Thomas Hoepker, ikonske fotografije izgubljenih sjećanja

Čuveni njemački fotoreporter je tokom decenija rada stvorio čitav niz prizora koje svijet i danas prepoznaje, ali ne i on.

Thomas Hoepker ima sposobnost uhvatiti suštinu prirodnog svijeta i učiniti ga vidljivim nama (Screenshot)

Thomas Hoepker ne može odgovoriti na pitanje gdje živi. Ne zna niti koja je godina.

„Zaboravio sam“, odgovara uz osmijeh i odmahuje rukom, minimizirajući svoj hendikep, prihvatajući ga kao neminovnost od koje se ne može pobjeći.

Thomas je cijeli svoj život posvetio fotografiji. Od onih iz nekadašnjeg istočnog Berlina i zida koji je pocijepao čitave porodice i razdvojio dva svijeta, preko Vijetnama, afričkih građanskih ratova i njujorškog užasa od 11. septembra 2001, pa do ekskluzivnog serijala fotografija Muhammada Alija dok je bio na vrhuncu slave, Hoepker je stvorio čitav niz prizora koje svijet i danas prepoznaje.

Čitav svijet, ali ne i on.

Gdje neki ne vide ništa, Thomas vidi nešto

Hoepker pati od Alzheimerove bolesti i gubi sjećanje. Ono mu je u velikoj mjeri vezano uz fotografije koje je napravio u svojoj veličanstvenoj fotoreporterskoj karijeri, tokom koje je svakodnevne, obične i spontane scene na koje je jednostavno nailazio, načinio ikonama koje se teško mogu opisati riječima.

Ovu dirljivu priču Nahuel Loper pretočio je u dokumentarni film Draga sjećanja, koji je prikazan na ovogodišnjem međunarodnom festivalu dokumentarnog filma AJB DOC.

„To su slike stvarnog života“, priča Hoepker. „Sjajna stvar o dobroj fotografiji je to što se ona ne može objasniti riječima“.

Hoepkerova fotografija nastala 11. septembra 2001. godine tokom napada na New York (Screenshot)

Film prati još jedno Thomasovo putovanje. Sa suprugom je krenuo na avanturu od jednog kraja Amerike na drugi, od New Yorka do San Francisca, tokom koje je tražio nove momente kojima će ispričati neku novu priču.

Jer, gdje neki ne vide ništa, Hoepker vidi nešto.

„Nijedna od ovih fotografija nije namještena. Sve su se jednostavno desile. Sve što u tom trenutku treba je kamera na ramenu“, priča, dok pogledom traži novu scenu koju će ovjekovječiti.

„Cilj je ispričati dobru priču, shvatiti važnu ideju… to je fotonovinarstvo“, govori.

‘Slike koje su oblikovale naše kolektivno sjećanje’

Objašnjavajući zašto je napravio film o Thomasu, Nahuel Lopez govori da je želio približiti se njegovim sjajnim fotografijama i shvatiti ih kroz njega, ali i načiniti spomenik čovjeku koji ga je svojim djelom zaslužio.

„Thomas je desetljećima stvarao ikonske slike koje su oblikovale naše kolektivno pamćenje i naš pogled na svijet. To su slike velikog intenziteta koje također uvijek nose vrlo posebnu duhovitost. Međutim, kao što je slučaj s fotografijom, poznajete slike, ali rijetko umjetnika iza kamere. Kada sam saznao da Thomas boluje od Alzheimera, bilo mi je jasno da bih ga volio snimiti na filmu. S jedne strane, približiti se njegovim fotografijama. S druge strane, međutim, postaviti spomenik ovom posebnom čovjeku“, priča tvorac filma Nahuel Lopez.

Muhammad Ali nije se sjećao fotografija koje mu je poklonio Hoepker (Screenshot)

Jedan od najdirljivijih trenutka filma je dio o Thomasovom susretu sa Alijem prije smrti najboljeg boksera svih vremena. Već oronulom Aliju, koji je prije smrti dugo bio u raljama Parkinsonove bolesti, Thomas je poklonio svoj serijal fotografija koje je napravio s njim, od onih koje i danas prepoznajemo, pa do onih najintimnijih, na kojima Ali spava na zadnjem sjedištu automobila, ili razgovara telefonom u pauzi tokom treninga.

Ali ih se nije sjećao, kao niti Thomasa. Baš kao što se Thomas ne sjeća mnogih stvari. Bila je to surova ilustracija života i onoga što nam donosi, sa dva velikana čija su sjećanja nestala.

Thomas se ne sjeća niti svoje sestre, niti mjesta na kojima je prije provodio lijepe trenutke s njom. Svaki novi trenutak s njom je novo upoznavanje i nova revitalizacija izgubljenih sjećanja.

Vještine renesansnog slikara

No, ono što je jako vidljivo u filmu je to što Thomas nije padao u očaj zbog svog stanja, već ga je prihvatao. Na ono što ne pamti odgovara smijehom, baš kao u trenutku kada ga je supruga tokom prolaska kroz Las Vegas podsjetila da su se na tom mjestu vjenčali. Oboje su se veselo nasmijali.

„Smatram vrijednim divljenja s kojom je lakoćom i poniznošću prihvatio svoju sudbinu Alzheimerove bolesti. Ima svoju kameru i svoju duhovitost, kojom još uvijek može komunicirati sa svijetom, za to nije potrebno puno riječi. To je i ono što možete vidjeti na njegovim fotografijama. Postoji krug između njegovog rada, njegovog života i njegove sadašnje sudbine“, kaže Lopez.

Jedna od fotografija iz nekadašnjeg Istočnog Berlina (Screenshot)

Thomas ima sposobnost uhvatiti suštinu prirodnog svijeta i učiniti ga vidljivim nama, navodi se u filmu. Prikazuje želje, strahove, pobjede, ljubav i fantazije čovječanstva.

„Usavršio je jezik fotografije i koristi ga vještinom renesansnog slikara. Njegove slike nas tjeraju da zauzmemo stav prema oblicima života s kojima se suočio tokom svojih putovanja, a koje je ovjekovječio za nas. Da vidimo, osjetimo i razmišljamo o njima.“

Izvor: Al Jazeera