AJB DOC: Šta se dešava ‘kada se kamere ugase’?

Posljednjih desetak godina primjetan je jedan značajan trend, a to je porast popularnosti dokumentarnih filmova što bi se moglo tumačiti kao jačanje znatiželje publike za živote onih koji ih okružuju, ali ne na način stalne prismotre privatnih trenutaka već činjenično-zasnovanih priča.

No, ono o čemu se možda ne govori u ovom okviru jeste šta se dešava sa akterima tih priča, koje su posljedice za njihov život, njihovo postojanje, njihovo okruženje otvaranja nekada jako bolnih rana i situacija. O tome govori dokumentarac Kada se kamere ugase (Subject) američkih producentica Jennifer Tiexiera i Camille Hall koje se vraćaju u živote pet osoba koje su privukle veliku svjetsku pažnju.

Kroz razgovore sa učesnicima jako gledanih dokumentaraca poput The Staircase, The Wolfpack, Capturing the Friedmans i Hoop Dreams, želi se istražiti sama etika stvaranja dokumentarnih filmova. Potežu se brojna pitanja dinamike, snage, da li učesnicima treba platiti za učešće, te osnovno pitanje: ko ima pravo da iznese tu priču?

Film Kada se kamere ugase, koji je prikazan na festivalu AJB DOC, prati živote pet osoba.

Pet priča

Najveću pažnju privukla je dokumentarna serija The Staircase. Nakon što je Kathleen Peterson pronađena mrtva 2001. na dnu stepenica doma u Sjevernoj Karolini, policija je sumnjala na njenog muža Michaela Petersona. Njegova usvojena kćer Margaret Ratliff tada je imala 20 godina i pristala biti dio filma, a sada priznaje kako je gubitak privatnosti u tim godinama bola i žalosti bio užasan.

Arthur Agee je akter filma Hoop Dreams iz 1994. godine koji govori o mladim žiteljima Chicaga koji žele postići više igrajući košarku. Prvo je Ageeju rečeno kako film neće donijeti novac, ali je ipak zaradio milione dolara i svi učesnici su dobili dio. Iako nije zaigrao u NBA, uspio je kupiti majci novu kuću i automobil.

U filmu The Square iz 2013. godine, prati se revolucija Arapsko proljeće u Egiptu. Ahmed Hassan, jedan od slučajnih lidera ustanka, postaje centralna ličnost filma. Deset godina kasnije je u političkom egzilu u Turskoj, ponosan na svoju ulogu u filmu, ali ambivalentan o njegovom utjecaju na Hassanov život. Kada je sniman film Kada se kamere ugase, Hassan je pokušavao snimiti vlastiti dokumentarac o sirijskim izbjeglicama u Istanbulu i morao je prodati svoju kameru kako bi preživio.

Susanne Reisenbichler smatra kako bi, da je The Wolfpack snimljen 2015. godine, bio „običan film“, a njeni sinovi bi „zaradili milione dolara“. „Pošto je [to] dokumentarac, to se nije dogodilo“, kaže. Reisenbichler i njeno sedmoro djece pojavili su se u navedenom filmu nakon 14 godina zatvora u stanu na Manhattanu gdje ih je zatvorio otac zlostavljač. Odrasli su gledajući filmove na TV-u…

Jesse Friedman je odslužio 13 godina zatvora zbog seksualnog zlostavljanja djece prije nego je velike sumnje na njegovu osudu bacio film iz 2003. Andrewa Jareckija Capturing the Friedman. U filmu Kada se kamere ugase, Friedman govori: „To je bilo čudo dokumentarnog žanra. Ubili bi me u zatvoru da nije objavljen“. Dvije decenije kasnije, ipak nije siguran u kojem obliku i domenu je film promijenio njegov život.

Nemoguće je izbjeći bol

Sa autoricama smo razgovarali o tome šta se zaista dešava kada se kamere ugase, odnosno kolika je opasnost od ponovnog izazivanja trauma, bola i strahova kod učesnika dokumentarnih filmova i koje su posljedice kada kamere odu, a projekcije započnu.

„Dok smo radile ovaj film, naš cilj je zapravo da pokušamo što više umanjiti opasnosti od ponovne traume ljudi koji su učestvovali u projektu i na tome smo jako puno radili sa našim predstavnicom učesnika i izvršnom producenticom dr. Kameelah Rashad kako bi pokušali umanjiti štetne stvari koje smo mogli stvoriti kao filmadžije“, govori Hall.

„Shvatili smo kako je nemoguće u potpunosti izbjeći bol i probleme, ali kada se potrudite da imate u vidu šta se može desiti, onda možete naći načine da smanjite negativna iskustva učesnika. Nama je samo iskustvo rada sa našim učesnicima koproducentima zaista promijenilo živote. Otvorilo nam je oči da vidimo šta znači biti snimljen i to je pogodilo naš rad na neviđene načine“, smatra Tiexiera.

Kada se govori o snimanju dokumentarnih filmova, mnogi koriste argumente kako je riječ o „upadu u privatne živote“, a previđa se činjenica da smo okruženi kamerama, kako se voajerizam uvukao u svaki segment medijskog i drugog prostora (reality emisije, kao primjer). Nameće se pitanje: da li su ljudi uopće svjesni razlike između takvih emisija i istinskih dokumentarnih filmova?

„To je zaista odlično pitanje! Sada živimo vrijeme kada su sve te linije podjele zamućene: videosnimak napravljen u nečijoj kući se može pojaviti u dokumentarcu ili se može desiti da se neka kampanja sa društvenih mreža može pojaviti kao neka grafika u dokumentarnom filmu. Reality show nekada daje osjećaj dokumentarnog filma, ili obratno“, odgovara Hall i nastavlja: „Ovo je veoma zbunjujuće vrijeme“.

U filmu Kada se kamere ugase dr. Pat Aufderheide, ističu sagovornice Al Jazeere, na ovu temu kaže: „Postojimo u jako komplicirano vrijeme kada je teško svima razumjeti šta je stvarno, a šta nije“.

Streaming platforme

Prisutno je stajalište kako su protekle godine bile „zlatno doba“ stvaranja dokumentarnih filmova iz svih sfera i domena života, bilo da je riječ o historiji, sportu, putovanjima, geografiji, psihologiji, igračkama, ubistvima, zločinima…

Hill i Tiexiera navode kako su streaming platforme bile pogon ogromnog booma u stvaranju dokumentaraca.

„No, bilježimo usporavanje tokom protekle godine jer su se ove kompanije odlučile na rezanje troškova u cijelom obimu operacija. Usporavanje otkupa dovelo je do nestanka finansija za nezavisne filmove, pa je nažalost ovisnost o ovim platformima za prikazivanje naših filmova smanjilo prostor za objavu i plasman“, dodaje Hill.

Na pitanje da li je film donio neki napredak učesnicima, Tiexiera govori kako bilježe velike napretke.

„Ahmed se preselio u Sjedinjene Američke Države kako bi pokušao ostvariti karijeru u snimanju filmova, Margie je na čelu organizacije koja se bori za bolja prava onih koji učestvuju u filmovima. Zapravo, svi naši učesnici javili su nam se sa dobrim vijestima.“

A kada se kamere ugase, koliko se filmadžije vrate onima koji su otvorili svoje živote, svoje duše javnosti, Hill kaže mnoge njihove kolege razumiju kako će doći do jakih promjena, te kako će sam taj odnos duboko utjecati i na same kreatore filma.

„Međutim, jako je važno posavjetovati se i razgovarati o svim temama sa filmadžijama prije nego počnete raditi sa svome prvome filmu kako bi mogli napraviti plan i procijeniti kako voditi ovakve razgovore o brizi kako se ne bi našli izloženi i bez resursa. Postoje neke odlične alatke kao što je okvir ‘Documentary Accountability Working Group’, dostupan na internetu, koji je od velike pomoći na početku“, rekla je Tiexiera.

Film Kada se kamere ugase prikazan je u sklopu programa “Last Minute Cinema” na šestom AJB DOC festivalu.