Saša Krmpotić: Važno je suočiti se s prošlošću kroz umjetnost
Ovakve predstave ohrabruju da se suočimo s prošlošću, prihvatimo odgovornost i težimo boljoj budućnosti, kaže Saša Krmpotić koji je za ulogu u predstavi ‘Što na podu spavaš’ dobio Sterijinu nagradu.
Nakon što je u svoju biografiju upisao nekolicinu značajnih uloga, mladi glumac Saša Krmpotić je za ulogu u predstavi Što na podu spavaš dobio nagradu za najbolje glumačko ostvarenje na ovogodišnjem Sterijinom pozorju.
“To priznanje ne samo da potvrđuje moje vlastite napore i rast kao glumca, već je i dokaz izuzetnog timskog rada, vodstva reditelja Kokana Mladenovića i hrabrosti pisca Darka Cvijetića”, kaže Krmpotić.
Predstava Što na podu spavaš, koprodukcijski projekt Narodnog pozorišta Sarajevo, Scene MESS, Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad i Gradskog dramskog kazališta Gavella iz Zagreba, hrabro progovara o bolnim temama devedesetih i posljedicama koje je rat ostavio na društvo što, smatra Krmpotić, nosi ogromnu važnost.
“Ove umjetničke izraze treba shvatiti kao snažan podsjetnik na našu kolektivnu historiju koja nas poziva da se suočimo s prošlošću i izvučemo vrijedne pouke iz nje”, kaže Krmpotić.
- S kakvim razmišljanjima i osjećanjima ste dočekali ovo priznanje i šta Vam ono konkretno znači, naročito kada uzmemo u obzir da je riječ o jednoj od najznačajnijih i najuglednijih nagrada u području pozorišne umjetnosti na Balkanu?
– Dobijanje Sterijine nagrade za najbolje glumačko ostvarenje za ulogu u predstavi Što na podu spavaš bilo je istovremeno iznenađujuće i ponizno. Bio je to trenutak iskrenog iznenađenja, budući da nisam očekivao takvo priznanje za naš zajednički rad. Sterijina nagrada ima ogroman značaj u pozorišnoj zajednici Balkana i biti počašćen ovim prestižnim priznanjem je zaista divna stvar. To priznanje ne samo da potvrđuje moje vlastite napore i rast kao glumca, već je i dokaz izuzetnog timskog rada, vodstva našeg reditelja Kokana Mladenovića i hrabrosti pisca Darka Cvijetića.
Ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez izuzetne saradnje i posvećenosti čitavog tima koji je bio uključen u produkciju. Vizija reditelja, njegovo vodstvo i povjerenje u naše sposobnosti omogućili su nam da oživimo likove i priču na sceni. Također, snažno i dirljivo pisanje Darka Cvijetića pružilo nam je osnovu za istraživanje složenih tema i pružanje snažnih izvedbi.
Ovo priznanje je zajednički uspjeh i proslava kolektivnih napora uloženih u stvaranje ove pozorišne predstave. Ono nas podsjeća na važnost saradnje, timskog rada i kombinovanih talenata svih uključenih. Iskreno sam zahvalan na prilici da radim uz takve talentirane pojedince i da naši zajednički napori budu priznati Sterijinom nagradom. To me inspiriše da nastavim rušiti granice, rasti kao glumac i nudim još više u budućim projektima.
- Riječ je o još jednom pozorišnom ostvarenju na kojem ste sarađivali sa Kokanom Mladenovićem. Kako je došlo do ove saradnje koja traje još od Vaših studentskih dana i kako izgleda proces rada s Mladenovićem?
– Saradnja sa Kokanom Mladenovićem počela je sa prvim zajedničkim projektom, predstavom Prosjačka opera u Narodnom pozorištu Sarajevo i nastavila se razvijati od tada. Poslije sam sa njim radio na predstavi Sjećaš li se Doli Bel u Kamernom teatru 55, a sada sam imao priliku raditi sa njim na ovoj predstavi.
Rad sa Kokanom je zadovoljstvo i čast. Njegov umjetnički pristup, nas kao glumce izaziva da pružimo sve što imamo i potpuno se uronimo u naše uloge. Iako proces može biti zahtjevan, nagrade su neizmjerno velike. Mogućnost da radimo sa Kokanom ne samo da obogaćuje naše vještine i iskustvo u oblasti, već također razvija dubok osjećaj ispunjenja i umjetničkog rasta. Privilegija je sarađivati sa nekim ko izvlači najbolje iz nas i gura nas do novih visina u našem zanatu.
- Koliko Vam je, s obzirom na to da ste rođeni nakon ratnih užasa devedesetih o kojima ovaj tekst progovara, bilo izazovno iznijeti ulogu koja Vam je povjerena?
– U predstavi Što na podu spavaš dodijeljena mi je uloga koja nosi svoje izazove. Predstava istražuje mračne stvarnosti devedesetih godina, inspirisana stvarnim događajima i pričama koje je napisao Darko Cvijetić. Proces donošenja ove predstave na scenu bio je naporan i emotivno zahtjevan za sve nas koji smo uključeni. Krenuli smo na dug put istraživanja i razumijevanja, zaranjajući u bolnu historiju koja se odigrala neposredno prije mog rođenja.
Ponovno proživljavanje tih događaja bilo je posebno i katarzično iskustvo. Bila je to mješavina emocija, suočavanje s prošlošću dok se istovremeno nosimo sa saznanjem da su ti događaji oblikovali svijet koji sam naslijedio. Proces ponovnog proživljavanja tih trenutaka, iako emotivno iscrpljujući, pružio je duboku priliku za lični i umjetnički rast. Omogućio nam je empatiju, razumijevanje i razotkrivanje tereta prošlosti, dok istovremeno podsjeća na važnost priznavanja i osvrta na našu kolektivnu prošlost.
- Ova predstava, rađena prema romanu Darka Cvijetića, zaista je bolan podsjetnik na ratna dešavanja devedesetih. Koliko je važno da o tome – u nadi da ćemo se osloboditi tereta prošlosti kojim smo opterećeni decenijama – kroz umjetnost progovaramo i šta je najvažnije što kao društvo, ali i kao pojedinci, možemo naučiti iz Cvijetićevih tekstova?
– Bavljenje ratnim događajima devedesetih godina putem umjetnosti, kao što je ova predstava zasnovana na romanu Darka Cvijetića, nosi ogromnu važnost. Ove umjetničke izraze treba shvatiti kao snažan podsjetnik na našu kolektivnu historiju koja nas poziva da se suočimo s prošlošću i izvučemo vrijedne pouke iz nje. Cvijetićevi tekstovi istražuju bolne realnosti toga vremena, otkrivajući užase koje je čovječanstvo sposobno počiniti. Potrebna je velika hrabrost da se podijeli svoja porodična historija i da se bavi ovim teškim temama, a taj njegov čin hrabrosti treba biti pohvaljen.
Kroz umjetnost, istraživanje i razmišljanje o ovim historijskim događajima, imamo priliku da tražimo razumijevanje, promovišemo izlječenje i radimo na oprostu. Ove predstave pružaju platformu društvu da prizna greške i zločine koji su počinjeni, kako kao kolektiv, tako i kao pojedinci. One nas ohrabruju da se suočimo s prošlošću, prihvatimo odgovornost i težimo boljoj budućnosti.
Najvažnija lekcija koju društvo i pojedinci mogu naučiti iz Cvijetićevih tekstova je važnost empatije, saosjećanja i težnje ka pomirenju. One nas podsjećaju na neophodnost da priznamo bol i patnju koju smo nanijeli drugima, istovremeno se suočavajući s vlastitom ulogom u tim događajima. Kroz ovu introspekciju i dijalog, možemo težiti stvaranju društva koje je razumijevajuće, tolerantno i posvećeno miru. Upravo kroz sposobnost umjetnosti da evocira emocije, izazove introspekciju i izmijeni naše perspektive, možemo zajedno krenuti prema izlječenju, oprostu i, konačno, svjetlijoj budućnosti.
- Riječ je o još jednoj koprodukciji Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske koja je trijumfovala gdje god da ste je igrali. Koliko su ovakve saradnje važne danas, naročito kada govorimo o pozorištu, i koliko one ukazuju na upućenost naroda bivše Jugoslavije jedne na druge?
– Saradnja između Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske u ovoj produkciji ima značajnu važnost, posebno u oblasti pozorišta. Ovi zajednički napori ne samo da prikazuju talenat i kreativnost različitih regiona, već ističu povezanost ljudi bivše Jugoslavije.
Ove saradnje prevazilaze političke i historijske granice, naglašavajući naše zajedničko kulturno nasljeđe i snagu umjetničkog izraza u prevazilaženju podjela. Uspjeh ovakvih produkcija, koji odjekuje kod publike gdje god da se izvode, pokazuje da su ljudska iskustva univerzalna kao i emocije koje nas sve povezuju.
Okupljanjem radi stvaranja i dijeljenja ovih pozorišnih djela, razvijamo osjećaj jedinstva i razumijevanja, uprkos složenostima naše zajedničke historije. Ove saradnje podsjećaju nas da umjetnost ima sposobnost da prevaziđe podjele, prozove stereotipe i promoviše dijalog. Pružaju priliku ljudima različitog porijekla da rade zajedno, dijeleći svoje perspektive, talente i priče.
Konačno, ove saradnje u pozorištu nas podsjećaju na važnost prepoznavanja naše zajedničke ljudskosti i snagu umjetnosti u uspostavljanju veza i izgradnji mostova preko granica. One prikazuju potencijal za saradnju, razumijevanje i međusobno poštovanje među raznolikim narodima bivše Jugoslavije.
- Odakle uopće interes za glumu?
– Izvor mog interesovanja za glumu je čak i meni tajanstvenog porijekla. Postoji neodoljiva privlačnost u ulasku u tuđe cipele, istraživanju nijansi ljudskih emocija i udahnuću života različitim likovima.
Možda je baš moćna snaga pripovijedanja ta koja je prva zapalila iskru u meni, ili opojna uzbuđenost uranjanja u različite svjetove. Prolazna priroda pozornice, gdje se trenuci stvaraju i prolazni su, nosi mističnu privlačnost koja me i dalje zove.
Motiviran željom da istražim dubine ljudske prirode, da dotaknem srca i izazovem razmišljanje, odlučio sam se za karijeru u izvođačkim umjetnostima. To je putovanje samootkrivanja i povezivanja, gdje svaka izvedba postaje tkanina emocija, pažljivo isprepletana između stvarnosti i iluzije.
- U svojoj biografiji već ste upisali nekolicinu zaista značajnih uloga. Sa kojim izazovima se susreće jedan mladi glumac nakon akademije? Koliko je teško izboriti se za svoje mjesto u glumačkoj profesiji?
– Prelazak sa dramske škole na uspostavljanje sebe kao mladog glumca može biti izazovno putovanje, zahtijevajući posvećenost, istrajnost i spremnost da se prihvati neizvjesnost umjetničkog puta. To je konkurentno područje u kojem obiluje talent, a istaknuti se među morem ambicioznih glumaca može biti zahtjevno.
Da bi se uspostavio u svijetu glume, potrebno je više od samog talenta. Zahtijeva duboku predanost usavršavanju svog zanata, neprestano širenje znanja i vještina te traženje prilika za pokazivanje svojih sposobnosti.
Važno je pristupiti ovoj mističnoj umjetnosti s poniznošću i željom za rastom. Svako iskustvo, bilo veliko ili malo, predstavlja priliku za učenje, razvoj i oblikovanje jedinstvenog puta. Upornost, otpornost i iskrena strast prema zanatu su ključni za prevladavanje izazova i izgradnju ispunjavajuće karijere u glumi.
Iako put može biti izazovan, to je zajedničko putovanje svih ambicioznih glumaca. To je kolektivna potraga, pokretana ljubavlju prema zanatu i željom za stvaranjem značajnih veza putem pričanja priča. Sa napornim radom, predanošću i malo sreće, može se težiti izgradnji vlastitog mjesta u sferama glume.
- Kakvi su Vaši dalji profesionalni planovi?
– Trenutno, postoje mnoge uzbudljive mogućnosti i projekti na vidiku. Međutim, zbog potrebe za diskrecijom i poštovanjem trenutnih dešavanja, trenutno nisam u mogućnosti da otkrijem konkretne detalje. Budite uvjereni da sam istinski uzbuđen zbog onoga što dolazi i mogućnosti koje se otvaraju.
Kada dođe pravo vrijeme i kada se obave potrebne pripreme, radujem se tome da podijelim više o mojim budućim profesionalnim planovima i ambicijama. To je poglavlje koje s nestrpljenjem želim da otkrijem i istražim, i zahvalan sam na podršci i interesu za moje putovanje. Ostanite u toku, jer s nestrpljenjem iščekujem priliku da otkrijem i raspravim o ovim uzbudljivim nastojanjima u pravom trenutku.