Vesko Kadić: Pisanjem prenosim ljubav prema filmu i kinematografiji

Prvi direktor Kinoteke BiH govori o toj instituciji, ali i odnosu vlasti prema ustanovi od značaja za bosanskohercegovačku kinematografiju.

Vesko Kadić objavljuje tekstove u 'Oslobođenju' i na portalu 'Filmofil', godine 2021. objavio je rukopis 'Ivica Matić, knjiga o njemu', te piše scenarije (Ustupljeno Al Jazeeri)

Vesko Kadić bio je prvi direktor novoosnovane Kinoteke BiH, u mandatu od 1994. do 2002. godine. Prije proteklog rata bavio se filmskom kritikom i teorijom, što je nastavio i dalje u saradnji sa dnevnim novinama Oslobođenje i filmskim portalom Filmofil. Godine 2021. objavljuje rukopis Ivica Matić, knjiga o njemu, te piše scenarije.

Kadić govori o Kinoteci BiH i odnosu vlasti prema toj instituciji od značaja za bosanskohercegovačku kinematografiju.

  • Kinoteka BiH je nedavno proslavila 60. godišnjicu postojanja. Na ceremoniji je i Vama dodijeljena Zahvalnica kao prvom poslijeratnom direktoru. Šta Vama znači to priznanje?

– Zahvalnica je lijepo uokvireni komad papira ustakljen u drveni ram s ispisanim tekstom koji se odnosi na prošlost, a u sadašnjosti može pobuditi dvije emocije: zadovoljstvo ili indiferentnost. U mom slučaju ni jedna od ovih emocija nije imala neku prednost.

  • Vjerujem da je u periodu od 1994. pa do 2002. kada ste obnašali funkciju direktora Kinoteke BiH to bio izazov. Međutim, kakvo je sada stanje u toj instituciji i da li se može napraviti poređenje, s obzirom da je Kinoteka BiH pred deložacijom iz svojih prostorija?

– Uprostio bih Vaše pitanje, pa ga i preoblikovao. Naziv manifestacije „60 godina Kinoteke BiH“ nije dobro formuliran. Naime, Kinoteka BiH nastala je u ratnoj 1994. godini i nakon sporazuma o osnivanju Federacije BiH (Split, 1993.) njen naziv je već gubio prvobitnu konotaciju. Tek poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, nakon kojeg je kultura podijeljena po entitetima, potpuno gubi svoj smisao. S druge strane, zanemarena je istina da je pri Arhivu BiH osnovana i Kinoteka filmskog arhiva 1980. godine koji je sve do osnivanja Kinoteke BiH 1994. godine čuvao bh. filmove i popratne materijale. Pravi naziv manifestacije na kojoj sam dobio zahvalnicu, kao prvi direktor Kinoteke BiH, trebao je da se odnosi na otvaranje Dvorane jugoslovenske kinoteke u Sarajevu, što se dogodilo točno prije 60 godina. Time je Sarajevo dobilo svoj muzej sedme umjetnosti.

A što se tiče Vaše konstatacije da je „Kinoteka BiH pred deložacijom iz svojih prostorija“, ta je tema bila aktualna od samog njenog osnivanja, te ni do danas nije riješena, kao što još ne postoji rješenje tko bi trebao da financira sedam bh. institucija od posebnog značaja za našu državu.

No mislim da je još bitnija činjenica da je, za vrijeme dok je bio na poziciji ministra kulture i sporta gospodin Grahovac, osnovan Filmski centar koji je integriran u samu bit Kinoteke BiH, te svojim nametnutim utjecajem dobiva sredstva za čuvanje i restauraciju (digitalizaciju) filmskog materijala, što bi trebao da bude isključivo zadatak Kinoteke BiH. I na kraju mog odgovora na Vaše drugo postavljeno pitanje moram se pozvati na činjenicu „puta Kinoteke BiH“ koji je mogao da ide i u drugom smjeru. Naime, te 1994. godine Vlada BiH trebala je da podrži nastavak tradicije rada Dvorane kinoteke u Sarajevu, a da „ulogu“ arhiviranja filmskog materijala ostavi i dalje u nadležnosti Arhivu BiH. Siguran sam da je tako bio koncipiran plan, bilo bi lakše i jednostavnije financirati ustanovu koja bi egzistirala „pod dva krova“ kroz zajednički interes svih zaposlenih u obje navedene institucije.

  • Kakvo je Vaše mišljenje o filmskim programima Kinoteke? Na projekcije gotovo niko ni ne dolazi, a da Kinoteka može ponuditi izvanredan filmski program u to nema sumnje. Šta prema Vama trebaju poraditi na tome u Kinoteci?

– Nemam odgovor na to pitanje i to bi trebali pitati sadašnju upravu Kinoteke BiH. U vrijeme dok sam bio na čelu te ustanove, zainteresiranost za filmske projekcije bila je daleko veća, jer nije bila razvijena mreža multipleks sala, a ljubitelji filma zaželjeli su se, nakon kraja opsade Sarajeva, vidjeti filmsko djelo na formatu vrpce 35 milimetara i na pravom filmskom platnu.

  • Vaš angažman u Oslobođenju i na filmskom portalu Filmofil zaista je za pohvaliti. Odakle crpite ideje, ali i energiju za brojne tekstove o filmskoj umjetnosti?

– Ako bih se želio našaliti, rekao bih: kad netko nema što drugo pametno raditi, onda mu je ostala jedina mogućnost da iz dosade piše, u mom slučaju o sedmoj umjetnosti. Kao nepokretnom djetetu, kada sam imao šest godina, u sobi s 20-ak kreveta bolnice u Rijeci gdje sam ležao, prikazali su nam crno-bijeli crtani film u kome su životinje što na terenu, što u publici uživali u nogometu. A statičnom tijelu pokret na filmskom platnu bio je terapija za produžetak života. Od tog trenutka, u moj duh je ušla pokretna slika koju dan-danas ne ispuštam iz svojih misli. Koliko god volim čitati o događanjima u svijetu filmske umjetnosti, toliko kroz svoje pisanje volim da čitatelju prenesem ljubav koju imam prema filmu i kinematografiji uopće.

  • Ivica Matić, knjiga o njemu objavljena je 2021. Kakve su bile reakcije na Vaše pisanje o Matiću?

– Nemam pravih povratnih informacija. Da sam napisao knjigu o kulinarstvu, vjerojatno bi se oglasile barem domaćice, kritikujući ili hvaleći me. Koga danas interesira dobra knjiga? A, koga bi trebala tek da interesira knjiga o životu i radu najavangardnijeg autora bh. kinematografije uopće. Tješi me jedino da će ona nekada poslužiti pravom čitatelju koji će biti voljan da sazna tko je bio Ivica Matić. Prema tome, knjiga je pisana za neke buduće generacije, a što će one o njoj misliti, nisam gatara da procjenjujem.

Napravit ću malu digresiju i navesti primjer. Dok sam bio daleko mlađi i kao početnik u filmskoj teoriji zanimao sam se, recimo, za kinematografiju Francuske, te sam se fokusirao u potrazi za novim što je ta kinematografija dala svijetu filma. Bili su to impresionisti, avangardisti i nadrealisti: Abel Gance, Louis Delluc, Germaine Dulac, Marcel L'Herbier, Jean Epstein, Jean Vigo, Rene Clair, Luis Bunuel i Jean Cocteau koji su francusku klasiku „preobrazili“, nametnuvši se svojim inovativnim filmskim djelima.

  • U nekoliko navrata dobili ste finansijsku potporu od Fondacije za kinematografiju Sarajevo, vezano za razvoj scenarističke građe. U kojoj fazi su ti scenariji i da li postoji mogućnost da se razviju i pretvore u film(ove)?

– Upravo sam dobio poziv da učestvujem na Drugoj radionici o razvoju scenarija, koja će se održati pri Festivalu „Avant&Una“, te se nadam da ću imati mogućnost da svoj prošlogodišnji scenarij Balkon prezentiram kao projekt za neku buduću realizaciju. No moram biti skeptičan, jer u bh. kinematografiji malo koji redatelj radi film na osnovici tuđeg scenarija, a razlog je što su prije svega „zaljubljeni“ u svoje projekte, što opet, ali ne skeptično, tvrdim da to najbolje dokazuju svojim autorskim filmovima u kojima nedostaje temelj (scenarij) za nastajanje dobrog filmskog djela.

  • Kakvo je Vaše mišljenje o bh. kinematografiji?

– Ambivalentno, u zavisnosti gdje se plasiraju bh. igrani filmovi, što opet nije pravi test o njihovoj vrijednosti. Da budem iskren, organizirana bh. kinematografija ne postoji, ne postoji jedan „centar moći“ koji će inaugurirati filmove za publiku, bilo domaću ili onu stranu. Ona je u suštini razjedinjena, koliko ima filmova toliko ima i producenata koji stvaraju male filmove, a s obzirom da to nisu filmovi s velikim budžetom, budućnost im je veoma upitna. Mogu na ponekom inozemnom festivalu ubrati kojekakav aplauz, ali je upitno koliko će biti valorizirani od kritike koja je čak, viša od gledatelja i gledanosti filma, daleko kompetentnija, jer na osnovici vlastitog suda iznosi objektivno mišljenje koje dobar film može „poslati“ u arhiv vječnih velikih filmskih ostvarenja.

Izvor: Al Jazeera