Ratna priča Adnana Repeše: Suočavanje sa traumama vlastite prošlosti

Čitalac naviknut da ratne priče budu epski raspričane i obojene heroičnim tonovima, da budu ideologizirane u mjeri da je literarnost samo povod, a nikako cilj i svrha pisanja biće iznenađen posljednjim romanom bosanskohercegovačkog prozaista i romansijera Adnana Repeše. Odmičući svoju pripovjednu perspektivu od potrebe da definiše apsolutne istine, Repeša se odlučio na jedan sasvim drugačiji pristup. Svoju ratnu priču ispripovjedaće iz lične perspektive, što je, kako se vidi u romanu Godina bez proljeća (Buybook, Sarajevo), bio ispravan odabir.

Intimizirana ratna priča o izbjeglištvu simboličnog naslova Godina bez proljeća Repešin je način da se jezikom stilizirane literature suoči sa traumama vlastite ratne prošlosti. Taj tinjajući, nikada zaboravljeni period života sada izranja iz prošlosti kao neka vrsta terra incogintae u otkrivanju, a centralna ličnost romana, pripovjedač u prvom licu jednine, postaje svjedok vlastite ratne priče.

Fokusirajući svoje pripovijedanje na tzv. male teme, Repeša uspijeva osloboditi svoju romanesknu priču tereta velikih naracija osiguravajući da ono što na koncu bude ispipovjedano kao pripovijest romana poprimi jednu sasvim posebnu dimenziju tragičnog.

Upravo je tragičnost nevidljivog i nezamjećenog ono na čemu, u poetičkom smislu, Repeša insistira u romanu, jer je njegov roman pripovijest o dvostrukom izbjeglištvu i dva prostora zbivanja, isprepletena emotivnim i simboličkim vezama, a najviše toposom premještanja.

Tragika bosanskog rata

Njegov junak svojim postojanjem, dakle onim najjednostavnijim bitisanjem, svjedoči tragiku bosanskog rata, njegovu užasnu poremećnost i nakaradnost i svjedoči, što je rijedak motiv u bosanskoj književnosti, o prostornoj, geografskoj i teritorijalnoj omeđenosti življenja. Nasilnost premještanja, naravno, podrazumijeva da se karta svijeta u kojem se glavni junak kreće neprekidno mijenja, ali to nije mijenjanje svojstveno uobičajenim matricama pikarskog romana.

Premještanje, odnosno putovanje, odnosno prekoračenje granica poznatog, nasilno je proizvedeno i ono porađa iskustvenu traumu i spoznajnu ograničenost. Svijet koji se otkriva u izbjegličkoj sobi, jedva poznate mostarske kuće, je srušen i uništen svijet, on nema metafizike ili ontologije, on poznaje samo jednu vrstu izopačene dijalektike u kojoj kretanje nije okrenuto prema epistemološkom naprijed nego je bez ikakve gnoseološke vrijednosti.

Godina bez proljeća je roman sa jakom prostornom ukorjenjenošću, a Repeša smjelo priču svoga romana situira u konkretno mjesto. To je ponajviše priča o ratnom Mostaru, onom jezičku prostora koji je sa svih strana bio omeđen, prostoru skučenom, klaustrofobičnom, prostoru koji je nalik koncentracionom logoru ili getu.

Što on, zapravo, i jeste, ali sa drugačijim konsekvencama, jer glavni lik romana je mladić koji u svom tom užasu, ipak, mora da se „bavi“ problemima odrastanja. To je odrastanje iščašeno i poremećeno, ono je obilježeno tragedijama izbjeglištva i smrću najbližih i najdražih prijatelja. Kada se odrastanje odvija u uslovima permanentnog gubitka, onda i naknadno prisjećanje mora biti neka vrsta otkrovenja u kojem junak otkriva obrise života koji iz neke njegove današnje perspektive djeluje suludo i nevjerovatno.

Uhvatiti jezikom besmisao rata

Takva stvarnost je daleko od uobičajene, a Repešina lucidna odluka da ispisuje roman baziran na ličnom iskustvu omogućila mu je da piše poetski nadrealističnu prozu, jer stvarnost rata je sve samo ne logična u onom aristotelovski kauzalnom smislu. U pripovijedanju njegovog junaka ništa nema smisla i oblika i upravo je zbog toga pripovjest romana suštinski smislena i logična.

Opisati logiku rata, barem za dobre prozaiste kakvim se Repeša pokazuje, znači uhvatiti jezikom i opisom svu nelogičnost i sav besmisao rata. Rat u kojem obitava Repešin junak je rat bez epskih heroja, to je čovjek – individua, sveden na svoju golu egzistenciju, shvaćenu kao princip postojanja u najjednostavnijem smislu i egzistenciju kao neprekidnu potrebu da se svim snagama održi u fizičkom životu.

Elvedin Nezirović je za Repešin roman napisao sljedeće: „U svijetu koji se raspada, gdje je ljudski život poput bačenog novčića koji može da padne na bilo koju stranu, stvarnost postoji, prije svega, u svojoj nemogućnosti da bude shvaćena. Izmičući dubljoj spoznaji, ona graniči koliko s realnim, toliko i s nerealnim, koliko s historijskim, toliko i s fikcijskim, i jedino što ljudskom umu preostaje u takvim okolnostima jeste da zabilježi subjektivni doživljaj tog užasnog preobražaja, da ispriča, što bi se reklo, svoju priču“.

Repešina priča je priča ratne Hercegovine, opkoljenog Mostara i svijeta koji živeći u grču nastoji sanjati budućnost, jer glavni junak romana je, čovjek na pragu svog života, onaj kojem je oduzeto sve: dom, mladost, perspektiva, domovina, jezik i, ono što je najgore, sposobnost da sanja budućnost.