AJB DOC: Kako su stanovnici Buče dočekali odlazak ruskih snaga

Autorica Mila Tešajeva govori kako je riječ o ‘čistom’ dokumentarcu, rađenom bez rasporeda i dogovora.

Film 'Dolazak proljeća u Buču' bit će prikazan u okviru Takmičarskog programa šestog AJB DOC festivala u ponedjeljak, 11. septembra u Cineplexxu (Ustupljeno Al Jazeeri)

Nakon što su sedmicama bili pod ruskom okupacijom, trpjeli granatiranje, nestašice hrane, vode, struje, svjedočili ubistvima voljenih samo zato što su bili na ulici i što su bili Ukrajinci, stanovnici grada Buča dočekali su oslobođenje i odlazak ruskih snaga.

Tešajeva: Smatrali smo kako je vrijeme neprocjenjivo (Ustupljeno Al Jazeeri)

Sa ukrajinskim vojnicima u Buču su stigli ukrajinska rediteljica Mila Tešajeva i njen njemački kolega Marcus Lenz i svjedočili razaranju, bolu, strahu, ali i obnovi, vjenčanjima…

Ruska invazija je počela 24. februara 2022. godine i Buča je bila, kao i obližnja Borodjanka, od samog početka na udaru artiljerije i projektila, a potom je i okupirana. Nekoliko sedmica kasnije, Rusi se povlače i ostavljaju za sobom masovne grobnice, ogromna razaranja, razdvojene i protjerane porodice. Prvi kadrovi fima Tešajeve i Lenza Dolazak proljeća u Buču, koji će biti prikazan na AJB DOC festivalu, prate prve kontakte preživjelih sa pripadnicima vojske Ukrajine.

Tešajeva i Lenz pokušavaju u svom djelu pokazati šta se dešava jednom kada prestanu borbe. Kroz Dolazak proljeća u Buču protežu se lične priče, presijecaju se tragedije, priče o smaknućima najbližih na kućnom pragu, rušenja domova, zgrada, sa čišćenjima zgarišta, sa povratkom u školu, vjenčanjima na trgu i kosidbom trave ispred zgrade kao formom otpora ludilu rata.

Bez planiranja

Rođena Kijevljanka za portal Al Jazeere govori kako su osjećali da moraju biti u Buči kada je javljeno da je oslobođena. Ističe kako su snimali od prvih dana povratka ukrajinskih snaga u Buču, pa do sredine maja.

„To je trajalo otprilike šest sedmica, od toga je bilo četiri sedmice stalnog snimanja po 13-14 sati dnevno, bez pauza. Smatrali smo kako je vrijeme neprocjenjivo i kako je riječ o historijskom trenutku. Nalazili smo se na mjestu strašnog razaranja koje se vraća u život… To je veoma napet i specijalan trenutak, osjećali smo kako smo morali to odmah snimati, a ne mjesecima kasnije kako se često dešava“, ističe Tešajeva u razgovoru za naš portal iz ukrajinske prijestolnice.

Jedna od masovnih sahrana stotina ubijenih u Buči (Ustupljeno Al Jazeeri)

Ukazuje kako je najveći problem tokom rada bila činjenica da je riječ o „čistom dokumentarcu“.

„Kada kažem čisti dokumentarni film, mislim na način da nismo pravili nikakve dogovore sa akterima, tražili vrijeme ili ustupke od ljudi koje smo snimali, ništa nismo posudili – samo smo otišli u Buču i Borodjanku i snimali ljude. Najteže je bilo to nemogućnost planiranja i strukturiranja toka dana i rada. To nije normalno za dokumentarni film“, govori nam ukrajinska rediteljica. Dodaje i kako je početno snimanje i svako putovanje bilo samofinansirano, dakle bez finansijske podrške drugih strana.

Tešajeva govori kako je bilo teškoća na mnogo nivoa.

„Bilo je jako teško, bilo je jako puno emocija zbog svega što smo svjedočili, a to je ogromna ljudska tragedija. Nekoliko puta dnevno vas pitaju: ‘Šta nam se desilo, zašto nam se ovo desilo?’, a vi ne znate kako reagirati, nemate odgovore na njihova pitanja… Potom je bilo teško da pojmimo sve što se desilo, jer je to moja domovina, moja država, moja historija. Jako je bilo teško vidjeti stotine crnih plastičnih vreća sa tijelima ubijenih, pojmiti tu njihovu sudbinu.“

Plač djeteta

U smjenama scena čišćenja ruševina, potrage za ubijenima, identifikacijom žrtava, možete vidjeti scenu u kojoj jedan dječak, uz plač i vrisku, odbija ući u kombi sa drugom djecom. Autorica nam objašnjava kako su to djeca koju su roditelji slali van Buče, van Ukrajine.

„To je kratka scena, ali je jaka i jako važna. Ona pokazuje kako rat utiče na sve dijelove života, na sve segmente društva, na cijelu porodicu. Djeca napuštaju roditelje, šalju ih same, jer u njihovom domu nema vode, nema struje, nema poslova u razorenom gradu i to je sve ogromna trauma za djecu“, objašnjava Tešajeva.

Olenka je djevojčica koja se vratila u Buču, jedina je u razredu sa nastavnicom (Ustupljeno Al Jazeeri)

„Rat je donio brojne patnje, donio je razdvajanje porodica, gubi se sve. Teško je izraziti sve to kroz riječi, sve nivoe šoka, patnji, nevjerice zbog rata koji niko nije očekivao.“

Olenka je djevojčica koja se vratila u Buču. Jedina je u svom razredu sa nastavnicom, ostala su djeca online. Ona kući crta, pjeva sa drugaricom i govore kako su naučile raspoznavati „kada ide kamion, a kada ide tenk“. Ono što privlači pažnju je njena fizička sličnost sa švedskom aktivisticom Gretom Thunberg. Dok se Šveđanka bori protiv klimatskih promjena i za spas okoliša, mlada Ukrajinka se bori sa traumama od granata, gladi i bijega iz vlastitog doma.

Koliko su bliske, a daleke ove dvije djevojke, pitali smo autoricu filma.

„Okruženje njihovih života je u potpunosti drugačije, ali možda imaju slične interese u životu, možda gledaju iste filmove, muziku, sanjaju možda o istim stvarima…“

Kosidba trave

Ipak, nije sve crno u ovom dokumentarnom filmu. Dok se u jednom trenu na trgu dešava vjenčanje dvoje zaljubljenih, malo dalje i malo kasnije se kosi trava ispred zgrade i govori o sađenju cvijeća. Zatim se slavi Uskrs, veliki kršćanski praznik, govori se o ponovnom rođenju Isusa i Buče.

„Nakon ogromnih tragedija, vraća se želja za preživljavanjem, dolazi ogromna energija da se ponovo izgradi život iz smrti, bola i tragedije. Bilo je mnogo sreće među ljudima kada su rusi otišli i kada su vidjeli da se vratila domaća vojska. Nada, da će sve završiti brzo, javlja se nada nakon tragedije i ljudi ne shvataju svu traumu (kroz koju su prošli) jer je preživljavanje prva i najjača potreba. Trauma i stres dolaze kasnije kako život ide ka nekom normalnom ritmu, ali šta je već normalno“, navodi sagovornica.

Vjenčanje u centru grada (Ustupljeno Al Jazeeri)

„I sama kosidba trave je potez otpora, čin ponosa i otpora da neprijatelj neće nam oduzeti život. To je jaka poruka iz filma, želja da se nastavi život, da se obnovi, da se vrati u neku normalnost kakva je bila.“

Brojna priznanja

Za razliku od nekih drugih kreatora dokumentarnih filmova koji po završetku snimanja zanemare i zaborave one koje su snimali, Tešajeva i Lenz se stalno vraćaju u Buču.

„Mi se stalno vraćamo i odlučili smo da nastavimo snimanje sa istim protagonistima i pokušavamo vidjeti šta dolazi poslije svega. Svaki rat je drugačiji, ali je sličan na nekim dijelovima. Imamo neke polazne tačke, želimo pratiti te ljude od oslobađanja Buče na duže staze. Nadamo se kako ćemo sa njima svjedočiti kraju rata, iako to nekima zvuči kao iluzija.

Crne plastične vreće su bile poznat prizor iz Buče (Ustupljeno Al Jazeeri)

Pokušavamo napraviti dublji pogled, vidjeti kakve probleme rat donosi društvu, pokušavamo odgovoriti na pitanje koje su posljedice ostale od rata“, dodaje ukrajinska rediteljica.

Film Dolazak proljeća u Buču prikazan je na više od 35 festivala širom svijeta, te dobio brojne nagrade kao što je nagrada publike festivala Hot Docs u Kanadi, u Njemačkoj za najbolji dokumentarac, te druge od Tokija do Prištine.

„Publika je jako emotivno prihvatila film, prilazili su nam ljudi i zahvaljivali što smo im bolje objasnili rat na nekom ličnom nivou“, ističe Tešajeva.

Film Dolazak proljeća u Buču bit će prikazan u okviru Takmičarskog programa šestog AJB DOC festivala u ponedjeljak, 11. septembra (od 16:30 sati) u Cineplexxu.

Izvor: Al Jazeera