AJB DOC: Skrivena prošlost Alhambre – ko su bili njeni graditelji

Zaronjen u vrijeme, u prošlost koja je skoro iščezla, film Graditelji Alhambre, koji će biti prikazan na ovogodišnjem AJB DOC festivalu, rekonstruiše vrijeme u kojem su smjeli ljudski snovi postajali stvarnost, a ambicija da se ovlada svijetom bila podvrgnuta jednoj univezalnoj, planetarnoj ideji – činiti i djelati u ime velikoga Boga. Kopleksnost filma, ako bi bilo potrebno da se svede na jednu makismu, najbolje bi se izrazila rečnicom koja svjedoči napor generacije da dosegne najviši stadij muslimanske civilizacije, jer Alhmabra zrcali ne samo snagu vremena u kojoj je nastajala, nego i veličanstvenost historije koja joj je prethodila.

Filmski pristup temi neobičan je za filmove ovakvog tipa, koji su, u pravilu, putopisnog karaktera, okrenuti u potpunosti historiografskoj eksploataciji činjenica. Graditelji Alhabre film je koji u mnogim elementima filmskog prevazilazi taj rudimentarni koncept razvijajući se u prelijepu pripovijest o ljudima i vremenu. Spomenike graditeljskog naslijeđa, činjenica je, uglavnom doživljavamo kao samozavršene i samodovoljne građvine rijetko kada razmišljajući o ljudima koji su ih gradili, a još manje nastojeći iza njihove veleljepnosti naslutiti individualnu dramu, ili čak tragediju pojedinca.

Isabel Fernandez odlučila se u svom filmu pomjeriti perspektivu i umjesto uobičajenih matrica filmskog pripovijedanja, fokusiranih na potenciranju likovnih umijeća bezimenih graditelja, akcenat staviti na dramu čovjeka koji je bdio nad gradnjom granadske palače. Kao jedan od najumnijih i renensansno najsvestranijih ljudi svog vremena Ibn al-Khatib, učenjak i sultanski vezir, nadgledao je izgradnju palače nastojeći u njene svodove, kupole, vrtove i terase ugraditi univerzalnu ideju islama, kao svjetske religije i konačne ljudske materijalizacije Božijeg otkrovenja. Ta je palača trebala slaviti uzvišenost Jednog Boga i njegovog supremacijskog monoteizma, a tek onda govoriti o snazi i veličini dinastije Nasrida, vladara kraljevstva Granade.

Sudbina andaluzijskog islama

A, ipak, sudbina andaluzijskog islama, dinastije Nasrida i Alhambre toliko je isprepletena da je nemoguće govoriti o ljepoti građevine, a da se ne objasni historijski kontekst u kojem je građena i ne opišu društvene okolnosti u kojima je podizana. Ispreplićući ta tri pristupa Fernandez oblikuje priču o gradnji palače tako da se prepoznaje ne samo drama jednog svijeta, koji iznutra osjeća da mu se bliži kraj, nego joj je pošlo za rukom da taj složeni odnos epohe i historijskih uslova prikaže na sudbini glavnog protagonista priče. Taj protagonsit, junak tragičkih razmjera, koji svjestan nadolazećih poraza, juri ispuniti vlastiti hybris je i spiritus movens gradnje Ibn al-Khatib. Ideja o gradnji Alhambre došla je u vremenu nakon muslimanskog poraza u bitci kod Tarife, sraza muslimanskih vojski Anadluzije i Magreba, s jedne strane i kršćanskih vojski Pirinejskog poluostrva, Portugala, Aragona i Kastilje.

Sluteći kako su ispustili posljednju priliku da očuvaju kulturu islama u Andaluziji, svjesni kako se civilizaciji bliži neminovni kraj, sultan Jusuf i njegovi najbliži saradnici odlučuju napraviti nešto što će islamski svijet srednjovjekovne Španije spasiti ne od uništenja, koje je neminovno, nego od zaborava i potpunog historijskog nestanka. Gradnja Alhambre posljednji je napor civilizacije da pokaže svoju unutrašnju snagu, da svjedoči ne samo o moći dinastije Nasrida nego da sublimira pet stoljeća dugo prisustvo islama na tlu Andaluzije. Zamišljena kao „palača znanja“ Alhmabra predstavlja vrhunac islamskog znanja iskazanog u tradicionalnoj nauci, naslijeđenoj od Grka, i islamskoj nauci, onome posebnom duhovnom derivatu muslimanskog svijeta, izrasloj na milenijskom izučavanju osnova vjere, prava i teozofije.

Alhambra, kako su je zamislili sultan Jusuf, vezir Ibn al-Yayyab i Ibn al-Khatib treba da odražava kur'ansku viziju svijeta, da u sebi objedini sve islamske kulturne paradigme i da svojim postojanjem podsjeća na pradomovinu islama, na njene oštre suprotnosti izražene na agonalnosti između pustinjske praznine i bogatstva oaza. Osim toga, Alhambra postaje simbol civilizacijskih težnji njenih graditelja i kako vrijeme odmiče preobražava se u jedinstven ovozemaljski svemir znanja, u kome se slave ne samo Bog i njegove nenadmašne mudžize, nego i ljudsko znanje koje ima snagu da mijenja lice povijesti. Alhambra sabire u sebi sva znanja nauke, teologije, matematike, arhitekture, književnosti i filozofije, a njeni stvaraoci realiziraju se kao renesansni ljudi mnogo prije nastanka italijanske renesanse. Ibn al-Khatib je čovjek koji želi posjedovati znanje, ali ne da bi ga zloupotrebljavao za sticanje moći nego kako bi služio čovječanstvu i zato Alhambru koristi kao platformu na kojoj izgrađuje niz naprednih medicinskih eksperimenata.

Uzlet muslimanskog stvarateljskog genija

Pogrešno bi bilo misliti da je film Isabele Fernandez priča o objektu; on to nije, makar znamo da je palača jedan od najveličanstvenijih izraza ljudske kreativnosti uopšte. To je priča o vremenu u kojem je znanje bilo fetiš, kult i priča koja pokazuje koliko liberalno shvaćanje društvenih odnosa može pospješiti napredak nauke i socijalnih odnosa. Gradnja Alhambre je vrijeme konačnog uzleta originalnog muslimanskog stvarateljskog genija, vrijeme u kojem u poslovima zajednice, sa istim pravima kao i muškarci, učestvuju umne žene, kaakva je bila Fatima Bint al-Ammar, supruga, majka i nena sultana/mislilaca. Zato je Alhambra, između ostalog, izraz ženskog principa, ona je ovozemaljski raj/dženet, mjesto na kojem se vjerska meditacija sufija susreće sa univerzalnim principima islama i najvažnijim tropima religije. Alhambra je odraz muslimanskog shvatanja svijeta, univerzuma, prirode dvojnosti, ona je metafora koja iskazuje u poštovanje vodeikao elementu fluidnosti, napretka i blagostanja.

Ali, ta priča o veličanstvenosti Alhambre neraskidivo je povezana sa sudbinom njenog najvažnijeg graditelja Ibn al-Khatiba, koji dolazi u sukob sa sultanovim naslijednikom, Jusufovim sinom, vlastitim učenikom i zaštitnikom, sultanom Muhamedom. Kada shvati da, slijedeći zamisli i ideje Ibn Zamraka, novog vezira, sultan Muhamed počinje Alhambru graditi kao neku vrstu graditeljskog larpurlatizma, a pritješnjen zahtjevima da poštri vjerske slobode i ograniči djelovanje mističkih redova u zemlji, Ibn al-Khatib napušta kraljevstvo. Taj bijeg završava kobno jer biva uhvaćen, osuđen na smrt i pogubljen, a od njegovih knjiga novi sultan naređuje da se napravi javna lomača. To je mjesto na kojem Isabela Hernandez uvodi jednu Ibn Haludnovu misao koja savršeno zatvara zaplet priče, jer ništa se istinitije nije pokazalo, kada je u pitanju kraljevstvo Granade, kao citat koji je u svom dnevniku zapisao Ibn al-Khatib, a koji je u cjelosti preuzet iz Ibn Haludnovog djela: “Kad civilizacije bujaju, dosegle su zenit i bliži se njihov kraj“.

Više od dokumentarnog filma

Bilo bi nepošteno napisati o filmu Graditelji Alhambre da je dokumentarni film, ne samo zato što igrane sekvence sa glumcima čine više od 50 posto filmske naracije, nego i zbog toga što bi to bilo pojednostavljenje Fernandezinog narativnog postupka. Doima se kao da je složenošću filmske tehnike nastojala pokazati složenost priče koju pripvijeda, a odnos između igranih sekvenci, autentičnih dokumentarnih kadrova Alhambre i izdvojenih mišljenja stručnih sagovonrika omogućili su autorici da kreira fascinantnu filmsku priču. Neprekidnim podrivnajme vremenskog plana sadašnjosti, gdje vidimo uzvišenu arhitektoniku Alhambre, pripovijedanjem o prošlosti, Isabela Fernandez potencira druga dva plana, onaj o sudbinskoj konačnosti andaluzijske civilizacije i načinu na koji se taj povijesni trenutak odrazio na život jeddnog od stvaralaca palače Ibn al-Kahtiba.

Sreća je, za gledaoce i filmsku umjetnost, za historiju čovječanstva i islamsko naslijeđe Andaluzije, što je Ibn al-Khatib bio čovjek pisane riječi i kaligraf i što je od mnogobrojnih renesansnih uloga, koje su mu sudbinski bile namijenjene, najviše uživao biti u onoj kraljevskog hroničara, jer gradeći filmsku priču na njegovim ljetopisnim zapisima Isabela Fernandez uspjela je snimiti film koji će ostati trajan spomenik vremenu, čovjeku i veličnastvenoj građevini.

Film Graditelji Alhambre bit će prikazan kao specijalna projekcija na šestom AJB DOC festivalu u nedjelju, 10. septembra (od 12:00 sati) u Cineplexxu.