Reditelj koji filmovima postavlja dijagnozu vremena i društva u kojem živi

Stefan Komandarev je najistaknutiji bugarski filmski reditelj, scenarist i producent čije duboko interesovanje za socijalne i psihološke probleme proizilazi iz studiranja medicine i njegove profesije psihijatra, koju je napustio zbog ljubavi prema filmu.

Film Blagine lekcije dominirao je u Karlovim Varima na 57. izdanju Međunarodnog filmskog festivala osvojivši tri nagrade. Nakon Uputstava (2017), u čijem je središtu teško stanje sofijskih taksista, i Okruga (2019), o policajcima koji patroliraju glavnim gradom Bugarske, Komandarev i njegov koscenarista Simeon Vencislavov ekranizirali su životni brodolom jedne starije žene koja gubi životnu ušteđevinu prevarom preko telefonskog poziva što predstavlja filmsku trilogiju o izazovima koji muče generaciju treće životne dobi u bugarskom društvu.

Od medicine preko psihijatrije do filma

Komandarev je rođen 1966. godine u Sofiji. Diplomirao je filmsku i TV režiju na Novom bugarskom univerzitetu gdje je i predavač. Godinu dana nakon okončanja studija osnovao je svoju produkcijsku kuću Argo Film. Radovi Komandareva uključuju mnogobrojne nagrađivane igrane i dokumentarne filmove. Član je Evropske filmske akademije, Bugarskog udruženja filmskih reditelja i Bugarskog udruženja filmskih producenata. Njegov dugometražni prvijenac Pseća kuća premijerno je prikazan na Berlinale Forumu 2001. godine, dok je njegov drugi dokumentarni film Svijet je velik i rješenje se krije iza ugla osvojio više od 35 festivalskih nagrada i bio u užem izboru za Oscara za najbolji strani film 2009. godine.

Na pitanje šta je tako primamljivo u filmu Blagine lekcije što je osvojilo srca članova žirija u Češkoj, Komandarev odgovara da je to pitanje više za članove žirija.

„Ono što su podijelili sa publikom i nama nakon ceremonije, kada su već mogli da razgovaraju, jeste da su bili opčinjeni snažnom pričom, njenom univerzalnošću i emocionalnošću, sjajnom ulogom Ele Skorčeve, moralnim pitanjima koja film postavlja bez davanja spremnih odgovora“, pojašnjava Komandarev.

Bugarski penzioneri su se ispostavili kao najveće žrtve postkomunističke tranzicije. Glavni lik u filmu, Blaga je penzionisana profesorica bugarskog jezika i književnosti, udovica koja jako brine kako će sakupiti novac za grob i nadgrobni spomenik svog muža. Njen sin živi u inostranstvu i bori se da zarađuje za život. Svoju skromnu penziju dopunjava davanjem privatnih časova, najčešće imigrantima koji žele steći pravo na državljanstvo. Suočena sa izazovom kako da razvuče svoje finansije upada u zamku telefonske prevare i ostaje bez novca.

Komandarev ističe da on i mnogi njegovi prijatelji imaju voljene osobe koje su postale žrtve takvih prevara jer se to dešava prilično često. Kroz pripremu snimanja filma cijeli tim je temeljito istražio ovaj oblik kriminala, upoznali mnoge žrtve, razgovarali sa policajcima koji rade na ovakvim slučajevima, čak su uspjeli vidjeti pravog telefonskog prevaranta. Jedan od ciljeva filma je i prevencija ove pošasti.

Snimanje filmova kao izlazak iz zone komfora

Naziv filma Blagine lekcije ima više značenja. U jednom smislu, radi se o preciznosti upotrebe bugarskog jezika glavne glumice u filmu i njene navike da ispravlja jezičke greške sagovornika.

„Jedan od znakova krize u društvu je duhovni pad, slabljenje obrazovanja, što se najbolje ogleda kroz opadanje kvalitete govornog i pisanog jezika. Najznačajniji moji nastavnici tokom školovanja su bili oni iz bugarskog jezika i književnosti. Motivirali su me da čitam knjige koje su mi razvile maštu i dale mi opću kulturu. Naučili su me da se smisleno izražavam i da razvijam svoje ideje. Imali su visok društveni prestiž u vrijeme mog djetinjstva. Danas to nije slučaj”, ističe Komandarev.

Skorčeva je bila filmska zvijezda osamdesetih u Bugarskoj koja je namjerno prestala da glumi od 1989. godine frustrirana pretjeranom komercijalizacijom sedme umjetnosti. Za glavnu ulogu u ovom filmu osvojila je Kristalni globus.

„Slučajno sam je sreo tokom pandemije. Pristala je da pročita scenario i veoma joj se dopao.  Rijetko sam u karijeri reditelja imao sreću da radim s glumicom takve klase, sa nevjerovatnim osjećajem za detaljnu glumu“.

Za njega je snimanje filmova izlazak iz zone komfora, te da nauči nešto novo. Zbog toga su njegova ostvarenja istovremeno emotivna, donose zanimljive priče i ukazuju na društvenu nepravdu.

Od dokumentarnih filmova na kojima je Komandarev radio najveći uspjeh je ostvario Svijet je velik i rješenje se krije iza ugla koji je prikazan u 100-ak država.

„Tema ovog filma je ono što se dešavalo i dešava se generaciji naših roditelja, koji su bili najveće žrtve tzv. tranzicije na tržišnu ekonomiju i demokratiju u Bugarskoj. To su ljudi koji su cijeli život proveli u radu i trudu, a lišeni su dostojanstva na kraju svog života. Mnogi od njih su uskraćeni čak i za hranu, grijanje, zdravstvenu njegu, a da ne govorimo o normalnom kulturnom životu, zabavi, odmorima itd. Većina je usamljena jer su im djeca i unuci emigrirali protjerani ekonomskim kolapsom države. Dakle, film je uglavnom o penzionerima, o njihovom nesretnom životu, a telefonski prevaranti su samo povod da se priča o zaboravljenim starcima“, dodaje Komandarev.

Kinematografija kao lijek za bolesno društvo

Njegovo medicinsko obrazovanje i iskustvo u psihijatriji mnogo mu je pomoglo u kreiranju filmova. Kao bivši doktor medicine, Komandarev je posebno naklonjen postavljanju dijagnoza vremena i društva u kojem živi.

„To što sam godinama radio kao ljekar mi pomaže posebno u nagomilanom životnom iskustvu. Na Medicinskom fakultetu su nas učili da je tačna dijagnoza najvažniji prvi korak u dobrom liječenju. Poznajem život i sa njegove mračne strane, koja nije ništa manje stvarna. Psihijatrija mi donekle pomaže u psihološkom profilisanju likova, u analizi i realizaciji njihovog dramaturškog okvira“.

Njegov rad spada u ono što mnogi nazivaju škola bugarske društvene kritike. Zagovara stav da u vremenima moralne, duhovne, socijalne i ekonomske krize, kinematografija treba pokušati da liječi bolesno društvo.

„Ne možemo se pretvarati da ne vidimo šta se dešava oko nas, to bi bilo cinično. Nažalost, u Bugarskoj se vodi kampanja protiv ove vrste produkcije. Postoje pokušaji da se nametne model za više tržišno orijentisane i zabavne filmove“, dodaje Komandarev.

Izazvati raspravu o sudbini starijih i ugroženih ljudi

Bugarska filmska produkcija se muči sa sličnim problemima kao i ostale balkanske države.  Komandarev se nada da će se nakon usvajanja novog zakona osjetiti napredak.

„Nadam se da će se novim Zakonom o bugarskoj filmskoj industriji, usvojenim prošle godine, stvari popraviti. Ali još uvijek ima puno nepravilnosti u podzakonskim aktima, od kojih neke blokiraju normalan rad bugarskih kinematografa. Očekujemo adekvatne akcije bugarskog Ministarstva kulture kako bi se proces deblokirao. Teško mi je porediti bugarsku kinematografiju sa susjednim zemljama jer nisam upoznat sa detaljima, ali na Balkanu su problemi često slični“, smatra Komandarev.

Postkomunističke države imaju mnogo zajedničkih i sličnih izazova. Komandarevljev rad je fokusiran na onaj dio bugarskog društva koji je široko zapostavljen što može biti primjer i za filmske radnike iz država bivše Jugoslavije.

„Naš cilj je da izazovemo raspravu o sudbini starijih i ugroženih ljudi u svakom procesu političkih transformacija. Oni su najveće žrtve svake takve tranzicije. A oni i njihovo dostojanstvo su uvijek van reflektora“, zaključuje Komandarev.