‘Zovem se Sretna’, film o ženi koja se u patrijarhatu usudila živjeti drugačije

U provincijskom gradiću Ergani smještenom u jugoistočnoj Turskoj oblasti Diyarbakir, u kojem živi pretežno kurdsko stanovništvo, smještena je priča o pop zvijezdi u usponu, djevojci po imenu Mutlu Kaya (Mutlu u prijevodu sa turskog jezika znači sretna).

Mutlu je 2015. godine postala veoma popularna dospjevši u finale popularnog muzičkog takmičenja koje joj je promijenilo život, ali ne onako kako se nadala. Ljubomorni mladić, kojeg je ranije odbila i koji je zbog toga pokušao da je ubije, pogodio ju je sa četiri metka iz velike blizine – ali Mutlu je preživjela.

Nakon 38 dana koje je provela u komi probudila se nepokretna i bez glasa. Postala je zavisna od drugih za obavljanje najosnovnijih životnih potreba, a prilikom otpusta iz bolnice s metkom u glavi, kojeg nije moguće operacijom ukloniti, majci su kazali da će “preuzeti svoju jednodnevnu bebu i ponovo je pokušati odgojiti do dvadesetogodišnjakinje”.

Sretna, toliko da je za dlaku izbjegla pokušaj femicida, Mutlu je morala ponovo učiti da hoda, priča i radnju po radnju obavlja samostalno. Uprkos povredama koje su joj promijenile život, kreće u potragu za pravdom, za sestru i sebe, i pokušava vratiti svoj pjevački glas. Njena životna priča tema je dokumentarnog filmu Zovem se Sretna, koji govori o njenom putu do zvijezda i nazad. Film autora Nicka Reada i Ayse Toprak, prikazan je u Takmičarskoj selekciji na Festivalu dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans (AJB DOC), koji se održava u Sarajevu.

Suprotstavila se ustaljenom patrijarhalnom sistemu

Zelenooka djevojka anđeoskog glasa, Mutlu, žrtva je pokušaja femicida jer se usudila pokušati živjeti drugačije i suprotstaviti se ustaljenom patrijarhalnom sistemu koji vlada i jedino je prihvatljivo u njenom okruženju. Njena želja za boljim životom, želja da pomogne svojoj porodici, a i sebi osigura kvalitetnije uslove, naprasno je zaustavljena samo jednim potezom muškarca kojeg nije željela.

Nije samo jedan neuspjeli pokušaj femicida tema ovoga filma. Žrtva kasnije postaje i njena sestra Dilek, koja je Mutlu bila uzdanica.

Nakon samo mjesec dana od tragedije i femicida koji je potresao Bosnu i Hercegovinu i region, jer je bio emitovan uživo na društvenim mrežama, ovaj film doživljava se kao potencijalno svjedočanstvo bilo koje žene koja nije sigurna, i ne može biti, sve dok društvena pravila nalažu ženama da se ne bune, a ako i kada se pobune postat će žrtvom psihičkog i fizičkog zlostavljanja. U konačnici i život je u pitanju, a koliko je sistem prevencije zakazao, u ovakvim slučajevima dolazi do izražaja.

Slučaj iz Bosne i Hercegovine, kao i ovaj od prije nekoliko godina iz Turske, na prvi pogled imaju malo toga zajedničkog, osim femicida, ali pobližim posmatranjem postaje jasno da koliko god ova dva društva bila naoko različita, u srži je tradicija i rodne uloge su opće poznate.

Oba slučaja, medijski detaljno popraćena u svojim sredinama, govore da društvo reaguje nakratko, a posljedice ostaju na samo maloj skupini direktno uključenih aktera. Društvene norme nalažu da porodični odnosi ostaju skriveni, a kada se desi da se izlože i ogole, i pored određene količine empatije od posmatrača, u konačnici dolazi do osude – opet same žrtve.

Film izazvao duboke emocije

Prikazivanje filma Zovem se Sretna, koji je kod publike AJB DOC festivala izazvao duboke emocije, bio je povod za razgovor s Nickom Readom, jednim od autora. 

Na pitanje kako je došlo do odluke da se priča Mutlu Kaye ekranizira i kakav je pristup morao biti da se članovi porodice otvore na tako prirodan način. Koautor filma Read odgovara da je “vizija bila zabilježiti intimne i epske kvalitete njezine priče”.

“Kada kažemo da je naš pristup bio ‘intiman’, pod tim smatramo nivo povjerenja za koji smo se nadali da ćemo ga postići kad je riječ o Mutlu i njenoj porodici, a to je značilo provesti nekoliko sedmica samo upoznavajući ih, prije nego što smo počeli snimati. Zatim je trebalo ‘uhvatiti’ neke sitne detalje svakodnevnog života te porodice, koji je uveliko određen Mutluinim posebnim potrebama”, kaže Read. Dodaje da zasluge za nivo iskrenosti i povjerenja koje je porodica pokazala u intervjuima treba pripisati saradnicama na projektu, Meryem Yavuz i Ayse Toprak.

Autor priča da su neke detalje željeli suprotstaviti širokim krajolicima i divljim planinama regije. “Bili smo pod utjecajem djela Nurija Bilge Ceylana. Ali, ova priča u svom intenzitetu ima i epski karakter, pokriva period od sedam godina, tako da su za naglašavanje važnosti priče također bili jako važni arhivski snimci i muzika. Femicid i nasilje u porodici univerzalna su pitanja, stoga želimo da film privuče i međunarodnu publiku”, ističe Read.

Porodica puna snažnih žena

• Sudbina Mutluine porodice ostavlja gledaoce u dubokim emocijama, ali i pune nade. Ono što su prošli većina porodica ne bi preživjela, ali dalje su jaki i spremni da se bore protiv sistema. Je li njihova borba završena okončanjem njihova dva slučaja ili su tek počeli edukovati i osnaživati veći broj žena i zajednica da dignu svoj glas?

– Dvije sestre, Mutlu i Songul, pokrenule su kampanju za pravdu za svoju sestru Dilek, ubrzo nakon njenog ubistva u martu 2020. Za ubistvo je bio optužen oficir turske vojske, pa su bile zabrinute da bi moglo doći do zataškavanja ili iskrivljivanja pravde. Shvatile su da su dio mnogo šire kampanje vezane za način na koji turski sudovi tretiraju slučajeve navodnih ubistava ili otmica žena, te za općenito raspoloženje kada je riječ o pravima žena. Kada se Turska povukla iz Istanbulske konvencije u julu 2021, žene su u znak protesta izašle na ulice. Kao što se vidi u našem filmu, Mutlu i Songul su im se, u znak solidarnosti, pridružile u kampanjama za pravdu.

• Otac je prikazan nekoliko puta, ali ste odlučili da se njegov glas na filmu ne čuje. Šalje li to glasniju poruku nego da je govorio pred kamerom? 

– Otac Mehmet bio je na mnogo načina periferni lik u životu te porodice – udaljen, često odsutan, rijetko uključen u njihove emocionalne živote. Mutluina porodica je, na neki način, atipična za kurdsko društvo – više je matrijarhat, puna je snažnih žena. Otac je izjedan grižom savjesti i sebe opisuje kao prilično slomljenog traumatičnim iskustvima pokušaja da zaštiti svoje dvije kćeri – u čemu nije uspio.

• Uloga majke pomirene sa svojom i sudbinom članova porodice, borbom kroz život i podrškom koju pruža cijeloj porodici nameće pitanje – kako da majke slične njoj, u okruženju gdje se žena tretira kao vlasništvo, odgajaju nove generacije na drugačiji način?

– Hanim, majka, udala se sa 13 godina i rodila osmero djece. Sva su ona odgajana s nekim životnim izborima i ne vjerujem da su Hanim ili Mehmet željeli da ijedna od njihovih kćerki doživi isto – što je neka vrsta napretka u relativno obrazovanoj i informisanoj porodici. Ali, mnoge patrijarhalne prakse – od poligamije preko maloljetničkih i prisilnih brakova do sistema miraza – i dalje postoje u udaljenim zajednicama u Turskoj, a bit će potrebna neka nova generacija da tome stane ukraj.

• Šta mislite o utjecaju Vašeg dokumentarca u Turskoj, kao i na međunarodnom nivou? Je li ovaj film dovoljno jak medij da pokrene pitanja o temi femicida, o radu pravosuđa i ženskim slobodama i donese neke promjene?

– Još ne znamo kako će film proći u Turskoj – tamo ćemo ga premijerno prikazati u oktobru. Kao autori dokumentarnih filmova, naravno da bismo željeli da film donese promjene – ili  barem potakne dijaloge i rasprave na kojima bi se diskutovalo o promjenama, posebno kada je riječ o podršci ženskim pravima. To je delikatna tema s obzirom na trenutnu političku atmosferu u Turskoj, tako da moramo biti veoma oprezni kako bismo ispunili obaveze prema svojim saradnicima i onima s kojima ćemo narednih mjeseci raditi na promotivnoj kampanji u Turskoj.

• Mislite li da će priča Mutlu i njene porodice nadahnuti i ojačati one koji se nalaze u sličnoj situaciji da se bore i dignu svoj glas?

– Iskreno se nadamo da će biti tako. Femicid i nasilje u porodici događaju se sa šokantnom i užasavajućom učestalošću širom svijeta, pa se iskreno nadamo da će publika, bilo u Sarajevu, Londonu ili Istanbulu, ozbiljno razmisliti o novim načinima i svojoj ličnoj odgovornosti kako bi uradili sve što je moguće da se ovi problemi riješe.