeme baš pogodno za nijanse, kaže Amir Misirlić, rock novinar i publicista (Ustupljeno Al Jazeeri)

U kriznim vremenima muzika je oduvijek pronalazila suptilni put da ujedini ljude i potakne ljudske emocije.

Balkanski sukob tokom ‘90-ih jedan je od primjera kada je, usred nastalog ratnog haosa, muzika odigrala ključnu ulogu u prenošenju poruka koje se nisu mogle na direktan i otvoren način izgovoriti. Ni odsutnost zvuka nije mogla zaustaviti put umjetnika da izraze svoje nade, podijele svoj strah, ali i da pokažu otpor. Žestoke borbe i zvukovi glasnih eksplozija, umjetnicima su zadale tešku zadaću da svojim umijećem stvore tihu alternativu putem univerzalnog jezika muzike.

O svemu tome, kao i o drugim temama vezanim uz muziku i događanjima koja je prate, za Al Jazeeru govori Amir Misirlić, rock novinar i publicista.

“Rat ne zna šta je to ljepota. Lice rata je nakazno kako god okrenete. Umjetnost pomaže tako što nas podsjeti šta je to važno. Da je važna ljubav, ljudskost i povjerenje. Da služi kao podsjetnik da zbog istih stvari patimo gdje god se na svijetu našli i iz kojeg god plemena bili”, kaže Misirlić.

“Rat uvijek stvari vraća na crno-bijele slike. Ili si s nama ili si protiv nas, nema ništa između. U takvom okruženju neki umjetnici budu posebno inspirisani i stvaraju sjajna djela, a neki zalutaju i stvaraju ona za jednokratnu upotrebu. Čovjek je tada u sukobu sa samim sobom.”

Mreža etničkih rivalstava i političkih strategija nadjačavanja koje su obilježile balkanski sukob, stvorile su zajedničku ‘muzičku nit’ koja je ispreplela različite kulture i društva.

“Neka pjesma, knjiga ili neki film, po svim uzusima estetike, mogu biti genijalni, ali teško je prihvatiti takvo djelo ako zapravo poziva na akciju kojom tebe treba ubiti, ukloniti, istrijebiti… Dok s druge strane, ko može biti posve racionalan u takvoj situaciji”, pita se Misirlić.

Dobar dio ljudi pogođenih ratom, ne priznaje i ne prihvata da sa druge strane nisu svi isti, da i sa te strane ima vrijednih umjetnika koji su obogaćivali ili obogaćuju našu duhovnost.

Neizgovorene bilješke

Tradicionalna balkanska muzika otišla je korak dalje od pukog prenošenja individualnih emocija. Takva muzika je dokumentirala iskustva cijelih zajednica pogođenih sukobom. Patriotske pjesme svojim lirskim sadržajem i prilagođenim melodijskim linijama, naišle su na podršku javnosti i osigurale su jačanje osjećaja nacionalnog identiteta.

Pomno osmišljene pjesme utjelovile su nove vrijednosti, stihovima su urezale dubok trag u historiju, odražavajući kolektivna sjećanja i zajednička iskustva. Dok su različite narodnosti imale vlastite jezike i dijalekte, muzika je sve više preuzimala ulogu komuniciranja između tih podjela.

Nisu samo izazivale osjećaje nacionalnog ponosa, već su i propagirale određene narative i ideologije. Isprepletena politikom, tokom balkanskih sukoba, muzika je značajno uticala na javno mnijenje. Tekstovi pjesama često su sadržavali simbole, metafore i historijske reference koje su pridonosile izgradnji posebnog nacionalnog identiteta. Između ostalog, tabu teme prožete pjesmom, dale su glas onima koji se nisu usudili progovoriti.

Osjećaj slobode izražavanja, čak u postojećoj cenzuri i svakodnevnom potiskivanju emocija, težio je pomirenju među zajednicama pogođenim ratom. Nakon sukoba na Balkanu, muzika je poslužila procesu iscjeljenja, prenosila je stranu ljudskosti utirući put mirnoj budućnosti. Nadilazile su se barijere stihovima, nazirala se ponovna izgradnja povjerenja.

Tuga ‘ugasila’ umjetnike

Nikad jača sila trenutnih sukoba u svijetu nadglasala je donedavno snažni glas umjetnika. Muzičko kritiziranje stvarnosti u teškim vremenima, nikad nije postiglo željenu objektivnost.

“Nikada i nigdje kada se govori o umjetnosti ne može se očekivati neka apsolutna objektivnost. Najvažnije je to na vrijeme shvatiti i prihvatiti te okrenuti u neku vrstu prednosti. Ne treba bježati od toga”, kaže Misirlić.

Potrebno je ponekad naglašavati kako to i jesu subjektivni stavovi i da kao novinar-čovjek nema pretenziju da iznosi neke kategoričke istine nego vlastiti doživljaj nekog umjetničkog djela. Ako ne možemo biti posve objektivni možemo nastojati da budemo posve nepristrasni, a to su dvije različite stvari, objašnjava.

Rat predstavlja stanje povišene ’emocionalne temperature’ i nije to vrijeme baš pogodno za nijanse.

Čovjek je, prema njegovim riječima, u sukobu sa samim sobom, ali i sa općim uvjerenjem oko sebe. Nekada ljude optužujemo za ono što ćemo i sami za nekoliko dana ili godina uraditi.

“Kao što je Kemal Monteno strašno zamjerao Davorinu Popoviću to što su ‘Indexi’ svirali u Beogradu 1999. godine, a za nekoliko godina i sam je imao koncerte u tom istom Beogradu.”

Misirlić izbjegava poimanje sukoba kad god je to moguće, ali ako ima neke hrabrosti u njegovim postupcima, onda se ogleda u tome što je ostao dosljedan vlastitim stavovima i uvjerenjima kada su umjetnost i umjetnici u pitanju. Nije, podlegao sindromu ‘naknadne pameti.’

“Neki ljudi iz tog svijeta su me duboko razočarali, ali to ne znači da sam se odjednom sjetio da njihova djela ne valjaju. Nisam, na moju sreću, podlegao tom sindromu.”

Umjetnost najviše može pomoći i najbolje partije pruža na svom terenu, odnosno kad ne zaboravi da je upravo to i ništa drugo, da je samo umjetnost. Nastala je kao izraz temeljnih ljudskih čežnji da budemo bolji jedni prema drugima i da se poklonimo pred ljepotom.

‘Ono što vrijedi ostat će’

Kulturne podjele nakon ratnog perioda jednostavno je premostio jer ih, kako ističe, nikad nije ni bilo nepremostivih. Nisu samo ‘stare Azre’ ti što ‘umiru kada ljube.’

“Baš u takvim, nenormalnim ratnim uslovima, treba da se sjetimo da je ljubav ono zbog čega vrijedi umrijeti, a nikako zbog mržnje. Htjeli mi to priznati ili ne, mi i dalje jesmo jedinstven kulturološki prostor. Da nismo, ne bi se moglo desiti da Dino Merlin puni po nekoliko Arena i u Beogradu, i u Zagrebu, ali i u Skoplju, ili Aleksandra Prijović – i u Sarajevu i u Zagrebu. Jedni drugima još uvijek ne moramo da titlujemo izjave ljubavi, a pjesme su uvijek baš takve izjave. Ako su to dobre pjesme one su uvijek upućene na jednu određenu adresu, a dotaknu još hiljade i milione srca.”

Muzika je izraz svog vremena i uvijek tu ima svega i svačega, ali ono što vrijedi nadraste ta vremenska ograničenja i postane klasika. Tako će biti i sa muzikom koja se danas sluša.

“Ostaje, neovisno o mom ili nečijem drugom ukusu. Stvorena je i svojevrsna fama o zlatnim osamdesetim koje dobrim dijelom zahvataju i sedamdesete, pa se pomalo, kako kaže naš sagovornik, nekritički odnosimo prema tom periodu.

“Ex-Yu Rock je i dalje postojan. Taj fenomen je prošao kroz vrata Balkana i može se objasniti isključivo muzičkim razlozima. To je vrijeme kada je meni muzika najviše značila, kao što, pretpostavljam, svakome znači u dobi od nekih 15 pa do 25 godina. Ne treba tu nostalgiju obuzdavati. To je most koji je pružen preko međugeneracijskog jaza, a usudio bih se reći i preko svih drugih provalija koje su se otvorile političkim i ratnim zemljotresima ‘90-ih.”

Osim toga, osamdesetim je sve oprošteno zbog proste činjenice da su nakon njih došle devedesete.

Štafeta nasljednika

Trenutno nema kome da preda štafetu nasljednika u ovoj oblasti, iako, na jedinstven način, kreativni trag ostavlja i njegov sin Arnej koji je svoje ime izgradio više u vizualnoj umjetnosti.

Nedavno je doživio još jedno vrijedno priznanje. U dokumentarnom filmu o zagrebačkim i beogradskim koncertima Dine Merlina, filmu na kojem je radio njegov sin Arnej, u jednoj sceni Dino ga pita “a šta bi sad rekao babo Amir Misirlić?” Iako to pomalo vuče na Nadrealiste i ono ‘šta bi rekao doktor Arsla?’, njemu je to ipak znak da je postao neka referentna vrijednost, pa makar i u tom mikrosvijetu popularne muzike.

“Kada je preminuo Želimir Altarac Čičak mnogi mediji su me zvali da kažem nešto o njemu. Još tada me gledao sin i pitao “moj Amire, ko će o tebi govoriti kad umreš”, zaključio je Misirlić u razgovoru za Al Jazeeru.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada